Zvizdan – lijep, ali čemu?

Film problematizira prežvakanu temu netrpeljivosti koju je rat donio „ovim prostorima“ te se tobože zgraža nad ljudskom destruktivnom prirodom. Alternativa koju nudi, kao odgovor na tu situaciju i nije toliko alternativna.
Autor: Stanko Stojić/Laudato Photo: imgkid.com utorak, 06. listopada 2015. u 11:19

Kad izađete iz kina nakon što ste pogledali novi hrvatski film Zvizdan prvo što vam padne na pamet je: čemu još jedan film na ovu temu? I jest, film ne donosi ništa novo, ako izuzmemo nekoliko kreativnih kadrova i scenskih rješenja. On zapravo problematizira prežvakanu temu netrpeljivosti koju je rat donio „ovim prostorima“ te se tobože zgraža nad ljudskom destruktivnom prirodom.

Alternativa koju nudi, kao odgovor na tu situaciju i nije toliko alternativna. Naime, ako želimo prikazati suprotnost ratu, ako želimo nečim nadvladati taj uništavajući poriv i ludost koja zahvati ljude u tom stanju, onda je prvo što nam mora biti na pameti stanovita plemenita strana ljudske prirode ili, da budem jasniji, vrijednost osobe, dostojanstvo čovjeka, ljubav. To ovdje nije naznačeno, već se kao alternativa mržnji površno obrađuje tema ljubavi dvoje mladih, prikazana u većini filma kao zanos, strast, nagon, poriv. Nema tu ništa lošeg niti neljudskoga, dapače, ali to je tek dio, a svakako nije onaj najplemenitiji, onaj koji je čovjek u stanju dati, a koji možemo postaviti kao kontrapunkt razaranju i smrti.

A ono što je čovjek u stanju dati jesu vrijednosti granične s religioznim (riječ od koje se nekima diže kosa na glavi) odnosno duhovnoga, vrijednosti koje čovjek posjeduje zato što je čovjek, za kršćane slika Božja, složen, dubok, predivan i u svakom pogledu dragocjen. Redatelj ovog filma primjećuje detalje, ali ne one koje uzdižu čovjeka i daju mu takvo dostojanstvo, već one koje su tek estetska utjeha ili zamjena jednog dubljeg svijeta. Ti detalji su, uz svu svoju vrijednost, ipak krhki, fragmentarni, lome se kao ljudske sudbine u filmu i nema tu ničega što zaista nosi naše protagoniste osim njih samih, oni su na kraju dana sami sa sobom, u mraku, sa slutnjom besmisla i nesretnog svršetka. Nije dovoljno reći da filmu fali svjetla, fali mu smisla.

U tom smislu sam kao gledatelj doživio pokušaj da se na jedan pjesnički način dotakne zbilja, da u ponekim kadrovima posegnem dublje od puke površine, no nisam tim pogledom došao do onoga nužnoga, do šutnje koja poštuje ono što je naslutila, do čuđenja.

Ako je Antunu Gustavu Matošu jedan običan cvijet pored puta otvarao vidik beskonačnosti: „Višega života otkud slutnja ta / što je kao glazba budi miris cvijeća / gdje je tajna duše koju đurđic zna“ – onda imamo pravo očekivati i nadati se da ćemo, kada uzmemo čovjeka kao motiv umjetničkog djela, biti svjedoci jedne dublje intuicije autora, jednom puno dubljem uvidu u taj misterij i poštovanje koje iz toga proizlazi.

Mislim da u ovom filmu nismo vidjeli te kontraste. Netko će upitati zašto bi ih i trebali vidjeti. Možemo odgovoriti jednostavno: zato što nam je dosta crnila kojega pojedini autori, koliko god bili hvaljeni od nekoliko svojih kolega, podastiru publici kao ultimativnu istinu i stav. Skepsa i pesimizam ni po čemu nisu mudriji i vrjedniji od svojih suprotnosti. A svima nam je već dosta zadržavanja vlastitoga pogleda na najgoremu što nam ovaj svijet pruža. To nije realno niti nas ičemu uči.
 

Da biste komentirali, prijavite se.