Život prema Životu

U svijetu raznih nametanja i plasiranja "ispravnoga" što itekako društvo i mediji oblikuju, vjernik kršćanin se lako izgubi. Do čega nam je stalo, što trebamo i kako to činiti? Znamo li uopće koji su nam prioriteti u životu?
Autor: Nikica Škulj/Život prema Životu Photo: www.brownsinsuranceagency.com petak, 09. siječnja 2015. u 09:30

Što nam je najvažnije? Zahvaća li to najvažnije nešto dublje ili to vrlo brzo prolazi? Znamo li se uopće snaći i reagirati kao pravi vjernici? Nije stvar u reakciji, već u samom uzroku i cilju reakcije. Je li nam uzrok ispravan? Kamo to idemo? Po čemu se razlikujemo od ostalih? Jesmo li samo skupina koja se okuplja neznajući razloge? Ako znamo razloge, što vidimo u njima, spominjemo li ih u životu ili su nam oni život. O kojem to životu govorimo? Znamo li uopće koja je zadaća kršćanina - vjernika? Na što nas Isus poziva? Mislim da se zaista trebamo zapitati ukoliko želimo djelovati na ispravan način u kojem nećemo doći pod utjecaj, niti obitelji, niti prijatelja, niti medija. Imamo li duh razboritosti ili brzo postajemo izgubljena ovčica? Drugim riječima, znamo li koja nam je zadaća i koji je temeljni kršćanski cilj na koji Isus poziva?

Iz smisla u smisao prema smislu - i mi smo u tome!

Život je prožet raznim mogućnostima, idejama, željama, ostvarivanjima, težnjama, razočarenjima, borbama, sreći, nesreći. Jednostavno prepun je dinamike. Iskustvo nas uči da uvijek idemo dalje. Da uvijek nešto novo iščekujemo, uvijek se za nešto novo borimo. Sjetimo se kad smo bili djeca. Smisao smo vidjeli u igri, crtićima, druženju na ulici, probleme gotovo da nismo imali. Kako dijete raste stječe druge prioritete i težnje. Igre postaju stvar prošlosti te počinju prve ljubavi. To tada postaje glavna stvar. Kasnije čovjek postaje ozbiljan i razmišlja i o poslu, odnosno što će raditi. Neki biraju faks, neki se opredjeljuju za posao te ulaze u radni odnos. Kasnije žele u brak.

U braku žele djecu. Tada se rađa i potreba za brigu o djetetu. Dijete je tada glavno središte obitelji i sve se njemu pruža. Odgoj djeteta je cilj. Dijete raste te odlazi. Roditelji ostaju sami i ponovno traže neki cilj i smisao. Na kraju čovjek umire. U raznim fazama života čovjek si stvara prioritete i teži za onim što ga veseli. Prisutno je mnoštvo smislova. Lijepo je vidjeti čovjeka koji se angažira oko obitelji, oko nekog projekta na poslu ili vidjeti ženu kako srdačno brine o vrtu cvijeća. Čovjeka tjera određena snaga prema naprijed. Jednostavno čovjek nije robot koji je programiran. On ima volju, želju i slobodu. Dakle, vidimo da je dinamičnost života i prisutnost raznih prioriteta prožeto životom, što omogućuje održavanje i smisao života. Kada kažem da je život prožet raznim prioritetima, što je neosporno, nameće mi se pitanje koji je onda bio i jest prioritet samog ljudskog postojanja. Primjerice, čovjek je stolar i voli svoj posao, napravi veliki stol za svoju obitelj. Vidimo taj smisao i radnju. On to čini jer voli to radit i jer voli svoju obitelj. Vidimo zašto je to napravio. Dakle stol je napravljen, a onda je svrhu ostvario kada se počeo koristiti u obitelji. Moje pitanje onda jest koja je naša svrha? Mi jesmo, kao što vidimo. Ovdje smo i prisutni smo. A kamo idemo i gdje mi ostvarujemo svoju svrhu, kao stol u obitelji? S obzirom da nas iskustvo ući o željama i prioritetima koji se stvaraju u čovjeku, složeno biće kao čovjek je još teže osmisliti. Kome smo i zašto mi bili prioritet da postojimo? Kako možemo znati da nas je netko htio, da nismo slučajni ispali iz nekih kemikalija? S obzirom da mi želimo određene stvari, neke čak i komplicirane i težimo i ostvarujemo određene ciljeve. Činjenica jest da ostvarujemo i težimo. To može samo onaj koji je ostvaren od nekoga. Drugim riječima čovjek je složenija i kompliciranija stvarnost od onih stvarnosti za kojima teži u svom zemaljskom životu. Ako je tako, netko je ipak morao nas osmisliti jer mi sami osmišljamo, Ne bismo imali mogućnost osmišljati i željeti, da nas netko ovakve složene, nije želio i osmislio. S tim je sigurno da nas je netko htio i da je taj netko veći i nedostižniji. Ono glavno pitanje je zašto i za što nas je stvorio? Bog koji nas voli to nam pokazuje i govori.

