Imaju li kršćani pravo djelovat u društvu i je li vjera samo privatna stvar?

Čovjek je cjelovito jedinstveno biće koje treba živjeti svoje poslanje u punini i kao takvoga društvo ga nema pravo dijeliti, a ono ga iz dana u dan sve više dijeli i pila raznim autoritarnim i totalitarističkim istinama.
Autor: Josip Ulić/Laudato Photo: pixabay.com/free photos srijeda, 15. lipnja 2016. u 19:55

U današnjem svijetu svjedoci smo brojnih napada na javno, društveno djelovanje vjernika. Konkretno u Hrvatskoj, katolička vjera kao da spada samo pod privatnu stvar i četiri zida. Ne daj Bože da u društvu, kao cjelovita osoba promičeš kršćanske vrijednosti. Pa nas zato napadaju kada hodamo za život, kada molimo za nerođenu djecu, kada tražimo normalan zdravstveni odgoj u školama, kad govorimo da je brak životna zajednica muškarca i žene itd. Papa Franjo u apostolskoj pobudnici ''Evangeli gaudium''govori o tome kako se ne može više tvrditi da se religija treba ograničiti na privatnu sferu i da ona postoji samo zato da pripremi dušu za nebo.

Važno je istaknuti kako su Crkva i kršćani, jednostavno sastavni dio društva u cjelini. Kršćani su poslani i trajno usmjereni prema konkretnom čovjeku i konkretnom društvu u kojem čovjek živi i djeluje, razmišlja i traži. I umjesto da se društvo u cjelini fokusira na trenutne konkretne probleme, nekima su istodobno najveći problem kršćani koji djeluju u društvu i istome nameću svoje vrednote. No, jedina i prava istina je ta da je član društva i svaki kršćanin, pa možemo kazati da kao takav ima jednako pravo glasa kao i svaki drugi građanin, iako danas, pogotovo u medijima mnogi to poriču.

Naime, u Hrvatskoj još uvijek nije samo po sebi razumljiva stvar da vjera i crkvenost pojedinca paralelno moraju imati javnu, odnosno, društvenu dimenziju, po kojoj je nečiji kršćanski habitus tek kompletan. U mentalitetu tolikih građana i dalje vlada komunistički stav da su vjera i crkvenost privatna stvar. Valja naglasiti kako takav mentalitet već unaprijed onemogućuje i osuđuje svaki jači kršćaninov angažman na društvenoj i političkoj sceni, a svjedoci smo toga iz dana u dan sve više i više.

Danas kao da svi imaju pravo tražiti svoje pravo javno, u društvu, osim vjernika, što je svakako i sigurno van svake pameti, kao i razumnog dijaloga i zdravog prularizma življenja. Crkva kao institucija i kršćani kao pojedinci moraju se uvijek ponovno pozicionirati u društvu koje se permanentno mijenja. Kršćani uvijek trajno trebaju inzistirati na navještanju evanđeoskog lica Boga i polaziti od toga da je središte svega živjeljnja čovjek.  Kršćani se ne smiju i nemaju pravo distancirati od konkretnoga društva u kojem žive i djeluju, iako bi danas mnogi protagonisti civilne vrste zagovarali dihotomiju Crkva-društvo.

Konstantno nam pokušavaju ukazati kako Crkva mora ići svojim, a društvo svojim putem. No čovjek ne smije biti podijeljen u sebi, on je jedan i zato ne može biti dihotomije između Crkve i društva, između življenje vjere i čovjeka. Tu oprečnost teško dopušta i podnosi jedan te isti čovjek, koji je nerijetko član političke zajednice i član Crkve, koji je osim toga vrhovna i neponovljiva, te poslije Boga apsolutna vrednota Crkvi i društvu. Čovjek je cjelovito jedinstveno biće koje treba živjeti svoje poslanje u punini i kao takvoga društvo ga nema pravo dijeliti, a ono ga iz dana u dan sve više dijeli i pila raznim autoritarnim i totalitarističkim istinama.

Nadalje, kršćani se ne smiju odvojiti iz društva, ali ni izdići iznad društva, premda mu trebaju biti trajni, ali i vjerodostojni moralni i etički korektiv. Svakako se ne smiju ni izdići iznad čovjeka u tom društvu, jer poslije Boga, za Crkvu i kršćane čovjek je alfa i omega svega postojećega. Crkva i kršćani moraju participirati u životu, napretku i socijalnim krizama čovjeka u konkretnom društvu, moraju bezkompromisno zagovarati i promicati zajedništvo svih ljudi. Dakle, s jedne strane se treba prihvaćati različitost svih ljudi, kao što se s druge treba promicati ljepota i dobro kršćanskih vrijednosti, a sve to u istoj stvarnosti, realnosti.

Vjernici su itekako dužni djelovati u društvu, a tu je II. vatikanski koncil još jasniji kada u dogmatskoj kontituciji o Crkvi Lumen gentium ističe:


 'Zadaća je, pak, laika, po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu. Oni žive u svijetu, to jest u svim i u pojedinačnim službama i poslovima svijeta te u uobičajenim uvjetima obiteljskog i društvenog života, kojima je njihov način na neki način protkan. Bog ih ovdje poziva da obnašajući svoju vlastitu dužnost i vođeni  evanđeoskim duhom, tako reći iznutra poput kvasca, pridonose posvećenju svijeta te tako u prvom redu svjedočanstvom svojega života, blistajući vjerom, nadom i ljubavlju, drugima očituju Krista. Njima dakle, na osobit način pripada tako rasvijetliti i urediti vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, da one bivaju i rastu u skladu s Kristom te budu na hvalu Stvoritelja i Otkupitelja'.(LG br. 31.).


No, danas kršćani kao da su postali suvišni intelektualci i mislioci koji u društvu trebaju govoriti samo ako ih se nešto pita, jer u svim drugim slučajevima kao da zbunjuju i kao da napadaju(po medijima i raznim udrugama/strankama) to isto društvo. Važno je ohrabriti kršćane, odnosno, trebamo se hrabriti međusobno na rad koji će biti na visini svoje zadaće kako bi onda mogli na razini djelovati u društvu. Kršćani se moraju pozitivno-agresivno nametnuti medijima i društvenoj javnosti. Oni su pozvani preuzeti inicijativu, uključivati se u društvo, hrabriti jedni druge i donositi svijetu prave istinske vrijednosti.

Na kraju možemo zaključiti kako čovjek ne smije biti podijeljen u sebi, on je jedan i zato ne može biti dihotomije između Crkve i društva, između življenje vjere i čovjeka jer tu oprečnost teško dopušta i podnosi jedan te isti čovjek. Vjera se ne može ograničiti na privatnu sferu. Kršćani imaju pravo i obvezu intervenirati da bi podsjetili na dublji smisao života i na odgovornost koju svi imaju prema tom životu. Kršćani imaju pravo i obvezu djelovati u društvu opominjući i promičući kršćanske vrijednosti i u tome ih nitko ne može spriječiti.

Sam Isus išao je svugdje i nikad nije poticao da se ide isključivo i samo u sinagoge. Isus nije kazao zatvorite se vi u svoja četiri zida već je kazao idite po svem svijetu. (Mk 16: 15, Mt 28, 19-20).

Zato, treba djelovat u društvu. Treba hodati za život, obitelj i domovinu. Treba moliti 40 dana za život ispred bolnica. Treba se zalagat za ispravni zdravstveni odgoj u školama. Treba govorit da je brak životna zajednica muškarca i žene itd.


Ne dopustimo da nam ukradu ponos i hrabrost!
 

Da biste komentirali, prijavite se.