Josip Blažević

svećenik, franjevac konventualac, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, doktor znanosti, idejni začetnik Centra „Hrvatski Areopag“ za međureligijski dijalog, glavni urednik Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga, utemeljitelj Festivala kršćanskoga kazališta
Autor: Katarina Erdić/Laudato/M.P. Photo: Privat utorak, 04. kolovoza 2015. u 10:45

BLAŽEVIĆ, Josip, svećenik, franjevac konventualac, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, doktor znanosti, idejni začetnik Centra „Hrvatski Areopag“ za međureligijski dijalog, glavni urednik Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga, utemeljitelj Festivala kršćanskoga kazališta (Šiškovci, Cerna kraj Vinkovaca, 16. 3. 1969.)

Odrastanje. Roditelji su mu otac Marko i majka Ana, djevojački Jozić. Oni su se odmah po sklapanju braka iz Bosanske Posavine doselili u istočnu Slavoniju, u Šiškovce u općini Cerna, 16 km udaljene od Vinkovaca.

Josip im je najstariji sin. Tri godine poslije njega rođen im je Ilija, teško ranjen 1992. kao dragovoljac Domovonskog rata. Danas je u braku, imaju četvero djece, žive u Biogradu. Godinu i pol nakon Ilije rodila se Ružica koja je umrla kao malo dijete u drugoj godini života. Najmlađi je Berislav rođen 1977., oženjen je, imaju četvero djece, zajedno s roditeljima žive u Šiškovcima. Obojica su Josipove braće izvanredni djelitelji pričesti u župama u kojima žive. Otac mu je desetljećima sakristan i crkveni odbornik. Živjeli su u praktičnom katoličkom duhu. Baka se brinula za vjerski i kršćanski odgoj unučadi dok su roditelji Blažević bili na kraćem privremenom radu u Austriji. Večernja se molitva nije propuštala. Ministrantska služba dala je novi zamah i bitno dirigirala Josipovim duhovnim životom sve do primanja sakramenta potvrde.

Obrazovanje, redovništvo, svećeništvo. U samostan Hrvatske provincije franjevaca konventualaca stupio je nakon odsluženog vojnog roka u Pirotu u Srbiji gdje je bio tenkist. Godine 1988./89. proveo je u postulaturi pa godinu novicijata (1990./91.) na Cresu. Zatim je u Zagrebu upisao studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Već je tada uspješno surađivao u „Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskog“, a u svojim je bogoslovskim danima radio i s ministrantima. Svečane zavjete položio je u Zagrebu 1994. godine. Za svećenika ga je 1996. zaredio kardinal Franjo Kuharić, kao posljednju generaciju prije povlačenja u mirovinu.

Rad s djecom i mladima, osobito Framom, obilježio je razdoblje njegove prve četiri pastoralne godine. Četiri je godine bio zaposlen u Osnovnoj školi Mihovila Pavleka Miškine u Zagrebu. Tada je pokrenuo i kazališnu skupinu „Sv. Antun“ koja se istaknula brojnim amaterskim predstavama. Paralelno istraživanje novih religioznih pokreta i sekti bilo je njegovo prepoznatljivo obilježje od studentskih dana do jubilarne 2000. godine, kada ga je provincijal fra Ilija Miškić poslao u Rim na Papinsko sveučilište Gregorijanu s ciljem da odabere neki studij koji će mu pomoći akademski produbiti materiju koju je amaterski sve te godine istraživao. Magisterij iz fundamentalne teologije postigao je 2002. s temom Vjera kao terapija. Sučeljenje kršćanskog gledišta i nauka Sri Sathya Sai Babe. Na istom Sveučilištu 2009. je obranio disertaciju Iskustvo ljudskog tijela u međukulturalnom kontekstu. Kritičko sučeljavanje teorija o »energetskim centrima« [čakrama] i filozofsko-teoloških spoznaja Maxa Schelera i Karola Wojtyłe. Na provincijskom kapitulu 2002. usvojena je njegova inicijativa o pokretanju provincijskog Centra Hrvatski Areopag za međureligijski dijalog. Nakon nemilog ubojstva fra Vjekoslava Mičude 2003. godine, zbog pastoralnih je potreba poslan na službu u Vinkovce, na mjesto pokojnog fra Vjekoslava. Godine 2006. izabran je za odgojitelja bogoslova u Zagrebu i definitora Provincije. Tijekom toga četverogodišnjeg razdoblja bio je i katehet i duhovnik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti na Šalati. Na sljedećem provincijskom kapitulu 2010. ponovno je izabran za magistra bogoslova i za vikara Provincije. Godine 2014. izabran je za provincijalnog ministra i glavnog urednika Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga. Sa službom glavnog urednika Veritasa, od svojega je prethodnika fra Ivana Bradarića baštinio i kazališnu skupinu koja se istaknula s dva mjuzikla, „Život za život“ o životu sv. Maksimilijana Kolbea, i „Uskrsli“. U projektu su i nove predstave, a 2015. fra Josip je pokrenuo i prvi Festival kršćanskog kazališta. Osmislio je i vodi franjevačke duhovne vježbe.  

U hrvatskoj je općoj i vjerničkoj javnosti prepoznat kao najbolji poznavatelj novih religioznih pokreta. Dosad je objavio knjige: Halloween. Poganstvo staro i novo, Zagreb, 2011., Joga i kršćanstvo, Split, 2004., Proroci Novoga doba, Zagreb, 2009., Sai Baba i/ili Isus Krist. Teološka prosudba Sai Babe, čudesnih ozdravljenja i vizije ujedinjenja svih religija, Zagreb, 2009., Sve što katolik treba znati o reikiju, Zagreb, 2008., New Age i kršćanstvo. Enciklopedijski priručnik, Split, 2014. Uredio je više zbornika posvećenih novim religioznim pokretima, sektama, kultovima, alternativnim iscjeliteljskim tehnikama i međureligijskom dijalogu. