Jakost na kušnji

Pokušajmo jačati svoju jakost, posvješćivati svoje ciljeve i ne zaboraviti raditi na svojoj motivaciji ne ispuštajući iz vida naš konačan cilj, mir u Bogu. Jakost koja nam je za to potrebna često je nevidljiva za oči javnosti nenavikle na suptilnu samouvjerenost (Bogouvjerenost) tragatelja za svetim.
Autor: Stanko Stojić Photo: photosfine.wordpress.com ponedjeljak, 14. travnja 2014. u 11:46

Kad bismo imali sa sobom uređaj kojim bi izmjerili životnu snagu, radost i entuzijazam koji osjećamo za svijet i stvari oko nas pa ga onda iskušali na sebi prilikom druženja s nekim ljudima, čitanjem određene literature i gledanjem filmova dobili bismo sigurno zanimljive rezultate. Nešto od nabrojenoga bi nas punilo snagom, osvježilo nas, ojačalo, osjećali bismo se vedrije, bolje, poletnije… Neke druge stvari bi djelovale suprotno, oduzimale bi nam životnost, umanjivale volju, činile pasivnijima i slabijima. Stoga je od iznimne važnosti uočiti što nas to puni energijom a što prazni, što nam koristi a što šteti. To je svojevrsna higijena vlastitog duha.
 
Energetske crpilice
 
Očito je dakle da postoji određena stupnjevitost jakosti u nama odnosno da ona može rasti ili padati. Jedna od energetskih crpilica su svakako sredstva javnog priopćavanja koja metodom šoka i umjetno stvorene histerije prazne našu životnu snagu, pune nas negativnostima, obasipaju besmislicama i nasiljem, čine nas hipnotiziranima da bismo lakše prihvatili modificiranu poruku koju nam žele prodati. No ono što je za nas mnogo važnije, a što zapravo tvori čitav naš emotivni svijet jesu odnosi s ljudima oko nas. Ako su narušeni, negativni, ako nas guše ili pretvaraju u osobu kakva ne želimo biti iz njih valja izići. Ima nezdravih odnosa u kojima ljudi gube vlastitu snagu i dostojanstvo a svejedno ostaju u njima jer ne vide puta van. Takav odnos je bolje prekinuti na vrijeme nego trajno „poslovati s gubitkom“. Usporedimo to s odnosima koji nas hrane, ispunjavaju i u konačnici čine boljim ljudima, čine nas da rastemo. Ponekad smo u tim dragocjenim odnosima u stanju izgovoriti rečenice koje nismo ni znali da smo u stanju izgovoriti, doživjeti sebe i svijet iz druge perspektive svjesni posebnosti tih trenutaka.

Prazni nas još koješta; beskonačna dangubljenja na društvenim mrežama, zavirivanje u tuđe živote kao kakav uhoda (to se danas često naziva novinarstvom), opterećivanje uvijek istim misaonim obrascima koji se vrte u krug, gomilanje loše hrane kojom se nadamo kompenzirati određenu emotivnu prazninu, negativna i zatupljujuća glazba itd…
 
Društveni kontekst
 
Jedan veći problem je širi društveni okvir u kojem se sve događa. Postoji prešutno općeprihvaćen stil života koji nas polako cijedi i omamljuje a koji se ne dovodi u pitanje ili se takva pitanje tretiraju kao besmislena jer se tobože ionako ne može ništa promijeniti. Buljeći u razne ekrane umjesto u stvarni (obično mnogo ljepši) svijet oko sebe pretvaramo se u pasivne promatrače i sve manje prave subjekte radnje dok zadržavamo iluziju objektivnosti. Polako prihvaćamo da su moć i društveni utjecaj istinska jakost i ne uočavamo da su nam ta mjerila nametnuta i da je naša jakost nešto sasvim drugo od toga da smo jači od drugoga. To je odviše pojednostavljena slika, jakost je negdje drugdje a ne u pobjedi nad suparnikom.
S druge strane postoji i fenomen veličanja slabosti gdje se za gubitak vrline odnosno moralne snage traže kojekakvi poetski izričaji koji se pretvaraju u pjesme i filmove. Stoga nam danas zvijezde nisu isuviše sjajne a mjesto uzornog ponašanja hvale se moralnim padom. To se onda tumači kao realan uvid u čovječnost lika a zapravo ima negativan učinak jer je ono što gledamo uvijek određeni primjer čije krajnje (negativne) učinke ne možemo do kraja procijeniti. Naši junaci su negativci s dobrim PR-om.

