Tko su Judita i Holoferno današnjeg doba?

Tko je dakle današnji Holoferno a tko Judita? Možemo nabrajati unedogled, pred očima nam se pojavi čitav niz lica, imena, zastava i himni, političara, poneki naziv knjige ili časopisa, automobilska registracija, susjedov agresivni pas, ravnodušna frizerka ili zamišljeni brijač... Možda je, zapravo, u nama i jedan i drugi i netko sasvim treći. Samo u svjetlu Božje bezbrižnosti čistimo se tog tereta i naš pogled više nije mračan.
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: blacklemag.com utorak, 07. siječnja 2014. u 15:43

U Splitu je povodom obilježavanja obljetnice smrti Marka Marulića održano javno cjelodnevno čitanje njegove Judite. Osim susreta s tim starim bogatim tekstom koji je mnogim čitateljima zadavao popriličnu muku, sudionici su imali dovoljno vremena razmišljati i međusobno razgovarati o tom remek – djelu. Složili su se oko ogromne vrijednosti tog djela za hrvatsku književnost, oko glavnih karakternih crta Judite i Holoferna kao i moralne poruke kojom tekst odiše. Rasprava je nastala kada se tekst pokušalo aktualizirati, prenijeti ga u današnji svijet i kontekst i dodijeliti stvarnim ljudima uloge židovske junakinje ili asirskog silnika. Postavilo se dakle, pitanje tko je današnji Holoferno a tko Judita?

Odmah je postalo jasno da odgovor nije tako jednostavan. U bblijskoj priči, uz sve bogatsto karaktera i njihovih razlika, situacija je očita, znaju se pozicije glavnih likova i njihova djela jasno ocrtavaju njihov karakter i obratno. Danas, međutim, situacija je posve drukčija, mnogo složenija.

Ti si Holoferno! Ne, ti si!

Ako tražimo suvremenog Holoferna, koji je paradigma za otvorenog neprijatelja, svi ćemo se složiti u tome da ih možemo nanizati čitavu hrpu, pa ćemo stati nabrajati razne licemjerne političare, defetistične filozofe i ideologe, pokvarene poduzetnike, bankare ili golišave pjevačice. Na jednoj višoj razini kršćanski ćemo reći kako imamo samo jednog Neprijatelja.

Međutim, zanimljiva situacija se dogodi kada primjetimo da smo mi sami za nekoga postali "Holoferno", kada netko nas doživljava kao protivnika u suprotstavljenom taboru i sprema poslati svoju "Juditu" na nas da nam "odrubi glavu". I to sve u najboljoj namjeri da svijet učini boljim mjestom za život. I s naše strane stižu iste optužbe; posve nam je jasno tko je požrtvovna junakinja a tko krvožedni silnik. Dobronamjeran moderni etičar će predožiti da nađemo zajedničke točke, nekakav temelj oko kojeg se slažemo i da pokušamo graditi na tome da bismo se međusobno približili. Krećemo, recimo, od ideje da da svi želimo dobro samima sebi kao i društvu u cjelini. Načinit ćemo funkcionalan sistem i podijeliti uloge. Jedni će doduše željeti malo više dobra sebi nego društvu i tu će nastati problem pa će, opet u najboljoj namjeri, dobar se čovjek pretvoriti u Holoferna noseći Juditinu glavu u svoj šator kao da je samoga zmaja obezglavio.
Što učiniti? Gdje se stvari vide jasno onakve kakve zapravo jesu?

Samouvjerena mjerila marširaju

Marulić se moli Bogu. Kratko i jasno. Moli se izvoru ljubavi i mudrosti koja je iznad njega samoga da mu da svoju svjetlost, da mu ne uskrati milost u nastojanju da dostojno opiše (napiše) Juditu. On to čini spremajući se napisati knjigu a ne odlučiti o ustrojstvu društva, međutim to ovdje nije važno, radi se o paradigmi. U suvremenom prepjevu to zvuči otprilike ovako: Dike i pohvale presvetoj Juditi, njena hrabra djela hoću izreći; zato ću moliti, Bože, tvoju svjetlost, nemoj mi uskratiti u tome punu milost. Ti si onaj koji dade snagu svakom njenom djelu i njenom tijelu ljepotu uz čisto poštenje; ti, dakle, sad i meni pomozi da jezik izrekne ono što misao pripravi.

Svoj umjetnički podvig, dakle, započinje molitvom i na taj način lišava se tereta vlastite veličine pošto djelo završi. Još više, on Boga legitimno postavlja za suca priznajući da nije sam "mjerilo svih stvari". Kako različito od mnogih suvremenika koji su postali toliko precizna mjerila svega i svačega da više ne mogu sami sebe jasno vidjeti. Ako nam je vlastito ogledalo jedino mjerilo možemo biti sigurni da će naš konačan sud biti skučen. Teško će vaga vagu vagati. Samouvjerena  dvonožna mjerila hodaju ulicama i mjere jedni drugima svaki osmijeh, svaku riječ, namjeru ili sumnjiv pogled. Kao da ih netko plaća za to. Nije to lagan posao. Zato su nam i puste livade i igrališta a pune čekaonice u bolnicama.

Pogled odozgo – jedino mjerilo    

Tko je dakle današnji Holoferno a tko Judita? Možemo nabrajati unedogled, pred očima nam se pojavi čitav niz lica, imena, zastava i himni, političara, poneki naziv knjige ili časopisa, automobilska registracija, susjedov agresivni pas, ravnodušna frizerka ili zamišljeni brijač... Možda je, zapravo, u nama i jedan i drugi i netko sasvim treći. Međusobno se častimo Holofernovim imenom šćućureni u vlastitim rovovima ne primjećujući da nas naše razlike spajaju jedino u točki iznad nas dok nas u našoj razini dijele. Drugi mi je prijetnja i izvor straha dokle god u njemu uočavam i vidim vlastitu ugrozu. Možda ga na taj način sam i pretvaram u vlastitu negativnu projekciju.

Dokle god "neprijatelja" promatramo kao neprijatelja on će nam to i ostati. Samo u svjetlu Božje bezbrižnosti čistimo se tog tereta i naš pogled više nije mračan. Možemo se suočiti s neprijateljem ne postajući istovremeno njegov neprijatelj, ne postajući onaj koji mrzi. Cinik će dodati da možemo ponekad i bezbrižno odrubiti glavu vojskovođi koji se sprema pobiti naše selo.

Da biste komentirali, prijavite se.