Jutarnje programiranje

Kada danas ujutro upalim radio dogodi se nešto sasvim suprotno. Agresivna negativna propaganda nastoji ući kroz moje uši do moga srca i zavladati sa mnom imobiliziravši svaki optimizam, pokušavajući ugušiti onu iskru vedrog optimizma na koju imam pravo, ma kako svijet oko mene izgledao crn.
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: www.imgarcade.com subota, 07. veljače 2015. u 09:53

Kad bih se tih godina ustajao i lijeno pokušavao otresti sa sebe ostatke noći u glavi i udovima znao sam sjesti pored peći i uz radio nekoliko minuta porazmisliti o danu preda mnom. Počimao je dan tada nekako sneno, lagano, kao kakva suprotnost uspavanci, i gurnuo bi me taj početak toplo i sigurno kao da sam neki lijeni brod, tek izašao iz luke i započinjala je plovidba. Sjećam se glasa radijskog voditelja, sjećam se pjesama Parnog valjka, sjećam se dvorišta, pokisle ulice, jesenjeg lišća, domaćih uradaka, neke makete koju san večer prije izradio i napola polomljenu donio u školu itd. No ono što mi je ostalo u duši za čitav taj dan bio je taj neopterećeni, nonšalantni glas radijskog voditelja, koji te ne obvezuje ni na što, koji te ne opterećuje, koji ti dopušta da imaš vlastiti emotivni svijet bez toga da nastoji u njega ubaciti svoju agresivno podešenu, ekonomsko kriznu, kataklizmičnu prognozu. Slušatelj radija je bio poštovan barem u toj mjeri da je uvažen kao drugi s punim pravom na vlastite misli, vlastite brige, planove i koješta drugo, a zadaća je jutarnjeg programa bila da ti animira polurazbuđene stanice u tijelu bez da ti sugerira što i kako osjećati, čime se opteretiti i zbog čega strahovati.

    Kada danas ujutro upalim radio dogodi se nešto sasvim suprotno. Agresivna negativna propaganda nastoji ući kroz moje uši do moga srca i zavladati sa mnom imobiliziravši svaki optimizam, pokušavajući ugušiti onu iskru vedrog optimizma na koju imam pravo, ma kako svijet oko mene izgledao crn. I ritam tih vijesti, kao koračnica, i nesretni voditelj, do jučer zaokupljen kolaž emisijama u običnom, vedrom tonu, sada je kao na nekom tečaju, naučen deklamirati vijesti u ritmu koji određuje nečija zabrinuta podsvjest a u pozadini svira neki dramatični tam tararam, tam tararam....

    Upinju se dakle iz petnih žila da jedan lokalni užas učine sveopćim da se nahrane od toga što ćemo mi u tu nesreću povjerovati kao u svoju vlastitu. Crpe nam energiju i zamračuju obzor kao kakve emotivne pijavice.

    Uvučeni smo stoga u to grotlo nemira i učas ti se sugerira da si van zbivanja ako ne naćuliš uši i pomno ne osluhneš svaki detalj nadolazeće drame. Hvataju nas jutarnje vijesti za vrat nastojeći biti zanimljiviji od konkurencije na drugim radijskim postajama. I znamo već svi da nas fascinira ono što je negativno i da nas istovremeno šokira i privlači, no sve nam je očitije da se iz nekog razloga namjerno guraju ti sadržaji da bi se u nama eutanazirao životni elan i polet, da bi nas se držalo pasivnima. A mi, već naviknuti i pripitomljeni sami se stanemo cinično podsmjehivati nekom eventualnom zaokretu ka vedrini. Tražimo kod sugovornika slaganje u ujedinjujućoj slutnji nemira u svijetu oko nas s kojim smo se pomirili. I bojimo se biti jasnii i jednostavni, bojimo se biti opušteni i nasmijani, jer nam se to čini nemogućim kad nas već uče drukčije, kad smo već svi izloženi istoj propagandi te se zbog toga ne želimo naći u direktnom konfliktu s drugima. Umjesto da se udubimo u obzor koji nam se pokazuje kroz prozor ili u neki drugi dobar, pozitivan sadržaj mi natašte konzumiramo pažljivo birane spletke i katastrofe. I sve je teže vjerovati vlastitim očima kad nam nude svoje da kroz njih gledamo.

    Ipak, te jutarnje kronike su nemoćne bez naših ušesa koje će im opravdati postojanje, koje će ih priznati i uvažiti. Zamislimo samo da umjesto nas susretnu same sebe u eteru i rasplinu se od srama kad shvate vlastitu destruktivnu ideologiju. Zato, umjesto da nasjednemo i prilagodimo doživljajni svijet u nama tamnim tonovima bojanom svijetu oko nas, a zapravo od nas daleko, radije uzmimo neku knjigu, iziđimo u dvorište, pozdravimo susjedu koja upravo mete svoj dvor, mahnimo prijatelju preko puta, saznajmo vijesti iz prve ruke, o svom stvarnom okruženju, o ljudima koji nas se istinski tiču, o susjedu, o prijatelju, o teti koja radi u pekari gdje svaku jutro kupujem kruh, podragajmo svoga psa i otiđimo u kratku šetnju. Valjda i ptice ujutro imaju nešto za reći. Da ne odemo odviše u patetiku, slušajmo (čitajmo, gledajmo), ali birajmo što i koliko.

    Autori vijesti, molim vas, poštedite nas u rano jutro krvavih nesreća na cestama, uskratite nam vijesti o mržnji koja ključa na nekom drugom kontinentu, o nadolazećoj kataklizmi, rastu svih vjerojatnosti užasa i naivnosti svakog optimizma. Pustite nas da uz kavu ujutro gledamo voljeno lice preko stola bez da  između nas stane vaš namješteni fatalizam, vaš tjeskoban patos i, zapravo, tobože snebivanje nad stvarnošću čije ste ulomke sami izabrali da ih tumačite. Ne želimo se, postiđeni neukusom koji ste nam servirali, osjećati zgađeno nad svijetom u kojem živimo, koji je i svijet moga brata i sestre i moje majke. Odakle vam pravo da ga crnite, da ga klevećete, da o njemu ružno pričate? Kao da mi ne znamo da nije savršen, kao da ne znamo za sve ono loše što se događa i što nas tek čeka! I zato, poštujte mi jutro! Pustite me naivna i snena ujutro da vjerujem u dobrotu i da imam pravo biti vedar, pustite me u mojoj drugotnosti.

 

Da biste komentirali, prijavite se.