Branimir Stanić

Branimir Stanić - diplomirani novinar, doktorand, retoričar, novinar i urednik mjesečnika „Prilika“ „Glasa Koncila“, angažirani vjernik laik
nedjelja, 01. srpnja 2012. u 00:00

STANIĆ, Branimir, diplomirani novinar, doktorand, retoričar, novinar i urednik mjesečnika „Prilika“ „Glasa Koncila“, angažirani vjernik laik (Slavonski Brod, 15. prosinca 1980.)

Odrastanje. Branimirovi roditelji otac Đuro i majka Anka rođ. Leović živjeli su u brodskoj ulici Esperanto kao prvi susjedi, kuća do kuće, vrt do vrta, “kapija” do “kapije”, a tu ulicu nikad nisu napustili. Ostali su u njoj do danas, a jedino što se promijenilo jest naziv ulice koja se danas zove po franjevcu Ivanu Franji Jukiću. Jedan su od prvih parova koji su se 1978. vjenčali u novoosnovanoj župi sv. Leopolda Mandića na slavonskobrodskom Mikrorajonu. Ceremonija vjenčanja održala se doslovno u garaži, koja je tada služila kao liturgijski prostor u kojem je i Branimir kršten. U braku je bračni par Stanić podigao dvoje djece, Branimira i Kseniju, udanu Vučković.
Djetinjstvo mu je mahom, čak i u doba najgorega rata, prošlo u duhu stiha stare narodne pjesme „Aj ovi naši bijeli dvori puni veselja...“. Naime, otac Đuro bio je tamburaš, a mama Anka bila je poznata po svojemu osebujnom glasu koji je u slavonskom bećarcu znao uprisutniti svu gizdavost Slavonije, a u sevdahu baršunasto dotaknuti i najdublje slojeve duše. Djetinstvo je Branimira učilo što znači odrastati uz obitelj sa svim vrednotama koje ona predstavlja, budući da mu je gotovo čitavo susjedstvo bila rodbina. U dva dvorišta živjeli su njegovi: dvojica djedova, baka, teta, stric, strina, ujak, ujna, bratići, sestrične...
Veliki prekid bezbrižnoga djetinjstva dogodio mu se u Domovinskom ratu. Najveći dio rata proveo je s obitelji u slavonskobrodskim podrumina, doživljujući nebrojeno puta Božju blizinu. U Slavonskom je Brodu poginulo puno djece pa je bio imperativ poći u izbjeglištvo. Tako su Stanići morali poći u Zagreb, Rovinj, Viroviticu, Suhopolje, mjesta gdje su doživjeli neuništivi val solidarnosti, gostoprimstva i ljubavi.

Iz vjerskoga života. Veselje, smijeh, igra i pjesma tkala je svakodnevicu koju je do Branimirove jedanaeste godine života svojim snažnim duhom uvelike bojala njegova baka Marica. Ona mu je svakodnevno postavljala vjerske temelje, učila ga molitvi i vrednotama koje proizlaze iz kršćanstva. Baka Marica umrla je 1992., no uspjela je pripremiti teren da se Branimir prijavi u ministrantsku skupinu, reprezentaciju kojoj je izbornik, trener i šef saveza bio glasoviti brodski župnik, danas monsinjor Stjepan Belobrajdić. Riječ je o pravom koncilskom svećeniku koji je uspio ne samo izgraditi crkvu, već okupiti Crkvu, zajednicu koja je, paradoksalno, svoju veliku koncilsku afirmaciju doživjela na Mikrorajonu. Mnogima je župa bila drugi dom, mjesto u kojem je svatko mogao dobiti priliku. Tako je Branimir počeo pisati različite tekstove, a već u osnovnoj školi pozdravne govore za različita slavlja.

