Koji je to najbolji božićni poklon?

Božić kao da se kupuje, ali u kršćanstvu se ništa ne kupuje, sve nam je dano, Božić se prima. Potrebna nam je nutarnja zahvaćenost, ulazak u sebe u nadi da ćemo se pronaći kod kuće.
Autor: Josip Ulić/Laudato/M.R. Photo: all-wallpaper.co četvrtak, 24. prosinca 2015. u 10:24

Zanimljivo je kako su se kroz povijest čovječanstva u različitim kulturama razvile brojne tradicije darivanja, a što je još zanimljivije, najviše ih pada krajem kalendarske godine.

U europskoj civilizaciji, darivanje u zimsko doba je zabilježeno još u doba Saturnalija, rimskih svetkovina pripremljenih u čast boga Saturna. To je bilo vrijeme opuštanja, gozbe, veselja i darivanja. Hanuka, jedan od najvećih židovskih blagdana, koju pripadnici židovske zajednice slave isti dan kada i kršćani slave Božić, prema gregorijanskom kalendaru. Na taj dan Židovi darivanjem zlatnika podsjećaju na važnost dijeljenja s onima kojima je pomoć najpotrebnija. Zatim, hinduistički Diwali, poznat kao Deepavali ili Dipavali, petodnevni praznik svjetla koji se slavi u većem dijelu Azije, u razdoblju od sredine listopada do sredine studenoga. U tom vremenu ljudi osvjetljavaju svoje kuće i prodavaonice te u svoje domove zazivaju božicu prosperiteta - Lakšimi i time označavaju početak nove financijske godine. Za Hinduse je ovo jedan od najvažnijih praznika tokom godine koji provode u krugu porodice uz tradicionalne aktivnosti. Ima još primjera, no idemo dalje.

Na tradiciju božićnog darivanja kakvu danas poznajemo, najviše je utjecao marketinški tim  Coca-Cole kad je 1930. stvorio imidž Djeda Božićnjaka popularizirajući ga u medijima diljem svijeta. Taj Djed Božićnjak donosi poklone svima koji su bili dobri protekle godine. Da skratimo, čovjek je oduvijek osjećao potrebu za darivanjem. On kao da je znao i kao da zna da darivanjem može usrećiti drugoga, ali ne samo drugoga već i samoga sebe.

No, koji je poklon tokom svih ovih stoljeća bio najbolji? Tko je bio istinski sretan poklonjenim? Što pokloniti drugome? Koji je pravi poklon? Je li to subjektivno nešto, ili postoji definicija, okvir najboljeg poklona? Pitanje koje se ovdje postavlja je: Treba li se poklon kupiti ili poklon treba biti? Eric Fromm u svojoj knjizi „Imati ili biti“ sjajno iznosi problematiku imanja današnjega čovjeka. Za njega je bitno da je novo, a biti je zaostalost. Probajmo ući u srž problematike relacije primanja i darivanja poklona. Dakle, faktum je taj da što više ulazimo u budućnost, sve više bivamo usmjereni na materijalno darivanje, a sve manje na ono bitno, darivanje u nematrijalnim oblicima.

Nikako da shvatimo kako je materijalizam propadljiv, a sami konzumerizam neostvarenost. Nikako da shvatimo kako je „biti“ nepropadljivo, a altruizam ostvarenost koja nas čini radosnima i koja nam rađa smisao života. Na jednom mjestu Lao– Ce je kazao: Što više daješ to više imaš“.

Ako ovu misao koja prokazuje ono što je blaženije i što čovjeka ispunja prebacimo u kontekst egzistencije čovjekova bića mogli bismo kazati: „Što više daješ  sebe tim više jesi“.

Doista, samo darivanje sebe čini čovjeku da pokreće svijet oko sebe i u sebi. Iskreno darivanje nas čini ispunjenima i u nama gradi u stepenice kojima se penjemo do prozora kroz kojeg sretnije gledamo na život. Potrebno se darivati bližnjima i onima koji su potrebiti. Čarobna je moć nesebičnog davanja, beskompromisne ljubavi koja se daruje bez obzira na sve.

Usuđujemo se kazati kako je darivanje sebe apstraktno te nas provocira na konkretnost. U smislu apstraktno, znamo da je nešto potrebno, ali konkretno treba uložiti energiju, pažnju, topli osmjeh, ljubav u sva ta djelovanja koja činimo neponovljivima, a što ne mogu ni dodirnuti darovi koje možemo kupiti u trgovinama.

Darovati sebe drugome, svoje vrijeme, pogled, osmjeh može biti puno više od vrijednosti materijalnog darivanja. Možda bi se trebali pokloniti nekom ove godine do te mjere da umremo sebi, svojim željama i snovima otvorenih kutija. Reći bližnjem – Ma najveći poklon mi je to što te imam, to što jesi!, i u tome on može otkriti najljepši dar.

U darivanju je ujedno važna i šutnja. Ivica Raguž u svojoj knjizi „Šutnja“ piše kako snažno djelo iziskuje šutnju, jer je ono samo najrječitija riječ. I ne samo snažno djelo, nego snažna predanost drugome se događa bez riječi, u šutnji. Sv. Terezija Avilska u knjizi Moj život kaže: „Božić je fešta Božje poniznosti“. Bog postaje čovjekom, daruje nam se i posvećuje svako tijelo. Od ovog mjesta parafraziram profesora dr. Edvarda Pundu: Ovo što se događa nema veze s kršćanskim Božićem. Nalazimo se u vremenu kupovine Božića. Prosinac provodimo u kupovini darova. Svi izlozi i sve oko nas navodi nas da kupujemo, a ne da slavimo Božić. Svi od nas očekuju poklone i mi poklone očekujemo od drugih.

Božić kao da se kupuje, ali u kršćanstvu se ništa ne kupuje, sve nam je dano, Božić se prima. Potrebna nam je nutarnja zahvaćenost, ulazak u sebe u nadi da ćemo se pronaći kod kuće. Agresija kupovanja stvara nam nemir i stvara nam dojam kao da moramo kupiti poklon. Pružimo otpor takvom Božiću, jer prihvaćajući takav Božić odbijamo pravi.

Božić je vrijeme darivanja a Isus Krist dar svih darova! Nađimo jedan sat do Božića gdje ćemo pokloniti Bogu svoje vrijeme. Božić je vrijeme u kojem je Bog došao čovjeku pokloniti svoje vrijeme, pa poklonimo i mi njemu barem koji trenutak, pa makar iz zahvalnosti za sve primljene milosti. A milost? Sve je milost! Završavam djelom pjesme Ivana Vrlića: Božić nisu poklon vriće, ukrašene pinelom,, vatromet, ni filmske priče, poljupci pod imelom. Božić pravi vrijeme nade, Otac svoga Sina dade, svojim putem da nas vodi, među nama da se rodi...

 

Da biste komentirali, prijavite se.