Za ljubav je potreban susret

Čini se da je ljubav nemoguće ostvariti u rastrganosti na banalno, u rasipanju svoje pažnje na stotine strana.
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: Josip Ninković/Laudato subota, 28. ožujka 2015. u 15:47

Ljubav je jedini ispravni način promatranja svijeta. Ona je jedino istinsko doticanje svega oko nas i to svojim unutarnjim bićem. Svi drugi pristupi svijetu i nama samima nas otuđuju, stvaraju pregrade, ograde, opravdanja, skrivanja, povećavaju naš nemir i našu odijeljenost, u konačnici osamljenost. Tada nam u pomoć kao lijekovi surogati pristižu cinizam i oholost, relativizam i ignorancija te se njima zaogrćemo i u njima skrivamo. Trebaju nam naše vlastite maske da nas zaštite. Lako je pribjeći tim utješnim lukama kada naše sidro nije čvrsto uhvatilo pravu duhovnu hrid.

Kuća susreta

U potrazi za jednim takvim sidrištem došli smo u Samobor, u Kuću susreta Tabor i u tom duševnom pribježištu stupili u kontakt s više stvarnosti oko nas i u nama samima. Prije svega susreli smo druge ljude, okupljene iz različitih dijelova Hrvatske, po sebi posve različite, no složno zagledane u Krista. Stojeći ispred kuće, za vrijeme jedne pauze između predavanja, promatrao sam okupljeno mnoštvo i najednom postao svjestan šarenila različitih karaktera ujedinjenih u ovoj zajedničkoj potrazi za svetim, kao i potrebi takvih susreta da bi se ostvarila ljubav. U maloj grupi podno stepenica, kao oko nevidljive bačve u kojoj su zapalili svoju imaginarnu vatru, skupilo se nekoliko bivših ovisnika. Cupkaju u mjestu, u ustima im cigareta, a u džepu jakne bočica s blagoslovljenom vodom. Nasmijani su. Čuješ kako govore o Isusu i vidiš kako im oči pritom rastu i jasno ti je da je njihovo svjedočanstvo autentičnije baš zbog toga što dolazi s ruba. Sjetiš se ulomka iz evanđelja gdje Isus govori o carinicima koji pretekoše ostale na putu u Kraljevstvo Božje. Pojavi se najednom neka neočekivana slutnja slobode i nije ti posve jasno odakle dolazi i što znači. Malo dalje, uza zid, sjede jedni uz druge ljudi različita uzrasta. Po govoru čuješ da su iz posve različitih dijelova naše zemlje, ali svi sa svojim pričama, iskustvima i očekivanjima. Svuda uokolo djeca, starci, volonteri uz vrlo malo slučajnih prolaznika. Ovdje se ne dolazi slučajno.

Sljedeći susret je onaj s Bogom. On uvijek iznenađuje i izaziva naše predodžbe te nas tjera na preispitivanje vlastitih doživljaja i na trajni rast unutar prostora slobode koji otvara. Teško je rasti bez Boga. Mjera ove stvarnosti je pretijesna za naš duh, pa prečesto uzimamo svijet drugog čovjeka da bismo se u njemu raskomotili. To je prvi korak nepoštivanja drugoga, korištenje druge osobe za potrebe smirenja vlastitog nemira. On toj zadaći nije dorastao pa se stvara frustracija i u konačnici sukob. Pogled dakle treba usmjeriti onome koji je iznad nas sviju.

A je li on upravo onakav kakvim ga mi doživljavamo? Ograničavamo li ga ako o njemu razmišljamo samo u okviru vlastitog iskustva? U tišini kapelice gdje se čitav dan održavaju molitve i klanjanja ili u dvorani zajedničke molitve, ujedinjeni smo u otvorenosti srca pred njegovim misterijem. Ta otvorenost je nužna da bismo učili, ali i da bismo voljeli. Ljubav uvijek ima svjež pogled.

A samoga sebe susresti ne možemo bez da u tu introspekciju ne uvučemo druge ljude jer, sačinjeni smo od odnosa. I u vlastitu nutrinu ne možemo ući sami, bez da sa sobom, što svjesno što nesvjesno, ponesemo sve ono od čega smo sazdani. No, susresti sebe kao ljubljeno Božje dijete najuzvišeniji je način susreta i više od ijednog drugog odnosa tjera nas na rast i otvara prostor ljubavi.

Kroz pustinju do ljubavi?

Već smo stoput čuli kako je sreća u nama samima i kako nema smisla „nikamo ići, nigdje drugdje tražiti jer sve što jest i tu je…“ kako kaže pjesnik T.P.Marović. No što je to tu, što je to što mi uočavamo kao ono što je već tu? Lako je reći, no teško je doživjeti dubinu ovih riječi. I nismo pametniji ako smo rekli, već smo osiromašeni ako nismo doživjeli.

Što je to Isus na vrhuncu svoje korizme, u odlučujućem finalu svoje volje, doživio kao to što je tu? Evanđelist kaže kako su mu anđeli služili. Sigurno mu nisu donijeli knjigu o samopomoći ili neke recepte za postizanje sreće u četiri laka koraka. On se odcijepio, On je rekao jedno odlučno DA volji svoga Oca zaronivši time u zbilju na najneposredniji način, tako intiman i tako dubok da je čitao ono što se nalazi iza površine stvarnosti, očite našim očima ali dobro skrivene našem pravom razumijevanju. I iz toga nije izašao nadmen, pun sebe. Nije mu na pamet palo naplaćivati svoje znanje ili docirati neukom mnoštvu s visine. On svojim bližnjima pere noge. S vatrom ljubavi u srcu, on je sve realitete vidljivog i nevidljivog svijeta podložio volji svoga Oca, drugim riječima ljubavi koja ujedinjuje, koja spaja, veže i stvara. Neupućenim očima i površnim kriterijima on se ponizio. Onima drugima on je sebe postavio iznad svega.

Jedan od povlaštenih prostora pustinje je i mjesto poput Tabora, gdje sve ono sporedno, ono suvišno pada u dugi plan i pogled se usmjeruje na najvažnije. Čini se da je ljubav nemoguće ostvariti u rastrganosti na banalno, u rasipanju svoje pažnje na stotine strana. Nije stoga čudno da sa svih strana žele ukrasti dio naše pozornosti kako bi nas osiromašili za dubinu.

Što smo bliži autentičnosti ljubavnog odnosa sa svime oko nas to nam je lakše uočiti nedostatak te ljubavi kod drugih ljudi. I ne samo to, već unutar sebe lakše dišemo i čitavo naše biće osjeća da je upravo tamo gdje treba biti. Lako se ušuškati u ljubav kao u topli poplun. I učiti je lakše ono što volimo, kao i učiti o onome koga volimo.  

Nedostatak ljubavi, s druge strane, stvara nemir, rađa nepovjerenjem, a nema goreg nepovjerenja od nepovjerenja u dobro. Cinizam i gorčina plodovi su ovog duševnog kretanja, a duboko nezadovoljstvo i slabe utjehe (u surogatima sreće i užitka) gorka su mu ostavština. Čistimo se od toga!

 

Da biste komentirali, prijavite se.