Pohvala autentičnosti

Omeđeni smo sa gotovo svih strana bukom i višestruko prerađenim mišljenjem da je izvornost dragocjenija nego ikad prije.
Autor: Stanko Stojić Photo: open.az subota, 18. travnja 2015. u 14:37

Autentičnost možemo definirati kao istinitost, izvornost ili vjerodostojnost. Nedostatak se autentičnosti može očitovati u najbanalnijem komentaru koji netko može dati na društvenoj mreži, može se pokazati u našim riječima, gestama u svakodnevnom životu, čak toliko intenzivno da to ide sve do izdaje onih koji su nam najbliži (sjetimo se Jude Iškariotskog) ne bi li do kraja odigrali za nas krivu ulogu. To činimo ne zato jer bismo to željeli, već zbog neznanja ili zbog toga što nemamo snage ili volje uzdići se iznad toga. Plod je nedostatka autentičnosti laž, strah i shodno tome bijeg. Negdje gdje te neće pronaći, gdje te neće prokazati, udaljiti se figurativno ili stvarno. Čovjek svoju neautentičnost osjeća duboko u sebi, može od nje i bježati, ali ona ga nagriza, na ovaj ili onaj način, i on postaje njen taoc. Posebno je nezgodno kada se na nju navikne i prestane je primjećivati.
 
U mjesecu travnju rođen je i umro don Branko Sbutega. Ne osjećam potrebu predstavljati ovog posebnog čovjeka (tko god želi i hoće o njemu može pronaći potrebne informacije), ali imam želju istaknuti jedan aspekt njegove ličnosti i to, pogađate, vjerodostojnost. Ona je u njegovu slučaju progovorila snažnije utoliko što se po mnogočemu razlikovao od svoje okoline. I to na pozitivan način.
 

Tihi jezik ljepote
 
Autentični ljudi su hrabri, odlučni, jasni. Ne moraju u svemu što govore ili rade biti u pravu, ali njihovo je srce na mjestu. Prije svega je to važno zbog njih samih, jasnije se vide, objektivniji su, bliži sebi. Samim time pružaju dobar primjer ostatku društva.
 
Don Brankova se autentičnost nije očitovala u nasljedovanju jednog na silu, ili s više ili manje otpora,  prihvaćenog nauka kojeg bi pokušao učiniti svojim, niti je podilazio onom pritisku kojeg stvaraju očekivanja drugih. Za ta očekivanja on nije puno mario. Puno je važniji poticaj on odlučio slijediti, a to je onaj koji dolazi iz najintimnije unutrašnjosti njegova bića, stopljenog s njegovim identitetom u svijetu. Za ljude svećenik, brat, onaj koji opominje i ne boji se reći ono što misli, a za Boga vjerni sluga i glasnik ljepote njegova stvorenja. Na jednom mjestu, dok je opisivao ljepotu svoje rodne Boke kotorske, kazao je kako  mu priroda nije nikad o Bogu govorila tako neposredno kako je to činio susret s drugim čovjekom. Iz tih riječi zrači čisto kršćanstvo. Mi se sami možemo zapitati i pokušati usporediti vlastito čuđenje nad prirodom, nad zalascima sunca u moru ili noćnog neba s čuđenjem i zadivljenošću koje osjećamo prema drugom čovjekom. Čini mi se to nemoguće ako tog drugog čovjeka ne zovemo vlastitim bratom. Koliko nam je često taj drugi izvor nemira, prijetnja, nešto za odraditi, nešto na što smo se naviknuli? Vidimo li u njemu dijete istog Oca? Možda smo na njegovo mjesto postavili vlastitu udobnost, posao, kućnog ljubimca ili svoj mali privatni doživljajni svijet. Dok je tako naš je autentični kršćanski identitet upitan.
 

Jasnoća uvida i mediji
 
No, kako danas uopće govoriti o svom izvornom pogledu na svijet, o svom vlastitom dojmu i izričaju, o svojim mislima i zaključcima kad je tako snažan ovaj zajednički izvor našeg misaonog napajanja koji stoji pod nazivnikom javnog mišljenja? Omeđeni smo sa gotovo svih strana bukom i višestruko prerađenim mišljenjem da je izvornost dragocjenija nego ikad prije. U žurbi da se svidimo i da se uklopimo, a još više da čim prije za vlastite potrebe nakalemimo nekakav stav o konkretnim pitanjima, zaboravili smo doživljavati vrijeme na pravi način te iz njega ubirati zrele misaone plodove. Odgovornost nije samo na nama, žuri se svima, ali na nama je da uočimo važnost izbora prave literature, pravog TV programa, pravog društva i da pustimo da ono što je dobro u nama djeluje. Don Branko je puno čitao, no ne bilo što, nije se pretrpavao količinom informacija, već je birao ono što vrijedi. Tada je, u tom odricanju od kvantitete i s naglaskom na kvaliteti, moguće da se u nama pojavi jasnoća koja je vrlo bliska autentičnosti. Treba nam i tišina, svojevrstan odmak i mir, ali i dokolica. Medijska pretrpanost je tek izlika da nas se lakše izmanipulira. To nas može puno koštati. U ratno vrijeme devedesetih don Branko Sbutega je upoznao važnost ove činjenice, te je naglašavao važnost određene higijene u pristupu vijestima.
 

Otvorene oči usred zločina
 
Ne mogu objasniti zašto sam ovoga čovjeka, samo na temelju njegovih tekstova, bez da sam ga ikada susreo uživo ili vidio na televiziji, prigrlio kao jedan unutarnji glas moga vlastitog bića koji govori ono što sam i sam želio kazati i to na istinski autentičan način. Sklanjajući se od osrednjosti, jer takav nikad nije bio, i ne žudeći biti viši od samoga sebe, progovorio je autentičnim glasom jednog intelektualca, duboko osjećajući vrijeme i prostor oko sebe. Bio je više od ičega zaokupljen bratom čovjekom, kao slikom Božjom, poštujući ga u svoj njegovoj slobodi i dostojanstvu, te potresen užasima na koja je sposoban. U toj dihotomiji između poštovanja prema konkretnom čovjeku te zla koje je taj isti čovjek spreman učiniti drugome, jasno se zrcali duboko doživljavanje tragike ljubavi, njene vlastite nemoći. Sav užas koji je početkom devedesetih pogodio našu zemlju tjerao ga je na začuđeno propitkivanje, njegove su oči kao u pjesnika rasle pored stvari, ovaj put pored zločina, za čije opravdanje nije prihvaćao laka objašnjenja. On je usred noćne more ostao budan, bez želje da iz nje kukavički pobjegne već da „ostane u sobi svoga danas, zagledan u svoje srce kojemu ni najbolniji ožiljak nikada nije oduzeo spontanu želju za pulsiranjem koje život znači“.
 
Ovo nije apologija don Branka, ovo je tek par redaka u prilog autentičnosti. I to one koja je kulturna, pristojna, elokventna i argumentirana, ali više od svega ljudska. S njegovim se pogledom na konkretne pojave ne morate nužno složiti, kao što ni sam ne pristajem na sve što je rekao, no pristajem na autentičnost. Pristajem na to da iza moga da ili moga ne stoji jasno uvjerenje i moj uspravan stav. Sve ostalo je kukavičluk.
 

Da biste komentirali, prijavite se.