Želja kao znak slabosti
 
Naša slabost odnosno nedostatak jakosti se pokazuje i na primjeru stvaranja beskonačnih želja i potrebe da im se udovolji. Stvari i ljudi su tu da se iskoriste i potroše a ta ista potrošnja stvara još jaču žudnju za koječime i kojekime pa je tako naš antijunak onaj koji puno toga (koga) potroši a ne onaj koji je od svega toga slobodan. Dakle jak je onaj koji do kraja udovolji svojoj ovisnosti a ne onaj koji joj se može oduprijeti. Povećavanjem potražnje povećava se naša ovisnost, čitaj slabost.

Jedan mi je bivši ovisnik ispričao svoj primjer. Trebao je napustiti zajednicu u kojoj je proveo tri godine jer je isteklo vrijeme koje je tamo morao provesti. Malo prije izlaska jedna je njegova nadstojnica primijetila da je za doručkom uvijek sebi na stranu odvajao krafnu s čokoladom dok je ostalima prepuštao ostale. On bi potom ovu skrivećki pojeo. Rekla mu je ta časna sestra da je to tipično ponašanje narkomana i da on nije spreman za izlazak iz zajednice dokle god njeguje toliku žudnju za udovoljenjem svim svojim potrebama. I bila je u pravu, pričao mi je, ostao je još godinu dana na tom mjestu i ona je za njega bila presudna, u njoj je najviše napredovao i da je izašao ranije vjerojatno bi to za njega bilo pogubno. Još nije bio dovoljno jak, njegove su želje i strasti koje nije mogao kontrolirati još bile prevelike. U odricanju je ojačao. Oslobađanjem od želje postao je slobodan i miran i dovoljno jak da se vrati u vanjski svijet.
 
Što nam je činiti?
 
Snagu nam u prvom redu daje redovita molitva. Bez nje kršćanin ne može, baš kao ni bez mise. Ali snagu nam daje i zajednica prijatelja, obitelj, otvoreno uho i otvoreno srce osobe pored nas koji čine da rastemo. Sve što je pozitivno, što u našem životu eliminira strah, šetnja prirodom, njihanje travki u proljetno večer (nije patetično), ljupki smijeh, misaona igra ili dosjetka, mir, samoća… Bitno je da svatko za sebe pronađe i njeguje svoj izvor snage.

No nije dovoljno samo posvijestiti ono što nam koristi i što nas jača. Bitna je također i motivacija. U zanosu sami sebi obećamo svašta i precjenjujemo svoje mogućnosti. S vremenom naša motivacija slabi a s njome i naša odluka da u nečemu ustrajemo, bilo to trčanje da bismo izgubili koji kilogram, molitvena praksa ili nešto sasvim treće. Kako se motivirati? U jednoj knjizi A. de Mello kaže da su mu mnogi ljudi oboljeli od aidsa, koju su znali da im nije preostalo puno vremena, rekli da su počeli istinski živjeti tak kada su saznali da su bolesni. Počeli su cijeniti vrijeme, u njemu i svoj život i život drugih. Imali su dobar motiv da se probude, da čine ono što bi trebali. Mi smo danas preslabi jer nam nedostaje istinske motivacije. Zapravo smo lijeni. Naša slabost obično je drugo ime za lijenost.
 
Pokušajmo stoga jačati svoju jakost, posvješćivati svoje ciljeve i ne zaboraviti raditi na svojoj motivaciji ne ispuštajući iz vida naš konačan cilj, mir u Bogu. Jakost koja nam je za to potrebna često je nevidljiva za oči javnosti nenavikle na suptilnu samouvjerenost (Bogouvjerenost) tragatelja za svetim.

Da biste komentirali, prijavite se.