Drago (Dragomir) Kolimbatović

svećenik, dominikanac, pučki misionar, prvi župnik župe Kraljice svete krunice na zagrebačkoj Koloniji, pisac
Autor: Tanja Baran Photo: Tanja Baran subota, 23. svibnja 2015. u 12:21

KOLIMBATOVIĆ, Drago (Dragomir), svećenik, dominikanac, pučki misionar, prvi župnik župe Kraljice svete krunice na zagrebačkoj Koloniji, pisac (Supetar na Braču, 15. 9. 1925.)
 
Odrastanje. Rođen je i odgojen u obitelji Magdalene r. Karzulović i Ivana Kolimbatovića, oboje Bračana koji su se upoznali i vjenčali u supetarskoj crkvi sv. Petra i Pavla. U Supetru su i proživjeli cijeli svoj život. Dobili su sedmoricu sinova od koji su živi Uroš, nekadašnji profesionalni vojnik, i Drago, svećenik, dominikanac. Drago je tijekom osnovne škole bio odličan učenik, kao dijete je već vodio razne sadržaje u Supetru te se bavio glumom.

Iz vjerskoga života. Odrastao je u praktičnoj vjerničkoj obitelji u kojoj se zajednički molilo, večernja im je krunica bila svakodnevica, na misu se redovito išlo. Roditelji su mu živjeli u skladnom katoličkom braku i djeci su pružali radosno odrastanje. Supetarsku su župu vodili
biskupijski svećenici, Drago im je bio ministrant. Ali su na njega ključan utjecaj ostavili dominikanci koji su im došli u pučke misije. Odlučujući poticaj za ulazak u dominikanski red uputio mu je fr. Petar Domančić.
 
Obrazovanje, redovništvo, svećeništvo. U dominikansko sjemenište u Bol krenuo je poslije četvrtog razreda osnovne škole, s deset i pol godina. I dalje je bio odličan učenik, pekao je hostije, bio na usluzi starijoj subraći. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata fr. Drago je zbog evakuacije Brača otišao u Zagreb u dominikanski samostan u Kontakovu ulicu. Na nastavu je išao na Šalatu. Nakon gimnazije trebao je poći u novicijat u Dubrovnik što je zbog ratnih okolnosti bilo nemoguće, a onda je bombardiran i zagrebački samostan u Kontakovoj. U takvim su okolnostima franjevci dominikancima ustupili prostore svojega samostana u Samoboru.

Tamo je fr. Drago ostao jednu godinu, nakon čega je, spletom okolnosti, završio na Bleiburgu. Bio je po barakama u Austriji, na štaglju jedne župe, na kraju je predan partizanima i završio je u logoru u Zagrebu gdje je preslušavan dva mjeseca. Na kraju je na godinu i pol poslan u Sisak. Nakon svega toga napokon je otišao u novicijat u Dubrovnik gdje je 1953. završio teološki studij. Te je godine i zaređen za svećenika, a još je 1951. položio svečane zavjete u dominikanskom redu.

Kao redovnik i svećenik djelovao je u samostanu na Koloniji u Zagrebu, gdje je bio prvi župnik godine 1965. osnovane župe Kraljice svete krunice. Zatim je djelovao u Dubrovniku, Splitu i Rijeci. U Korčuli je od 2002. Jedno je vrijeme bio i provincijal, a cijeli svoj redovnički vijek djelovao je kao pučki misionar.
 
Osobno. O. Kolimbatović se već lijepo vrijeme bavi spisateljskim radom. Naglašava da je pisac postao spletom okolnosti i da ga je na pisanje knjiga uvijek netko potaknuo. Dosad je objavio nekoliko izdanja: „Sa sv. Franjom u treće tisućljeće“, „Iz torbe pučkog misionara“, „Moj Bleiburg“, „Na putovima pučkog misionara“, „Što može majčina ljubav“ te „Susreti i poruke“, a dvije su mu knjige prevedene na ruski jezik. Ističe da se ostvario kao dominikanac i da i u svojim zrelim redovničkim danima uživa puninu svećeničkog i redovničkog života.