Štit od kreposti

Najbolji lijek za svaki oblik taštine i za osobnost preosjetljivu na svaki tuđi negativan mig jest krepost. Pojednostavljeno rečeno, preduvjet naše snage, naše duhovne jakosti nije nigdje drugdje nego u našoj vlastitoj nevinosti, u našoj dubokoj okrenutosti dobru, u našem pogledu koji u drugome vidi dobro i koje to u njemu traži čak i kada ga tamo ima jako malo.
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: feelgrafix.com petak, 26. lipnja 2015. u 09:57

Dolazimo do teze koja suvremenom čovjeku izgleda izvrnutom - istinska snaga u čovjeku se ne mjeri našom sposobnošću da drugoga nadvladamo, da ga pobijedimo gledajući u njemu neprijatelja i konkurenta (strah je plod, ponekad i uzrok, takvog življenja), već najveći ljudski potencijal leži upravo u nevinosti srca. Veliki smo kada u drugome vidimo vrijednost i kada tražimo njegovo dobro. Kako to?


Nježnost duše i krivnja

Da bismo vlastitu osobnost održali jasnom, bistrom, da bismo bili iskreni prema samima sebi i prema svijetu oko nas nužno je da ne osjećamo krivnju. Krivnja je stara tema koja u kršćanstvu ima posebno mjesto, prisutna je duboko u čovjeku, nešto s čim se valja uhvatiti u koštac. Kritičari će reći kako kršćanstvo proizvodi krivnju namećući čovjeku neodržive zapovijedi zbog kojih se, pošto ih je nemoguće slijediti, čovjek osjeća kriv. On tada, bremenite savjesti, postaje idealan plijen nemani zvane religija.

No, bez namjere da branimo išta ili ikoga, možemo svrnuti pogled na nešto izuzetno važno, a to je suštinska čovjekova priroda, koja je dobra. Ona je u svojoj najintimnijoj nutrini okrenuta dobru, njezina je suptilna jezgra čista i nevina, spremna na najveće dosege ljubavi i kreposti, za najuzvišenije osjećaje i doživljaje. Ona je ujedno i potrebna beskraja, vječnosti, Boga. Kršćanstvo podiže ljestvicu prema toj našoj najdubljoj dubini, i time odgovara na čežnju da se okrenemo samima sebi, tj. Bogu duboko u nama. Mnogo toga stoji na putu do tog našeg duhovnog jastva i treba to odstraniti. Zato imamo upute, smjernice koje nazivamo zapovijedima i koje nam pomažu očistiti ono suvišno da bismo osvijetlili ono bitno, a to je našu sličnost s Bogom. Radi se o nužnom procesu, za koji samo neupućeni mogu kazati da je suvišan. Bez te duhovne discipline postajemo slijepi, ogrezli, i ne primjećujemo glad vlastite duše. Pa onda krenemo filozofirati o besmislenosti svijeta, smišljamo čak i čitave filozofske sisteme koji će opravdati naš pogled na svijet i vlastiti apsurd, javlja se doživljaj sebe tek kao običnog pripadnika reda sisavaca, slijepi proizvodi evolucije, bića instinkta i nagona, te je stoga blato naše prirodno stanište itd. itd. Sve već pomalo dosadno.

Koliko je čovjek daleko od toga! A koliko ga se samo upinju tamo smjestiti! Čak se tom nastojanju tepa kao o najvećoj slobodi i hrabrosti. Zapravo je sve to pogrešno i tužno od početka, a smrt je konačan plod i destinacija tog puta. Ovdje se ne radi samo o istinitosti ili neistinitosti jedne tvrdnje ili svjetonazora. Radi se ujedno o tome što je dobro za čovjeka, a što nije, koji ga stav i polazišna pozicija uzdižu, a koji ponižavaju.

Zbog toga je nužno pažljivo osluškivati tihi glas koji progovara našoj savjesti, a koji, pošto ga slušamo, čini da rastemo. Krivnja ovdje možda zvuči kao prejaka riječ. Radi se o opominjanju, o iščašenosti, o nečemu što ćutimo da stoji nahero i da tu nešto treba popraviti. Radi se o potrebi biti čist. Čiste savjesti i svijesti stajati pred drugima u slobodi. Takav čovjek, čistog pogleda, jasnih misli, jednostavnog, dobrohotnog i otvorenog govora, je naizgled uobičajena pojava, no zapravo jako rijetka i dragocjena.