U što sam pozvan? U čemu se ostvarujem?

Onaj koji poznaje Boga iznutra je jedini koji može o Bogu govoriti na isti način. To je Isus Krist. U Svetom Pismu vidimo u proslovu Ivanova Evanđelja kako sve nastade po Bogu. Također Evanđelist govori da je Bog ljubav. Po ljubavi postade sve. Čovjek sam postade po ljubavi. Naravno da ne znamo kako je nastao sam čin stvaranja, ne znamo detalje, ali ono što je shvatljivo ljudskom razumom je i rečeno čovjeku, naravno na shvatljiv način. Bog nam govori zašto nas je stvorio, zašto smo tu. Osim što govori, On to i pokazuje djelovanjem i brigom za čovječanstvo. Pokazuje da je ljubav bezgranična i dosljedna u samoj unutrašnjosti Boga koji je ljubav te i u razlogu stvaranja kao ljubav, Isus pokazuje svojom boli i smrti na križu. Ipak, nije Isus samo došao kako bi posjetio zemlju i otišao. Pokazao nam je ono pitanje koje se prožima konstantno. A to je čemu će služiti taj stol. Gdje će se stol ostvariti. Odnosno gdje ćemo se mi ostvariti. Samo Bog može reći i dati odgovor. Bog - Isus daje odgovor, odnosno upućuje nas na Njega. Odgovor je Kraljevstvo Božje. Isus nas želi uvući u Kraljevstvo Božje. Govori kako je ono već ovdje prisutno. Glavni cilj za Isusa je doći u Nebo! To je svrha života. To je život prema Životu.

Ono što znamo da svi prioriteti u životu i sve naše ovozemaljske težnje staju u trenutku smrti. Što onda? Ovdje ne posjedujemo znanje. Mi znamo za što stol služi jer smo vidjeli. Ovo je dublje pitanje u koje nas upućuje Isus. Jedino čime možemo odgovoriti jest vjera. Ljudi koji su navikli imati sve što požele i sve crno na bijelo, bi se trebali zapitati, ako je nešto stvarno dobro, vječno, veliko, vrijedno, je li naivno to dobiti tako na jednostavan način - crno na bijelo? Prenaivno. Ono u čemu se okupljaju naši osjećaji, želje, strahovi, motivacije u životu jest vrijedno. Gdje sve navedeno završava i u što se pretače jest vrijedno. Što je to vrijedno? Što je nama činiti da ga već sada živimo?  To vrijedno jest Kraljevstvo Božje, naš put i smisao svih smislova. Koračamo vjerom te nas niti jedno ne ostvarivanje jednog od zemaljskog smisla ne smije sputavati u koračanju prema konačnom smislu. Ako je to toliko vrijedno, onda se i vrijedno treba tražiti za ostvarivanje istoga. Ono vrijedno što Krist od nas traži jest život. Govori da će tko poradi njega izgubi život, dobiti Ga, a tko dobije svoj život, izgubit će ga. Isus nas poziva na dublji smisao i od nas očekuje "samo" naš život. S ovim bih povezao Isusa kako poziva Apostola da izađe iz lađe. Lađa je predstavljala život, ali i u doslovnom smislu. Jedino je s tom lađom mogao živjeti hvatajući ribe. Ipak Apostol izlazi iz tog života za drugi Život.  Ono što želi ovdje istaknuti jest poziv Krista Apostolu, ali danas i nama. Jesmo li spremni napustiti ovaj život za ono gdje nas Bog poziva. Biti spreman ne znači ostaviti sve i fizički krenuti. Biti spreman znači djelovati u životu imajući sliku kamo idem. Ne činimo dobro jer je to lijepo. Činimo jer je u čovjeku Bog, dostojanstvo ljudske osobe, slika Božja. Tko to shvati, shvaća i zašto smo protiv abortusa. Taj čovjek potječe od Boga i ima Boga u srcu i ukoliko želim ostvarivati i hoditi prema Bogu, moram vidjeti i bližnjega. Isus nas poziva na to u zapovijedima ljubavi.  Činiti dobro je znamo kamo idemo. Činiti dobro jer nas grešne Bog i dalje voli.  Ponovno ću uzeti priču o stolaru. Stolar dok je radio stol razmišljao je kako će stol poslužiti obitelji. Nije znao gdje će i kako će ga staviti, ali je zamišljao zajedništvo obitelji na njemu. Razlika između stola i čovjeka jest da je u čovjeka puno više uloženu, toliko da postoji, voli, ljubi, ima slobodnu volju. Ukoliko čovjek ima slobodnu volju, on ima i odgovornost. Kako stolar zamišlja stol u upotrebi, mene zanima tko ovdje zamišlja nas u ostvarenju smisla nas samih? S obzirom da smo veliko djelo Božje, On nas poziva u sudjelovanju tog velikog djela. Osim što sudjelujemo u stvaranju, On nas poziva i da razmišljamo o našem smislu. Dakle mi smo ti koji razmišljamo o ostvarenju nas samih. Pozvani smo od Njega, putem Krista. Osim što nam je toliko pokazao i dao sebe, dao nam je slobodnu volju. Ono što ne želim da se ikome dogodi, ali čak i to nam je dao prije ostvarenja smisla, jest da mu kažemo ne. Stol kao takav ne može ništa reći, ali mi kao živa, slobodna bića, iz slobodne Božje volje stvoreni, možemo Bogu reći ne. Vidimo u čemu smo i zašto pozvani. To je naš poziv. Poticati druge i sebe u ostvarenju Kraljevstva Božjega. Činiti dobro jer to zaista ima dublje ciljeve. Gdje god se nalazili, na poslu, faksu, nogometnom igralištu, na misi. Uvijek moramo imati u glavi zadnji najsmisleniji cilj, a to je Kraljevstvo Božje i zajedništvo u nebeskoj obitelji. Kao što stolar blaguje sa svojom obitelji na stolu kojeg je napravio, tako i nama mora biti u svijesti kako smo veličansveniji od samog stola, stvoreni od Najveličansvenijeg živoga Boga!

