Tuga fizičkoga

Je li čovjek tek rezultat slijepih procesa evolucije koji su kroz prošlost učinili da ovo tijelo hoda, govori, da se smije i voli, ili možda nešto stoji iza ove fasade očitoga? Što je s gladi za vječnošću što se javlja kod (prema sebi) iskrenih ljudi?
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: kingsacademy.com petak, 14. srpnja 2017. u 19:44

Čini se kako je trajno obilježje ovoga materijalnoga svijeta oko nas krhkost i nestajanje. Zbog toga osjećamo neprestanu blizinu nepostojanja, sve je ovdje u procesu mijenjanja, gubljenja forme, u razbitosti, topi se, smežurava i umire. Iz perspektive materijalnog svijeta to nije problem niti pak životinje o tome razbijaju glavu. Ali kada čovjeka smjestimo u ovaj svijet oblika, trajne dinamike i kreacije, među trokute i valjke, u svom njegovom bogatstvu i složenosti, postavlja se mnoštvo pitanja. Je li čovjek tek rezultat slijepih procesa evolucije koji su kroz prošlost učinili da ovo tijelo hoda, govori, da se smije i voli, ili možda nešto stoji iza ove fasade očitoga? Što je s gladi za vječnošću što se javlja kod (prema sebi) iskrenih ljudi?

Beskonačnost se pruža samo prema gore
Čovjekovo je dostojanstvo teško mjeriti u mesu, u tijelu. Njegove su granice odveć očite i njegova je struktura krhka. I njegov je mozak, kao kakav vrhunac razvijenosti fizičkoga, tek možebitni rezultat dugotrajnog fizičkog usložavanja. Moramo ići dublje ako želimo naći čovjekovu esenciju. Međutim, što dublje idemo to se stvari pokazuju manje jasne i jasno nam postaje da stojimo pred misterijem.

Najdragocjenija su ljudska iskustva duhovna. Ona su vidljiva, mjerljiva, stoje kao kakva provokacija nihilizmu. Jacques Maritain u svojoj knjizi Skolastika i politika kaže kako je prirodna kretnja čovjekova duha prema onome što je beskonačno, što je više i veće od njega samoga. Ta prirodnost je poznata svima (osim onima što na silu hoće amputirati od sebe tu usmjerenost. Treba mnogo pesimističnoga truda za to) i traži da se na nju odgovori, traži zadovoljenje, a nikako ignoranciju. Ta glad duše ide dalje od svega što je oko nje i ona je već sama po sebi stanoviti dokaz kako je čovjek dio nečega mnogo većega. Shvatiti zato čovjeka kao fizičko-kemijsku vreću raznih nasumičnih sadržaja znači zatvarati oči pred misterijem. To je ignorantski, ideologija s kojom se ne bi složila osoba s više osjećaja za dostojanstvo čovjeka.

Jedan pristup prema apologetima pogreške nazvane čovjek
Ako nijedan drugi pristup niti dokaz nisu dovoljno dobri da bismo pokazali očitost čovjekova samo-nadilaženja onda se možemo poslužiti jednim filozofsko – logičkim puteljkom. Treba obratiti pozornost na posljedice različitih pristupa. Naime, koji je rezultat i posljedica stava da je čovjek tek malo kompleksnija životinja, a koji ako ga gledamo većim, dubljim očima? Kako na ovaj svijet djeluje jedan a kako drugi stav? Mislim da je nužno priznati kako ga pristup čovjeku s vrijednostima i dostojanstvom čini boljim mjestom za život. To je važno jer nam pokazuje da „dobro“ kao takvo više participira na bitku (oprostite na ovom izrazu), plodovi su ovdje više „živi“, „više postoje“ jer su dobri, jer stvaraju i pripremaju preduvjete drugome da isto tako raste. Dobro je ovdje pokretač, osnova na kojoj se sve razvija. Što je čovjek veći u našim očima to ćemo ovaj svijet učiniti boljim. Iz te posljedice jasno nam je što trebamo činiti. Većina ideologija ovo nastoji preskočiti nudeći nam teorije, ideje i planove razvitka koji su tobože od čovjeka veći, a on im se mora podrediti. Time se samo na leđa čovjeku stavlja teret koji on ne može podnijeti, a čovjek se u svemu tome smanjuje.  

Ljubav kao dokaz?
Bismo li kao kršćani trebali pristupiti drugome s ovakvim silogističkim dokazima, reći mu da je, primjerice, dokaz protiv moralnog relativizma kontradiktoran u sebi te da barem on nije relativan, već očit te stoga imamo jedno čvrsto uporište? Ne baš. Ono što bi kršćanin trebao učiniti jest zagrliti prvog čovjeka do sebe, ponuditi mu pažnju i ljubav i pričekati dok se u njemu ne pojavi maleni otvor kroz koji svjetlost može ući. U iskustvu je dokazano da nema snažnije stvari od ponizne ljubavi (nije floskula). Ljubav je činjenica koja mijenja ljude, evidentna i očita kao intelekt ili kontinent. Ne smatrati je za osnovnu čovjekovu datost, jer tobože nije znanstvena ili u nekom pukom pozitivističkom smislu dokaziva, je zatvaranje očiju pred očitim.

Sve nas ovo navodi da prihvatimo čovjeka kao misterij i njegovo dostojanstvo kao nešto sveto što treba čuvati. To ne smije ovisiti o nekom filozofskom pristupu koji nam se sviđa ili nam je nametnut, niti ovisi o našim emocijama i predrasudama. Čovjek je puno posebniji od toga.

Nekad nas vrijeme u kojem živimo može učiniti slijepim za ovo, zakoni, kultura, navike. Možemo se čak prepasti mogućnosti da mislimo svojom glavom. Takav primjer imamo u filmu Stevena Spielberga Amistad (i u mnogim drugim tragičnim primjerima u povijesti…) gdje je dostojanstvo ljudske osobe skriveno od očiju ljudi zbog uronjenosti u kontekst koji ih učini slijepima. Jednostavno ne vide ono što je očito zbog onoga što su naučili, što je umjetno. Kršćanin si ne smije dozvoliti takvu zaslijepljenost kontekstom. Opasnost je ovdje puno veća od tek teorijske. Zato postoji zamka za sve slijepe sljedbenike vječnoga progresa i napretka, novih zakona i mijenjana svega preko noći. Zamka je u tome što sloboda za koju smo spremni žrtvovati život može neprimjetno postati noćna mora za druge. A sve je počelo tako naivno, od različitog pristupa misteriju zvanom čovjek.

 

Da biste komentirali, prijavite se.