U obranu nevinosti srca

Nevinost je danas visoko na cijeni. Istovremeno, ona je izrugana, omalovažena. Ona je mlađi naivni brat kojemu su „uvalili“ neispravnog golfa. Ona je zadnje mjesto u redu na šalteru. No, to je samo pogled iz kuta osjetljivog pojedinca koji se zadržava na nebitnostima da bi se opravdao. Radi se zapravo o različitim vrstama nevinosti, ovdje u prvom redu mislimo na čistoću govora i čistoću misli.

Govorimo danas mnogo, većinom slabo promišljene fraze, tuđe misli, ponavljamo olako prihvaćene predrasude, govorimo iz vlastita nemira i nervoze, iz potrebe da se izreknemo, da umaknemo tišini, da se sakrijemo itd. Ponekad pak susretnemo nekoga tko je vlasnik vlastitih riječi, tko čini ovaj svijet jasnijim i ljepšim. Ugodno je biti u društvu takvih ljudi.

Radi se zapravo o čovjekovu srcu, iz njega izlazi sve navedeno. Ono stoga treba ostati čisto. Ono je ključ odnosa sa svijetom i sa samim sobom. Čisto srce je preduvjet čovjekove sreće. Bez njega naš je pogled nejasan, maglovit, zastrt koprenom negativnosti i lako povjerujemo da je takva i stvaranost i čovjek u njoj. A zapravo je naš prozor umrljan, naše naočale nečiste. Priznajmo samima sebi u kakvom je stanju naše srce. Ponovit ću, zagledajmo se u naše srce!

Čini se kako je čisto i otvoreno srce preduvjet dubljoj spoznaji svijeta i nas samih. Kao da neke spoznaje putuju srcem do uma, intuicijom, nekim nejasnim putem. Očituje li se tu ona istina iz Evanđelja kako su bitne stvari sakrivene od umnih i mudrih te ostavljene čistima i malenima? Informacije koje dolaze direktno u naš um su tek jedan put spoznaje, dok je za dublje istine povlašten put srca. Ne radi se, dakle, o konkretnim informacijama, o naučenom znanju, već o uvidu u svijet iza onog očitog, o ulasku u prostoriju s vratima koja zahtijevaju da se sagnete, da se poklonite.

Kako doživljava naše srce? Jedan čovjek može u nekoj ženi gledati plijen svojoj žudnji, lopov u izlogu može vidjeti nešto vrijedno za ukrasti, političar u ljudima može vidjeti potencijalne glasače, neki novinar može u unesrećenom čovjeku vidjeti samo dobru priču (dok čovjek krvari, fizički ili duhovno), netko tko se osjeća kao krivac u svakoj riječi njemu upućenoj vidi samo optužbu, osjeća se prokazan i ranjiv, očit.  Onako kako gledamo svijet, ljude i stvari tako se prema njima i ponašamo. Ako ih gledamo na „zabranjen“ način onda glumimo, pretvaramo se, igramo uloge da bismo sakrili vlastiti pogled. Možemo to činiti vrlo vješto, čak toliko da sami sebe uvjerimo da smo autentični. No sve je to pogrešno i zahtijeva laž. Naše najdublje biće se srami toga i osjeća se prljavo. Ili pristaje na to pa mu je svejedno - savjest se može gotovo beskonačno rastezati.


„Htjeti i moći samo silne stvari“

Nijedan pristup čovjeku ne otvara mu perspektive i ne čini da on raste koliko kada u njemu vidimo ljubljenoga brata, dijete istoga Oca, biće puno potencijala i mogućnosti, biće koje se uvijek može popraviti, koje se uvijek može mijenjati, napredovati, rasti. Ne obuhvaća nas sasvim naša stranka, ideologija, naš mali svijet i zanimanje, naš šahovski klub, udruga trbuhozboraca ili iznajmljivača opreme za ribolov. Možemo biti sve to, ali to je tek naš dio, a naša je punina negdje drugdje, naš je obzor beskrajan.

To je jedan od najvećih darova koje nam je namro onaj čovjek iz Nazareta prije dvije tisuće godina. Ako uspijemo u ovom svijetu cinika i malodušja zadržati vedrinu i toplinu (nemoguće je biti zadovoljan i miran bez toga), ako uspijemo ne postati ogorčeni u ovoj izloženosti svemu što nas hoće umanjiti, ako zadržimo naš pogled čist i krepostan, koji u drugom čovjeku vidi brata, možda ranjena i okrenuta zlu, ali s potencijalom radikalne promjene, tada bismo mogli reći da smo na pravom putu ostvarenja svoje istinske čovječnosti.

 

Da biste komentirali, prijavite se.