Što je sa zlom?

Ne bih u detalje o zlu. (o tome sam posvetio temu već). Vezano za ovu situaciju želim objasniti kako zlo nema vječnost i kako zlo nema temelje i smisao kao Bog. Ipak, zlo nas može itekako sputavati prema dobrom. Opasno je ignorirati zlo, ali također i borbu protiv Njega.  Slijediti Krista i ostvarivati ono o čemu sam prethodno rekao ne znači nužno, odnosno ne znači uopće da se nećemo susresti sa napastima i teškoćama. Naprotiv, postoje mogućnosti da ćemo tada biti izloženi raznim napadima. Zlo, sotona, mrzi Boga, mrzi Njegovu sliku - čovjeka i mrzi Božji plan za ljude. Razne poteškoće, serviranja zla u obliku dobroga nas može sustići, ali ni tada ne smijemo gubiti onaj cilj i smisao. Kao što sam rekao, imamo ciljeve u životu i u njima nam se mogu događati, razne patnje, bolesti i smrti bližnjih. Na tom području možemo ostati razočarani i umjesto da nam put prema Kraljevstvu Božjem posluži i kao poticaj i nada, mi se možemo totalno okrenuti. Smisao koji nam daje Bog nije na istom rangu kao smislovi u kojima uživamo u životu. Ukoliko zapnemo na jednom, nemojmo gubiti onaj na koji nas poziva Bog. Naprotiv, na nama se u patnjama može očitovati taj smisao za kojim živimo. U takvim trenucima ljudi će vidjeti naše kršćanstvo i našu pripadnost Kristu. U svakom napadu na nas moramo pokazati čiji smo. Ukoliko smo zakoračili, vjerom, odnosno svojim bičem u novi život,  ovaj život koji živimo na zemlji može biti napadan, ali zbog vjere i koračanja u novi, patnja boli, ali patnja može i slatka biti. Slatka je zbog Krista. Boli, ali ako znamo što nas boli, lakše ćemo podnijeti bol. Zamislimo utakmicu koju ćemo gledati s društvom negdje navečer. Tijekom dana slomimo ruku i dok idemo u bolnicu, zamišljamo kako ćemo utakmicu provesti s prijateljima. Istina, s rukom u gipsu, ali pomisao olakšava bol. Vjernik pristupa cijelim svojim bićem u vjeri i podnosi bol jer podnosi za Krista koji ga poziva i prema kojemu korača. Dodao bih citat iz poslanice Sv. Petra i preporučio da se pročita cijela. Citat ide ovako:

"Ljubljeni, ne čudite se vatri koja vas stiže kao kušnja, kao da vam se događa što neobično, nego se radujte što se dionici Kristovih muka da biste se radovali i veselili kad se objavi Njegova slava" (1 Pt, 4, 12-14)

Životom prema životu za život s Bogom

Za kraj bih samo uputio pozdrav svima koji su ovo pročitali, a i onima koji nisu te zaželio svima nama da zaista hodamo u vjeri prema smislu smislova - Kraljevstvu Božjem, radeći dobro čovjeku, ljubeći Boga te podnoseći zlo ne šireći isto, imajući uvijek u vidu Boga našega, koji nam omogućuje i poziva nas u zajedništvo s Njim.  Krenimo onda životom prema životu! Amen!
 

Da biste komentirali, prijavite se.