Doskočiti manjku doživljajnosti

„Vrijeme korizme dragocjen je period posvješćivanja vrijednosti doživljavanja.“
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: photobucket.com nedjelja, 22. veljače 2015. u 13:30

SMRT OSJETILA

Ako depresivnog čovjeka upitate kako se osjeća trebate imati na umu da će odgovor koji će vam dati doći iz jedne mračne i zagušljive prostorije koja se naziva njegov um. On bi iz njega rado pobjegao i od njega se odmorio ali sva težina njegovog stanja dolazi upravo iz činjenice da to nije moguće. Sve što iz svijeta prima prolazi kroz tešku i debelu opnu od tuge, straha i besmisla.

Depresija je stoga suprotnost intenzivnom doživljavanju svijeta. Ona oduzima boje predmetima i pojavama i zaodijeva ih u sivo, hranu najčešće čini neukusnom a sve što čovjek u tome stanju dotiče, ili na što na bilo koji način usmjerava svoju pažnju, ga umara i iritira. U psihijatriji to nazivaju anhedonija. Radi se o nesposobnosti pronalaska ikakva zadovoljstva u aktivnostima koje bi nas trebali veseliti. Nema strasti, nema ljutnje ili bilo kakve žudnje osim možda duboke želje da se ona sama probudi. Radi se o smrti osjetila, o tuposti. Čovjekova je pažnja usmjerena samo na ono što je negativno a sve oko njega predstavlja prijetnju ili bol. Na kraju je i sam izlazak iz kreveta otežan i osoba se potpuno prepušta tom mračnom bezdanu.


ISUSOV PRIMJER

Kako dođe do toga? Mnoštvo je razloga, no na jedan je aspekt dobro obratiti pozornost. Radi se o preseljenju doživljavanja svijeta iz područja osjetila u glavu gdje postoji opasnost da nam se misli zapletu u već postojeće negativne obrasce i da tamo stanu produbljivati već pripremljene melankolične brazde. Ključ je u nedostatku svježeg pogleda na stvari. Kako to izbjeći?

Ako pogledamo Isusov život uočit ćemo ponešto važno za našu temu. On primjerice ne stoji na jednom mjestu, već putuje, hoda. Izlazi iz svog prostora i prolazi kroz druge krajeve, upoznaje ljude, razgovara, neprestano je u pokretu. Dakle, uči nas prvom preduvjetu da se ovo stanje izbjegne, kretanju. Nadalje, on svoju pažnju usmjerava van sebe, na druge, pa tako vidi i ono što drugi ne vide, čuje tuđe potrebe, fokusiran je, pažljiv i osjetljiv na patnju ljudi, zna što doživljavaju i kako se osjećaju. On, dakle izlazi iz svoga emotivnog svijeta i pokazuje empatiju. Nije zarobljen vlastitim problemima i mislima kao čovjek u depresiji.

Nadalje, kada s grešnicima sjedi za stolom on doživljava ovaj svijet neposredno, kroz hranu i piće. On dodiruje djecu, gubavce, bolesnikove uši i jezik, u ruci drži Toru, novčiće, sjedi na zdencu, na svojoj koži osjeća sunce i vodu, osjeća ulje i trnovu krunu na glavi i sl. Radi se o neposrednom kontaktu sa životom preko svojih osjetila. Depresivna osoba ima s tim mnogo problema, teško joj je osjetiti život na takav način jer živi isključivo u svojoj glavi.

Isus je dakle duboko uronjen u život, intenzivno i potpuno. U Ivanovom evanđelju stoji kako je došao da oni koji ga slijede imaju život u izobilju. Vjera je dragocjena osobi koja pati od ove teške bolesti, no moguće je da se Isusova poruka teško do nje probije zbog barijere koju je stvorio njen um. Teološka dubina tih riječi može biti manje učinkovita od jednostavnosti recepta njegova životnog primjera koji je potreban osobi u depresiji. Stoga bi slijediti Isusa ovdje značilo nešto mnogo jednostavnije; doživljavati svijet na način na koji ga je on doživljavao, u svim njegovim bojama i bogatstvu.


KORIZMOM PROTIV DEPRESIJE

Postoji i druga krajnost ovom izostanku doživljaja, a ona vodi istom ishodu. To je gomilanje iskustava, nakon čega opet slijedi tupost i nezadovoljstvo. Bilo da se radi o hrani ili piću, o susretima s drugim ljudima ili bilo kojim stvarima u kojima uživamo. Teško je održati osjetila budnima ako ih zasipamo s hrpom podražaja, okusa, boja, oblika, buke. Ovo je danas sve prisutniji problem na Zapadu gdje se nezadovoljstvo rađa upravo iz toga što imamo previše a osjećamo premalo. Imamo, a ne doživljavamo. Stoga je vrijeme korizme, dragocjen period posvješćivanja vrijednosti doživljavanja. Onaj tko se odrekao, primjerice hrane, kao što je to Isus učinio u postinji kroz 40 dana, itekako cijeni njen okus i miris. Odricanje se ovdje pokazuje kao srce doživljavanja svijeta. Stoga, nema nam druge nego postati svjestan vrijednosti stvari odričući ih se. Nekim čudnim zaokretom zaključujemo da tu leži ključni recept u preventivnoj borbi protiv depresije. Korizma usredotočuje našu pozornost na ono što je uistinu važno i daje nam da posvijestimo vrijednost onoga što imamo. Tada i najjednostavnije hrana može biti prava gozba, a svaki susret postaje dar.

No, ako smo još na putu postizanja takve kreposti, od pomoći nam može biti i riječ nekoga tko je tu već bio. Ovako piše Tin Ujević:

Mnogo godina kada nisam živio,
jer sam prestao doživljavati,
i pojam se o životu iskrivio
te sam mogao na ulici spavati...


Da ne završimo na ulici, osiromašenih i tupih osjetila, njegujmo neposredan i svjež kontakt sa svijetom oko nas.


 

Da biste komentirali, prijavite se.