Utjeha pozornice

„Nije na pozornici ono što vrijedi, već sve što je na pozornici – vrijedi. A samim time ništa ne vrijedi.“
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: www.skyscrapercity.com nedjelja, 08. ožujka 2015. u 10:02

Kad bi nekog čovjeka prebacili u današnje vrijeme, iz nekog vremena u prošlosti i postavili ga pred pozornicu na kojoj nastupa jedan suvremeni glazbenik, on bi tu stao kao ukopan, razjapio usta i kleknuo moleći se ovoj objavi božanstva. Ne bi podizao pogled dok glazba ne bi utihnula, a strahopoštovanje koje bi osjećao u tim trenucima teofanije ne bi ga napuštalo do kraja života. Možda bi mu palo na pamet da postane prorok ove nove religije ili da od primitivnih materijala krene u izradu ogromnih zvučnika i scenografije.

No, maštu na stranu. Pogledajmo bilo kojeg od trenutno najpopularnijih svjetskih izvođača. On deklamira određenu poruku s nekim naročitim autoritetom, s ozbiljnošću koja dobiva na važnosti kad je zaodjenuta u note i ukrasan  aranžman. Ta poruka je sačinjena od stava, ideje, poze, stila, svjetonazora, emocija, uvjerenja i sl. Najčešće je ispražnjena od ikakvog ozbiljnog sadržaja te je očit nasrazmjer između uvjerljivosti koju nesretni pjevač mora isporučit i nedostatka unutarnje vrijednosti onoga što propovijeda. Postoji čitav niz svjesnih i nesvjesnih poruka koje do nas dolaze preko njegova nastupa, bina je za to povlašteno mjesto. I jasno je svima da se radi o iluziji, o slici, o prividu, no ta ideja o jednome koji je hvaljen od mnoštva je gotovo mesijanska i to  ne zbog dara ili talenta koji pojedinac ima, već zbog usredotočenosti ogromnog broja ljudi na svaki njegov mig ili riječ.

Pjevač je dakle, (simbolički) uzdignut na razinu pozornice i samim time što je na njoj, ima pravo nešto reći svima onima koji na njoj nisu. Zbog svoje prirode uzdignutosti, izdvojenosti iz mase (u kršćanstvu za to postoji riječ – svetost) on ima ogromnu odgovornost. Kad imaš moć naći se u centru pozornosti, na sebe prikovati sveukupnu pažnju ljudi, onda imaš i zadatak ili obavezu na njih djelovati na najbolji mogući način. Trebaš stati iza sveukupne moći pozornice, iza njene simbolike i značenja, te preuzeti na sebe autentičnost te pozicije tj. razumjeti način na koji ona funkcionira. Jasna svijest o tome kod većine ljudi budi osjećaj poniznosti i nedostojnosti jer uočavaju važnost te pozicije s jedne strane i vlastitu nedoraslost s druge. No, kod određene skupine ljudi ta svijest budi još jaču želju popeti se na nju, biti tu što duže, upijati pažnju drugih kao što to čini malo dijete te, ako je moguće, ne biti odgovoran za ono što radiš.

Kada sistem, koji te na pozornicu postavio, shvati da zapravo nemaš što ponuditi publici pod sobom, dolazi do toga da se bilo što proglašava dovoljno dobrim da na pozornici završi, samo da se održi ta simbioza pozornice i mnoštva. To dakle ne znači da ti tu nije mjesto, već da treba modificirati sam pojam pozornice. Treba ono što je banalno i bezvrijedno proglasiti dovoljno dobrim. Tako se mijenja sam poredak stvari; nije na pozornici ono što vrijedi, već sve što je na pozornici – vrijedi. A samim time ništa ne vrijedi.

A u prirodi je čovjeka da oponaša. Isto tako se trajno nosi s napasti da se uspoređuje, natječe, da želi biti bolji od drugih. Jedni će to nazvati put ka napretku društva, zdravom konkurencijom. Drugi će u tome vidjeti trajan nemir i prepreku ostvarenja ljubavi. Onaj s kim se natječeš te ugrožava, on ti je prijetnja, stoga među vama ne može biti mirnog suživota, istinskog altruizma, pažnje i ljubavi. Vi se natječete. Ali umjesto da se natječete tko će kome učiniti više dobroga, tko će bolje rasti u plemenitosti i kreposti (o ovom evanđeoskom idealu možemo maštati) vama je primarni cilj biti bolji od drugoga, koliko god loši zbog toga morali postati. Drugi postaje vaša vlastita mjera i spustit ćete se koliko god nisko je potrebno samo da bi bili malo iznad njega.

Na sličnom principu natjecanja djeluje i pozornica. Ona potiče ego da raste, da se širi do puknuća i preko toga, te odjednom vlastita pozicija postaje neizdrživa, barem ne u trijeznom stanju. Kad smo pokorili svu svoju konkurenciju te zatekli  ograničenog i realno slabog sebe u poziciji visoko iznad ostalih s novom i teškom zadaćom da na tom vrhu i ostanemo što god to od nas tražilo, shvaćamo da nas je vlastita pozicija nadrasla i da je više ne možemo kontrolirati. Kao da se vlastita ličnost mora podijeliti jer ne može podnijeti vlastitu veličinu. Nije onda čudno da najveće pop zvijezde današnjice jednostavno „pucaju“, a razni opijati i anksiolitici samo su odgađanje rješavanja problema. Vrlo lako čovjek izgubi doticaj sa stvarnošću jer povjeruje u sliku o sebi. Ljudi u publici koji mu plješću samo doprinose tom odvajanju i održavanju iluzorne slike, dok istovremeno i sami žele biti na mjestu svog idola, te bi učinili sve da se popnu na njegovo mjesto. Tako se igra nastavlja u krug.

Za kršćanina, s druge strane, pozornica treba biti mjesto najveće poniznosti, mjesto svijesti o vlastitoj malenosti i neznanju, mjesto gdje ćemo iznad nas samih staviti jednu veću istinu, talent ili dar i dati im da opravdaju naše mjesto tu. Koliko god to nepopularno zvučalo, nije on taj koji sebe prezentira drugima, već mu je dano da publiku obogati nečim što je i sam primio. Stoga reflektori obasjavaju i televizija prenosi ono dobro čega je on samo nositelj, radosni trudbenik, darovani. To u njemu rađa vedrinom, poniznošću i lakoćom. Nad sobom ne trpi vlastiti opterećeni ja.

Stoga, mora da je strašno biti smatran prorokom i uzorom, biti na tronu visoko iznad mnoštva, biti zvijezda, a u zrcalu spoznati sebe slaba i nesavršena. Popeti se visoko a biti nizak, iznad sebe ne vidjeti nikoga višega. Isto je tako strašno u svome vlastitome traženju istine susresti sebe na kraju puta i zapitati se: zar je to sve? Zar sam ja sam odgovor na sva moja pitanja? Tada nema druge nego pobjeći u iluziju kroz alkohol i drogu, jer je ta spoznaja neizdrživa.

 

Da biste komentirali, prijavite se.