Veliko Ja i ljubav

Čovjek ne može živjeti bez drugih ljudi. To posebno osjeća na početku svog života. Čitav je njegov život sačinjen od odnosa, prema sebi, prema prirodi, drugim ljudima i Bogu. Što su ti odnosi bolji to mu je život ispunjeniji.
Autor: Stanko Stojic/Laudato Photo: huinow.com ponedjeljak, 27. srpnja 2015. u 19:52

Filozof Emmanuel Mounier bi rekao da drugi čine da rastemo. Osoba postoji samo u odnosu prema drugima, jedino sebe spoznaje iz toga odnosa i nalazi se u tome što je od njih prepoznata.
Čini se očiglednim da je put do naše vlastite dublje egzistencije upućen prema vani, prema susretu s drugima. Kako onda Jean-Paul Sartre može kazati da mi kao ljudi „imamo tako jaku potrebu da drugima ovladamo, da ih posjedujemo, te da u njima vidimo neprijatelja spremnog da ukrade dio moga svemira?“ I ljubav je u ovom slučaju prozvana bolešću, paklom. Odakle takav negativan stav i što je još važnije, koji su njegovi efekti?
 
Između mene i drugih – selfie štap?

Najbolji način da između nas samih i drugih izgradimo zid je da neprestano budemo svjesni vlastite slike u očima drugih. Da ovisimo o njihovom mišljenju, da čeznemo za njihovom pažnjom. U drami Iza zatvorenih vrata Sartre stavlja nekoliko ljudi u jednu sobu, a ti ljudi imaju oči neprestano otvorene. Svaki je lik izložen pogledu drugoga bez imalo mogućnosti da se sakrije, da dođe do privatnosti. Sartre to zove paklom. U stvarnome svijetu i mi smo izgradili nešto slično.

Došli smo do točke gdje naš Ja, mi sami, igramo najvažniju ulogu u svijetu izvan nas. Postavili smo našu sliku na oltar, na svako vidljivo mjesto i na taj smo način iskrivili izjavu Paula Valeryja da smo mi „zatvoreni izvan nas samih“ jer smo dodali „u očima drugih.“ Tako smo pred sebe postavili svoj opterećeni individuum koji se neprestano nastoji samo očuvati u divljem okruženju i pri tome izgledati dobro. Štitimo svoju sliku i nastojimo se skriti u njoj (u svojoj knjizi Besmrtnost Milan Kundera spominje Imagologiju, kao čitav novi pokret).

Prvi rezultat svega ovoga je strah. Ova vrsta narcisoidnosti nije ništa drugo do strah za sama sebe. Je li previše ako to usporedimo s današnjom selfie manijom gdje kroz oko kamere, preko naših selfie štapova i Facebook profila pokušavamo doviknuti: pogledajte me, tu sam, poštujte me, volite me… Ovakva vrsta ekstrovertiranosti čini nas nesposobnima za intenzivan unutarnji život. A bez toga nemoguće je ostvariti autentično ljudsko iskustvo ljubavi. Razumjeti personalistički poziv „Ja sam voljen-dakle jesam“ je u ovom slučaju nemoguće.
 
Modernost i vulgarnost

Za Emmanuela Mouniera ljudska je osoba nezamjenjiva. U svojem unutarnjem bogatstvu velikom kao bezdan ona je puna dostojanstva, važnosti i potrebe za skromnošću. Mounier kaže: „Skromnost proizlazi iz činjenice da osoba osjeća da je ona sama mnogo više od dojma, tj. od slike o sebi. Suprotnost skromnosti je vulgarnost, kada dopuštam da pred oko javnosti dospije samo ono što se na meni primjećuje na vani.“ Radi se zapravo o velikome Ja koje je enormno naraslo i što je veće to se više boji. Kao neki div koji se osjeća nelagodno u prisustvu ljudi normalne visine. Što je više izložen to je više ranjiv i fokusiran na „iščašenoga sebe“.

Kada čovjek vlastiti centar pozornosti stavlja izvan sebe, kada izlazi iz sebe, osjeća slobodu i puni potencijal uključiti se u vezu sa svime što je oko njega. Inače ostaje zarobljen samim sobom i prezentacijom sebe drugima.
 
Što je – dobro je
 
Ljubav je, s druge strane, nevidljiva ruka koja od mene seže do drugih ljudi. Ona dotiče I doticanjem mijenja. Sva povijest, uključujući znanost i religiju, može biti promatrana kroz ovu magičnu vezu između mene i svijeta oko mene, ljudi, prirode, ideja. Izgrađeni smo od odnosa, mogli bismo reći da mi jesmo naši odnosi.

Ako tu nešto pođe po zlu, ako postoji prepreka čistoći naših namjera i otvorenosti, tako da misli i emocije ne mogu strujati kako bi trebale, stupamo na put koji vodi ka tzv. manjem bitku, ili čak „nebitku“. Oduzimamo od naše čitavosti i potencijala onoliko koliko uništavamo naše odnose bilo kakvom negativnošću ili grijehom. Što je oko nas dobro ne treba dopuštenje svoga postojanja, ono je dobro u sebi. Ima želju da raste, da bude, da više bude. I mi smo na istu logiku pripremljeni. S druge strane i zlo slijedi istu matricu. Ono može rasti, hraniti se i razmnožavati. I što više raste to više (što je apsurdno) korespondira s „nebitkom“.

Veličina našeg izbora između ovo dvoje je u tome što ne vidimo uvijek jasno, ali svejedno moramo izabrati. I naš je izbor vjerojatno vrjedniji što je učinjen s više vjere, a manje svjesne sigurnosti. Jer za sve stvari koje su očite i jasne ne možemo prirediti slavlje na kraju dana.
 
Dobro je biti.


 

Da biste komentirali, prijavite se.