Antun Štefan

svećenik, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, voditelj duhovnih vježbi, pisac, radijski voditelj
Autor: Tanja Baran/Laudato Photo: Laudato četvrtak, 10. listopada 2013. u 09:36

ŠTEFAN, Antun, svećenik, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, voditelj duhovnih vježbi, pisac, radijski voditelj (Prelog, 10. 3. 1960.)

Odrastanje. Sin je Franje i Ane, rođ. Sakal iz Preloga, iz Međimurja. Prvi je od sedmero djece svojih roditelja. Rođen je u kvartu koji od milja zovu Vučonovec ili Teksas. Iz imena se kvarta samo zamišljati može u kakvom je okruženju odrastao i kakvo mu je bilo djetinjstvo. Sve mu je bilo posebno. Rado se sjeća jedne crtice iz djetinjstva. Bio je lipanj 1966., vratio iz škole, završio je prvi razred. Nikoga nije bilo kod kuće pa je otrčao na polje koje je bilo blizu, „za šancom“, gdje su njegovi želi pšenicu. Roditelji su ga zapitali: „I? Kaj je?“ Odgovorio je: „Pal sam." Eto kaj je bilo, 'pal' je prvi razred. Njegova se mama bez rezultata trudila satima sjediti uz njega, gradivo mu jednostavno nije išlo. Bio je dijete i nije mu bilo do škole. Iz današnje perspektive, taj izgubljeni prvi razred u djetinjstvu ništa mu nije značio jer ga ni u čemu nije zaustavio. Bio je i ostao dio njegovog djetinjstva, djetinjstva svega i svačega, njegova i najljepšeg. A pšenica koja je čula za njegov prvi poraz, vjerojatno se vragoljasto nasmiješila. Barem je njoj sve bilo jasno.

Iz vjerskoga života. U crkvi najprije baš i nije bio redovit, osim za potrebe primanja prve pričesti i krizme kojom je pomazan u petom razredu. Tijekom njegova sedmog razreda popravljao se krov župne crkve pa se morao uključiti u ime svoje obitelji. Tada je u župi bio mladi svećenik, kapelan, vlč. Drago Bosnar, koji ga je oduševio svojom pristupačnošću. Obratio mu se prozvavši ga Toni. Mladić se osjetio važnim i priznatim. Malo pomalo, jer mu se svećenik svidio, nastavio je dolaziti u crkvu i izvan dotadašnjega programa. I pomalo je krenulo. Počeo je ići na vjeronauk, čak i na onaj za mlade, i redovito na misu. Krenuo je čak i radnim danom. Događalo se nešto intenzivno u njemu – obraćenje. Bog ga je okretao k sebi. Na kraju je pomislio da bi i on mogao biti svećenik. No, postavilo se pitanje kako vjerovati mladiću koji se tek prije kratkog vremena obratio. Ni župnik, ali ni drugi nisu imali povjerenja u njega i nisu vjerovali da bi on to mogao postati. Istina, u školi nije bio bezuspješan, ali ponašanje mu nije bilo uzorno. Bio je nemirna duha i uistinu je bilo teško u mladiću takvih karakteristika vidjeti budućega svećenika. Na kraju su ipak potpisali koji su trebali, ponajprije župnik Alojzije Vojvoda, i Antun je 1975. otišao u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb, gdje se upisao u Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika.

Obrazovanje i svećeništvo. Antun je ispit zrelosti kao sjemeništarac položio 1979., i te je iste godine otišao na bogosloviju. Ostalo mu je malo slika iz sjemenišnih dana, tek poneki detalj. Impresionirali su ga hodnici, velika spavaonica prvoga razreda u kojoj je spavalo više od šezdeset sjemeništaraca, pranje do pojasa u hladnoj vodi, tjelovježba, izleti i putovanja, molitva oko kapele sv. Josipa, sjemenišna crkva, kolege. Bio je to dječji, mladenački svijet, nekima više, nekima manje jasan i sretan. Živio je u svojem svijetu.

