Svi živimo u svom svijetu i 'PEC' od toga 'JA' svijeta

Doista, za ovaj naš svijet, nije bitno gdje se nalazi, već kamo se kreće, oko koga kruži i ono bitno, je li otvoren primiti nove stanovnike i darivati sebe za upoznavanje i međusobnu izgradnju. Nemojmo se truditi, da samo mi i ovaj naš svijet dobar, već se trudimo biti dobri i otvoreni prema drugim svjetovima.
Autor: Josip Ulić/Laudato Photo: duhos.com petak, 11. prosinca 2015. u 13:27

Često danas čujemo, a i vidimo kako je svaki čovjek svijet za sebe. Stoga bi se mogli zajedno sada složiti kako smo svi mi svijet za sebe. Zar ne? Svi mi živimo u nekim našim okvirima i živimo naš život, u svom svijetu, galaksiji. Danas se na raznim mjestima, od osoba različitih godina može čuti kako se žale na odnose u svojoj kući. Govorim kući jer je za njih to odavno prestao biti topli dom! Gdje smo pogriješili? Zašto je u kući odnos između članova obitelji jako hladan? Koji je uzrok svakodnevnim buljenjima u prazno, ili govoru u zid? Naravno da ima više pogleda, a ja ću vam prikazati samo jedan od razloga. Pokušat ću vam to objasniti kroz primjer četveročlane obitelj. Imamo majku, oca, sina i kćer. Svatko od njih je individua, svijet za sebe. U zoru dana njihovi se svjetovi razdvajaju. Majka i otac idu na posao, dok djeca idu u školu. Svatko ima svoje obveze koje mora i izvršavati. Međutim roditelji i djeca kad se vrate kući i dalje su razdvojeni. Ako se i susretnu ti njihovi svjetovi, to bude vrlo kratko, na brzinu i službeno. Tu ima jaku ulogu i kućni ''fast food'' gdje svi jedu na brzinu i kada hoće. Rijetko ćemo danas naići na obitelji koje jedu zajedno, pa makar i nedjeljom. Ali, čast iznimkama! Iza tog kućnog ''fast fooda'' svatko odlazi u svoj dio kuće, u svoj svijet, u svoj mali dio svemira. Pazite sad što se tu događa!

Svi su u tom svom svijetu i kada se u njihov svijet dirne, odmah panika. Kada netko pokušava pristupiti granici otvaraju se frontovi i počinju paljbe. Npr. Sin igra play station, dođe majka i prekida ga. On se osjeća napadnutim, ugroženim i odmah reakcija. Sa druge strane kada majka gleda sapunicu, dođe sin sa nekom pričom, idejom, odmah se majka osjeća napadnutom, reagira. 'Nemoj sad vidiš, da gledam sapunicu, smetaš i tako...' Ista stvar se događa i sa ostalim ukućanima. Primjera imate vi u vašim svakodnevnim životima stoga se neću truditi dalje vam ih davati. Jednostavno zatvorite oči i sjetite se ili još bolje, otvorite oči i ugledajte greške odnosa sa bližnjima! Danas nemamo vremena jedni za druge, živimo sami za sebe, ne želimo druge saslušati, čujemo samo sebe i pazimo samo na ono što ja sam sebi imam reći! Ajde ponekad pazimo što nam drugi imaju za reći, ali samo kad nam pjevaju himne, a ako je nešto što nam ne odgovara, paljba! Isticao je to i Søren Kierkegaard, kad je govorio o slušanju. On kaže da slušajući približavamo ljude sebi, ljudi nas traže, ugodnom im je s nama, jer ih za razliku od drugih slušamo. Gledajući s druge strane, ako ne slušamo mi čovjeka udaljavamo od sebe. Očito da je jako bitan taj moment i milost slušanja. Dat ću vam i jedan primjer. Nađemo se s prijateljem i on nam se žali kako ga nešto boli, a mi umjesto da ga saslušamo i slušamo, počinjemo vrlo brzo govoriti o sebi. Npr. Ajme boli me glava, mi odmah kažemo, 'da znaš kako je mene boljela' itd. Ima ne more, nego ocean primjera za ovakve razgovore, koji me nekad podsjećaju na reperska freestayle natjecanja, u smislu tko će bolje. Pa hajde, natječemo se!?  Ovo su samo bili banalni primjeri kako bih vam dočarao na što mislim pod ovim: svi živimo u svom svijetu i 'pec' od toga 'ja' svijeta. Kako sam već rekao primjera zaista ima puno, ah, pa to je svakodnevnica svih obitelji. Naravno, čast iznimkama! Zaista, ne opravdavam ni jednu ni drugu stranu, odnosno, ne opravdavam ni roditelje, a ni djecu. Svi mi sudjelujemo u ratu svjetova. Siguran sam da kao ja i vi imate osobne primjere ovakvoga načina življenja. Pazite, u trenutku kada netko dirne u naš svijet svi mislimo poput Leibniza: ''Ovo je najbolji od svih mogućih svjetova.'' Pod mišlju na naš osobni svijet, zato neka nitko ne dira moj dio svemira i PEC.

Doista, za ovaj naš svijet, nije bitno gdje se nalazi, već kamo se kreće, oko koga kruži i ono bitno, je li otvoren primiti nove stanovnike i darivati sebe za upoznavanje i međusobnu izgradnju. Nemojmo se truditi, da samo mi i ovaj naš svijet dobar, već se trudimo biti dobri i otvoreni prema drugim svjetovima. Tako povezujući svjetove i galaksija imenom kuća postaje dobra, svježa, radosna i zrači ljubavlju! Jednostavno, kuća postaje topli dom! Stoga trudimo se to i ostvarivati, da drugi ne bi morali tražiti nove svjetove i galaksije već, videći nas da mogu reći to je to, takav odnos, takvu putanju i ja želim  u svojoj kući u svome domu. Moramo izgraditi taj naš svijet, koji ne smije biti zatvoren, neprijateljski raspoložen i tuđinac. On mora biti otvoren, mora zračiti ljubavlju i istinom. Trebamo darivati naše vrijeme drugima i slušati jedni druge, osluškivati jedni druge, da bismo tako ne samo čuli što je netko rekao, već i shvatili što je taj netko htio reći! Možda sve ovo zvuči lijepo i očaravajuće, ali za to postići potrebno je puno napora, truda, a ponajviše molitve. Zato se moramo svi zajedno i za jedno povezati, a prije svega moramo sebe darivati drugima. Doista, sebedarje je ovdje najbitnija stavka, ono je poput sunca koje osvjetljava, zrači i povezuje cijelu galaksiju. Dobro reče Phil Bosmans na jednom mjestu: "Cvijet treba Sunce da postane cvijet, čovjek ljubav da postane čovjek."

Stoga darujmo se jednim drugima! Darujmo se kako bi bližnji mogao rasti i razvijati se! Poštujmo se međusobno! Posvećujmo vrijeme ukućanima, prijateljima... Budimo otvoreni i spremni zaustaviti naš svijet na par trenutaka, sve to kako bi tom drugom svijetu dali snage i ljubavi za pravu putanju prema vječnosti!

 

Da biste komentirali, prijavite se.