Ogovaranje i osuđivanje ili bratska opomena?

Razmišljamo li Kajinovski, odgovoriti ćemo: Zar sam ja čuvar brata svoga? Kada Isus govori o bratskoj opomeni ističe diskreciju koja čuva tuđi dobar glas i dijeli odgovornost s odgovornima u zajednici. Onaj koji griješi i onaj koji ga opominje, unatoč svemu, ostaju ujedinjeni bratskom ljubavlju. Ispraviti brata koji griješi, u nadi da će se promijeniti, djelo je bratske ljubavi.
Autor: Josip Ulić/Laudato/M.R. Photo: pixabay.com srijeda, 13. siječnja 2016. u 16:02

Isus nije automatski osudio grešnike, niti je također osudio zajednicu na život s grijehom. On naprotiv obvezu bratske opomene stavlja pred sve članove svoje zajednice i prenosi ju u praksu.

Zajednica zna da nije slobodna od grijeha, ali isto tako zna kako se treba odnositi prema onim članovima koji griješe. Isus je vjerojatno smatrao obveznim poučiti učenike o metodi opraštanja. S jedne strane nije želio da se njihovi promašaji i slabosti tretiraju kao neoprostivi dok ih, s druge strane, nije želio ostaviti usamljene u njihovim propustima.

Ako zaista želimo biti pravi Isusovi učenici, nije dovoljno samo izbjegavati grijeh. Moramo pomagati našim bližnjima da i oni jednako ustraju tome. Ali potrebno je imati na umu da cilj bratske opomene nije stavljanje pod povećalo tuđih grijeha, njihovo prokazivanje, ili pak likovanje nad njihovom nesavršenošću nego privođenje izgubljenih na put obraćenja.

Isus potiče na onu kritiku koja opominje te istovremeno i ohrabruje. Jednakim pozivom odjekuju i ove riječi apostola Ivana: Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajte i dat će vam se (Lk 6,37-38).

Zašto Isus govori da najprije brata ili sestru ukorimo nasamo? Prije svega radi poštivanja dobroga glasa drugoga, njegova dostojanstva. Ružno bi bilo opominjati učitelja pred učenikom ili profesora pred studentom. Na taj način gubi dostojanstvo i autoritet koji mu pripada. Osobi se treba dat mogućnost da se opravda, da nam pojasni zašto je nešto učinila.

Možemo li pogrešno shvatiti nešto što vidimo? Naravno bilo bi mnogo manje nesporazuma kada bismo dali drugome priliku da progovori, da nam pojasni što je bilo. To nije moguće kada bratovu pogrješku stavimo na sva zvona, da svi čuju. Ako želimo slijediti Isusa to treba izbjegavati!

Podsjetit ću vas na jedan događaj koji mi je pao na pamet pišući ovo, kada je jedna žena došla na ispovijed Sv. Filipu Neriju optužujući se za ogovaranje. Svetac joj je dao odrješenje, ali joj je naložio čudnu pokoru: da ode kući po jednu kokoš i da se vrati k njemu putem dobro očerupavši kokoš.

Kad je tako s očerupanom kokoši došla pred njega svetac joj je rekao: Dobro, a sad se vrati i pokupi perje koje si prosula putem. Žena mu je na to odgovorila: pa to je nemoguće, tko zna gdje je koje pero završilo. Odgovorio joj je sv. Filip: Vidiš, ako nije moguće pokupiti perje koje je vjetar raznio na sve strane, tako nije moguće povući ogovaranja i klevete kojima smo nanijeli štetu drugima. Poruka ove zgode aktualna je i danas.

Ono što smo pričali o drugome, pa makar to bila i istina, nemoguće je izbrisati. Zato uvijek treba biti oprezan! Onaj koji je počinio pogrešku mogu biti upravo ja, a onaj koji me opominje može biti bilo tko drugi.

Osim obveze bratske opomene nešto je i na meni, a to je da prihvatim opomenu drugoga. O kako volimo drugoga opominjati, a ne volimo kad nas netko opominje. Je smo li spremni prihvatit opomenu?

Isus je rekao: Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, daj da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjeru! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.

Moramo opominjati druge u ljubavi. Sveti Pavao kad govori o bratskim opomenama ističe da tek onda kad si u srcu siguran da ga niti malo ne osuđuješ, e tek onda ga možeš ukoriti, ali isto tako moramo biti spremni prihvatiti opomenu. Nije pravi prijatelj onaj koji mi u svemu povlađuje, istinsko dobro mi želi onaj koji mi ukazuje i na moje pogrješke. Istina nas oslobađa, uči nas Isus.

Istina je da se ne može svaki odnos dovesti do najviše razine, ali je također istina da smo pozvan biti Kristovi učenici u svakom odnosu koji gradimo. Jer, kako kaže Riječ, po ljubavi će nas prepoznati! Prijatelj ljubi u svako vrijeme, a u nevolji i bratom postaje. (Izreke 17:17).

Kada znamo da nas je brat vidio u našem najgorem izdanju, usred naše najveće nevolje i najvećeg duhovnog ili moralnog pada, a da nas pri tom nije napustio, već podržao i prihvatio, shvaćamo da smo voljeni.

U takvom odnosu braća postaju jedno drugome, već prema potrebi: učitelj, učenik, tješitelj, trener, onaj koji ispravlja i bodri... Zašto gubiti vrijeme? Treba sebe dati odmah i tad odmah zasvijetliš u mraku, i bivaš neobičan, čudan svijetu, ali ne i Bogu.

Primjerom svojim trebamo pokazati što doista znače riječi ''ljubite jedni druge kao što sam i ja vas ljubio''. Sveta Terezija od Djeteta Isusa ističe: Ljubiti sve do smrti iz ljubavi.

Koga briga za povrede, dok je Bog uz tebe? Pa tko tebe odbaci, i Boga je odbacio, pa je tako bolje odmah u startu ponuditi sve od sebe i tada otpad sam uvene, dok će te brat prigrlit odmah jer će prepoznat tu iskru u tebi, svojstvenu i njemu samome. Bratoljublje je slobodan izbor koji je šteta stavljati na čekanje!
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.