Odgojiteljima ocima isusovcima bilo je nezamislivo da mu daju preporuku za bogosloviju. Dopustili su mu da dođe do mature, jako su si oko njega dali truda, ali u bogosloviju ga nisu planirali preporučiti. Ipak su se svećenici, njegovi odgojitelji, a napose njegov sadašnji župnik, koji je došao u Prelog dok je on bio još u prvom razredu sjemeništa, vlč. Antun Hoblaj, nadali i pustili su ga da nastavi. I malo pomalo sve je postajalo jasnije, mirnije, vedrije, svetije. Ono što je bilo sigurno: u njemu je uvijek živjela želja, i ona ga nikada nije napuštala, da postane svećenik. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. godine. Mladu misu Antun je slavio 3. kolovoza u rodnom Prelogu. Kao misao vodilju svojega svećeništva izabrao si je tekst iz evanđelja po Ivanu: ''On treba da raste, a ja da se umanjujem'' (Iv 3,30).

Na njegovu osobnu molbu, nadbiskup Franjo Kuharić dopustio mu je da ide u misije u Afriku, u državu Benin, u biskupiju Porto-Novo. Misijski križ mu je nadbiskup Kuharić uručio u Solinu, 14. rujna 1986., na desetu obljetnicu Solinskih slavlja. U misijama je najprije godinu i sedam mjeseci bio kapelan, u župi Sacré-Cœur, u gradu Porto-Novo, nakon toga je pet mjeseci bio privremeni upravitelj župe Notre-Dame de l'Atlantique u mjestu Djérègbé, a potom je, od 1. listopada 1988. godine bio župnik, a kasnije i dekan župe Sainte Famille u mjestu Adjarra, u kojem je ostao sve do kraja, 26. lipnja 2004. Ukupno je u misijama u Beninu ostao 18 godina. U biskupiji Porto-Novo u kojoj je djelovao, bio je dugogodišnji povjerenik za pastoral medicinskog osoblja, povjerenik za novinstvo i medije, te glavni urednik službenog biskupijskog vjesnika.

Iz misija se u svoju matičnu Varaždinsku biskupiju vratio 2004. godine, a blagopokojni biskup Marko Culej imenovao ga je biskupijskim povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja i voditeljem misijskog ureda. Tijekom tri godine sa svojim je suradnicima animirao pastoral zvanja i misija, vodio duhovne obnove za mlade iz svih dekanata u biskupiji, a bilo mu je povjereno i da podjeljuje sakrament potvrde. Jedno je vrijeme sa suradnicima koordinirao i formaciju za animatore mladih, te uređivao katedralni listić. U Varaždinu je ostao do 27. kolovoza 2007. Varaždinski biskup Josip Mrzljak tada je dopustio da ga zagrebački nadbiskup Josip Bozanić imenuje na službu duhovnika u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu, koju je obavljao četiri godine, do lipnja 2011. Od 15. siječnja te iste godine Kongregacija za evangelizaciju naroda iz Rima imenovala ga je nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, na mandat od pet godina. Od tada sa svojim suradnicima animira misijski pastoral u Crkvi u Hrvatskoj, redovito sudjeluje na raznim svjetskim i regionalnim radnim sastancima i skupštinama, i brine se za hrvatske misionare i misionarke, pomažući im u njihovu poslanju.

Već je u Africi, a posebice od povratka u rodnu biskupiju, bio voditelj duhovnih vježbi za svećenike, redovnice i sjemeništarce, te propovjednik trodnevnica i različitih crkvenih slavlja diljem domovine i svijeta.

Angažiran je i kao duhovni vođa i ispovjednik redovnica i bogoslova, a od 2007. godine na Hrvatskom katoličkom radiju svake nedjelje, uređuje i vodi emisiju „Bog mojih detalja“. Izdavačka kuća „Teovizija“ izdala mu je i dvije knjige: „Bog mojih detalja“ (2010.) i „On treba da raste“ (2011.).

Osobno. Možda jedna poruka. Ima ih puno, no evo jedne od onih koje voli. Ne smijemo odustati od ljubavi prema životu, odnosno od želje da budemo pravi, da budemo sretni, ma kako nam se sve to ponekad činilo besmisleno i beskorisno (ili preteško). Bog je na našoj strani. Sada je vrijeme sijanja, okapanja i zalijevanja. Vrijeme rasta. Ali doći će i vrijeme žetve i ubiranja plodova. I našoj radosti neće biti kraja. Sve neuspješno i mukotrpno će se zaboraviti, a ostat će samo sreća što smo uspjeli. I zato – računajmo s Isusom!