Kad narcisi utihnu

Ako je cijena koju treba platiti da bismo javno kazali svoje mišljenje visoka, isplati li je se i dalje govoriti? Jesmo li spremni svojim vlastitim mirom i udobnošću platiti cijenu javnog angažmana gdje ćemo se nerijetko "zaprljati" (uzaludnim?) raspravama i ispravljanjem pogrešno interpretiranih vlastitih riječi?
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: godhungry.org subota, 21. prosinca 2013. u 08:34

Kada bi netko u Hrvatskoj odlučio iz čistog altruizma darovati svoje vrijeme, novac, svoju snagu da ovo društvo učini boljim prvo pitanje koje bi polovica stanovnika postavila bilo bi: A što on ima od toga? Što on zapravo smjera? Zadržali bi svoju sumnjičavost i nakon što bi im se podastrli dokazi o čistim namjerama dotičnog dobrotvora i vjerojatno bi na miru bili tek kada bi ga se nekako riješili.

Druga polovica, ona koja ima povjerenja u čovjeka, bila bi u očima prve doživljena kao naivna ili glupasta. Zamislimo situaciju (ako trebamo zamišljati) da je prva skupina višestruko glasnija i da posjeduje sva moderna sredstva informiranja, sve medije kojima širi svoj defetizam a sve ostale proglašava djetinjastim optimistima. Pitanje koje trebamo postaviti je koliko takav pritisak djeluje demotivirajuće na one ljude koji ovo društvo žele mijenjati nabolje, na onu skupinu ljudi koji se nalaze pred izborom između djelovanja i očuvanja vlastite anonimnosti i komoditeta?

Ako je cijena koju treba platiti da bismo javno kazali svoje mišljenje visoka, isplati li je se i dalje govoriti? Jesmo li spremni svojim vlastitim mirom i udobnošću platiti cijenu javnog angažmana gdje ćemo se nerijetko "zaprljati" (uzaludnim?) raspravama i ispravljanjem pogrešno interpretiranih vlastitih riječi? S druge strane privlači nas udobnost anonimnosti. Zašto uopće ulaziti u tu bitku, čemu se "s rogatim bosti", kad će to vjerojatno ionako netko drugi učiniti umjesto nas? Osim toga ne želim privlačiti pozornost, praviti se pametan, nisam ja plaćen za to...

Je li ovakav stav znak racionalno raspoređene vlastite energije ili pokazatelj realne nebrige za društvo u kojem živimo?

Ucijenjene voštane figure

Odgovor bi možda mogli potražiti na jednom drugom mjestu. U vremenu sveopće infantilizacije društva gdje se na silu hoće kod odraslih zadržati djetinjaste osobine, svjedoci smo nastojanja da se kroz kulturu nametne preosjetljivost na ono što će drugi o nama reći. Svi drhtimo pred okom raznih kamera koje za nas nisu samo upliv u našu privatnost nego i prijetnja osudom s druge strane gdje bi nas mogao zadesiti tuđi smijeh. Fotografiramo se i snimamo na svakom koraku, banalno je već sve to skupa, no istovremeno smo pod pritiskom da održimo određenu sliku o sebi. Opsjednuti smo vlastitim ja, pune su društvene mreže naših fotografija, instagram, facebook: Kako sam ispala, daj da vidim... ajme! briši briši....!, pa sve do ogledavanja u prozorskom staklu automobila pored kojeg hodamo. Što to tražimo u ogledalu?

Pošto su nas naučili što smatrati lijepim a što ne, pošto smo usvojili ideal ljepote kao što dijete uči pjesmicu napamet zauzvrat smo dobili krhku sliku o nama samima koju nastojimo očuvati pod svaku cijenu i kojom nas ucjenjuju čim se odlučimo pomaknuti. Mi smo voštane figure ucijenjene vlastitom slikom u zrcalu.

Uplašeni anonimci

Osoba opsjednuta sobom stoga ostaje ukočena u nedjelovanju strahujući od rušenja te slike u javnosti. U psihologiji se to veže uz pojam narcisoidnosti koja pak nije, kako se to često misli, pretjerana ljubav prema samome sebi. Istina je zapravo drukčija. Ako pitate psihologa (imate mnogo toga i na internetu) o čemu se radi saznat ćete da "narcis" zapravo nije opčinjen sobom već predstavom o sebi, drugim riječima, ne onim tko on uistinu jest nego kakav se prikazuje. Psihologinja Jasna Bulajić-Stepanović objašnjava: "Narcis u stvari premalo voli sebe, ima difuzan identitet, prazan je, ponaša se kao kameleon, zavisan od tuđe podrške i divljenja, preosjetljiv na kritiku (tzv. narcistička povreda), neautentičan (sklon pozerskom ponašanju). Nema temeljno samopouzdanje, podršku u sebi pa je traži od drugog".

Ovakvog čovjeka lako je ucijeniti i nametnuti mu teret mišljenja javnosti (mediji tu igraju ulogu arbitra) pa je put do civilizacije prestrašenih anonimaca poravnat. Trebali bi stoga sjesti u svoje fotelje pred televizorom, naučiti kako i što misliti, saznati tko je novi popularni pozitivac a tko negativac dana, što je danas popularno reći i obući i na kraju biti svjesni da je bolje šutjeti jer nikad ne znamo kada se kamera može okrenuti u našem smjeru pa će i ostatak drhteće gomile u krupnom planu na tvom licu vidjeti strah i u sebi govoriti: Dobro je, nisam ja.

Što nas dakle sprečava u djelovanju? Mišljenje javnosti, osuda medija, pasivnost mediokriteta?

Određeni skepticizam ostatka društva ne možemo izbjeći, kao ni kritiku. No najveća je prepreka umjetno stvorena autocenzura unutar nas samih, strah da nećemo ostaviti dobar dojam ili da ćemo loše ispasti na nekoj fotografiji. Smiješno zar ne? Zato treba ignorirati demotivirajuću skupinu ljudi s početka teksta jer je njihov cinizam tek samoobrana i pokazatelj vlastite ranjivosti. Treba govoriti, ući u dijalog pa makar nam to i poremetilo popodnevni drijemež.

Da parafraziram nedavnog negativca dana, Boba Dylana: Ne bojmo se isprljati odjeću ako sačuvamo čiste ruke.
 

Da biste komentirali, prijavite se.