Obrazovanje. Osnovnu školu Vladimira Nazora završio je 1995. godine. Njegovi najljepši osnovnoškolski dani povezani su s manifestacijom „U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić“, u kojima je glumio u nizu predstava koje su producirali ugledni redatelji i koreografi, a misija im je bila vraćanje radosti, bajkovitosti i djetinjstva u napaćeni Brod. Branimira je obogatilo i pohađanje Osnovne glazbene škole Ivana pl. Zajca u kojoj je svirao gitaru. Godine 1995. upisao je Gimnaziju „Matija Mesić“. Događaj međaš u tom razdoblju bilo je pohađanje genijalnog i originalnog projekta, Govorničke škole, i učenje od glasovitoga profesora emeritusa Ive Škarića, po kojemu ta škola danas nosi ime. Govorništvo je bitno utjecalo na sve daljnje Branimirove životne izbore. Tijekom toga vremena bio je angažiran i na županijskom radiju Radio Slavoniji. 
Godine 1999. upisao je studij novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a godinu dana poslije i Institut za teološku kulturu laika na zagrebačkom KBF-u gdje je apsolvent. U tom razdoblju, 2001., započeo je honorarno raditi za “Glas Koncila”, koji se nametnuo kao pravi skretničar u Branimirovu životu budući da je ondje 2002. upoznao svoju suprugu Matildu Kolić. Oboje su ondje surađivali kao studenti. „Glas Koncila“ ga je, nakon što je 2005. godine diplomirao, poslao na poslijediplomski studij iz komunikologije na Sveučilište u Salzburgu gdje završava doktorat.

Posao. Zaposlen je u “Glasu Koncila”, gdje radi kao urednik mjesečnoga magazina “Prilika” koji okuplja sjajne mlade stručnjake iz različitih društvenih i kulturnih područja. Čast mu je raditi u “Glasu Koncila” koji su gradili ljudi poput Bonaventure Dude, Živka Kustića, Tomislava Janka Šagi Bunića..., a danas biti dio ekipe urednika Ivana Miklenića.
Usporedno s “Glasom Koncila”, Branimir radi kao asistent u nastavi na Hrvatskim studijima na kojima izvodi nastavu iz nekoliko kolegija na dodiplomskom i diplomskom studiju komunikologije, a surađuje i na studiju kulturologije na Sveučilištu u Osijeku. Raduje ga i suradnja s Govorničkom školom Ive Škarića, suradnja s modnim učilištem Profokus, retorički sastanci sa zagrebačkim bogoslovima...
Diplomirao je 2005. na temu “Povezanost retorike i tiskanoga novinarstva kroz formu komentara”. Od nagrada najdraže su mu one iz područja govorništva, koje su se sastale u Rektorovoj nagradi 2003. za istraživanje „Retoričke smicalice u govoru najviših hrvatskih političkih dužnosnika“ te novinarska nagrada Unije i Konferencije hrvatskih redovnika i redovnica.

Obitelj. Oženjen je Matildom Kolić Stanić, teologinjom, magistricom znanosti (uskoro i doktoricom znanosti) iz odnosa s javnošću i životnom "akademkinjom" za duhovitost, koja radi kao znanstvena novakinja i nastavnica na Hrvatskim studijima. Početkom 2012. rodila im se kći Tereza, uz koju se nastavlja, punim plućima, manjim i većim, pjevati „Aj ovi naši bijeli dvori puni veselja“. Stanuju na području župe u kojoj su se 2007. i vjenčali - sv. Marka evanđelista u Zagrebu.

Laički angažman u Crkvi.
U Crkvi je, između ostaloga, surađivao na projektu HBK formacije župnih animatora, a u posljednje vrijeme u sklopu suradnje Agencije za odgoj i obrazovanje i katehetskih ureda iz više hrvatskih (nad)biskupija sudjeluje u radu s vjeroučiteljima.
Sudjelovao je na nizu tribina i simpozija. Radostan je i zbog povjerenja koje mu je iskazano za provođenje Prvoga nagradnog natječaja „Glasa Koncila“ za najbolji neobjavljen roman.

Osobno. Voli poći u kazalište, na koncerte, jako voli operu i izvornu narodnu glazbu. Ne samo slušati, nego i pjevati.