Boris Beck

Boris Beck - doktor književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik, novinar i prevoditelj, angažirani vjernik laik, suradnik portala Laudato.hr
Autor: Tanja Baran Photo: Privat utorak, 03. rujna 2013. u 16:46

BECK, Boris, doktor književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik, novinar i prevoditelj, angažirani vjernik laik, suradnik portala Laudato.hr (Zagreb, 7. 5. 1965.)

Odrastanje. Majka mu se zvala Ruža i bila je porijeklom iz mađarske obitelji Marciuš koja se doselila u Hrvatsku jer je ovdje u zamjenu za svoje mađarsko imanje dobila četiri puta više zemlje. Borisov otac se zvao Borislav. Njegova obitelj bila je njemačkog porijekla, i po djedu i po baki, koja je imala oca Čeha. Iako nisu bili Hrvati od stoljeća sedmog, svi su se redom takvima osjećali, a neovisnu Hrvatsku sanjali su kao ideal slobode i pravde, naglašava Boris.
Majčina obitelj naselila se u Podsusedu u Zagrebu, a Beckovi su živjeli na potezu od Bjelovara i Križevaca do Osijeka i Mitrovice, kako ih je već služba nanijela – liječnička, šumarska, ljekarnička ili sudska – sve dok za vrijeme NDH nisu stigli u Zagreb. Boris je odrastao u Novom Zagrebu. Bilo je to, ističe Boris, obično socijalističko djetinjstvo „hahara“ iz nebodera: otac mu je bio inženjer geodet, majka ekonomistica. U slobodnom su vremenu išli na kupanje u  Šmidhen i Čatež. Boris je išao na skijanje, biciklirao je, igrao nogomet, šah ili se kartao u haustoru. Obitelj je roštiljala nedjeljom i većih problema od razbijene glave i slomljenog srca Boris nije imao. Roditelji su mu danas pokojni. Ima stariju sestru Branku.

Iz vjerskoga života. Roditelji mu nisu bili religiozni. Na vjeronauk su ga poslali prekasno, naglašava Boris, pa je na prvu pričest išao s godinu dana mlađom djecom. Crkva sv. Križa u Sigetu tek se gradila tako da je na pouku i mise odlazio u jednu baraku što je ostala od radnika, a u koju su se uselila dvojica franjevaca. Prvu pričest su im, da bude svečanije, podijelili u crkvi, ali krov još nije bio gotov pa je na prvopričesnike padala kiša. Nakon toga roditelji su ga ispisali s vjeronauka jer se preklapao s tečajem engleskoga jezika.
Duboku i iskrenu vjeru imala je njegova baka Albina s kojom je često razgovarao o vjeri, a i baraka iz prvopričesničkoga vremena ostala mu je u srcu. U srednjoj školi vratio se na vjeronauk i krizmao se kao punoljetan, po povratku iz vojske. U „betonskim katakombama“, kako je kardinal Kuharić nazvao novozagrebačku vjersku zajednicu, gdje nije bilo crkvi, nego su se mise održavale u stanovima, našao je prijatelje, a i više od toga: put, istinu i život.  

Obrazovanje. Otac mu je bio geodet pa je i Boris krenuo njegovim stopama. Godine 1991. diplomirao je geodeziju, no kaže da je svjesno promašio poziv. S 29 godina upisao je Filozofski fakultet u Zagrebu na kojem je 2003. diplomirao i postao profesor hrvatskog jezika i književnosti. Na Odsjeku za kroatistiku istoga fakulteta doktorirao je 2012. s temom „Diskurs političkih biografija Josipa Horvata“.

Posao. Ako se zanemari njegovo zemljomjerstvo i tri boravka u vojsci (1983./1984., 1992./1993. i 1995.), najviše se bavio novinarstvom, pisanjem i prevođenjem. Bio je novinar i urednik u „Vijencu“, „Zarezu“ i „Nacionalu“, a uređivao je i časopise za književnost i kulturu „Knjigomat“, „Gordogan“, „Autsajderski fragmenti“ te brojne knjige.
Najprije je, ističe, mislio da je njegov profesionalni angažman javan, a vjera privatna. No, malo-pomalo to se dvoje spojilo u jedno – u člancima i knjigama često je tematizirao vjeru i Crkvu, surađuje s Hrvatskim katoličkim radijem kroz emisiju „Kulturogram“ i katoličkim portalom Laudato.hr, s Hrvatskim biblijskim društvom i Biblijskom ligom radi na novim prijevodima Svetog pisma. Uz to je stalni vanjski suradnik Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Objavio je pet knjiga: „Metak u srcu svetog Augustina“, „Mrtvaci pod poplunom“, „Krila u koferu“, „Ne bih o tome“ (s Igorom Rajkijem) i „Politički portreti Josipa Horvata“.
Obitelj. Na hodočašću u Santiago de Compostellu, na Danu mladih s Papom, upoznao je suprugu Martinu s kojom ima četvero djece. Martina je arhitektica i bavi se zaštitom spomenika.

Laički angažman u Crkvi. Njegov laički angažman u Crkvi uglavnom se svodio, ističe Boris, na nekvalificirane poslove: pranje crkve, kićenje borova, mijenjanje žarulja, nošenje drva za caritas, a u Rimu je na susretu Taizea čak i skupljao smeće na Trgu sv. Petra. Najljepše mu je, naglašava, bilo surađivati s o. Antunom Cvekom. Jedno je vrijeme surađivao i kao pastoralni vijećnik u svojoj bivšoj župi Marije Pomoćnice na Knežiji. U bivšoj je župi bio supokretač i suurednik župnoga listića. Danas živi na teritoriji župe Gospe Lurdske. Za potrebe zajednice „Opus Dei“ održao je jedno predavanje te je lektorirao tekstove za njihov web.

Osobno. Samo je pet posto umjetnost, ističe Boris, a sve je ostalo struja, plin, benzin, internet, hipoteka, hrana i odvoz smeća...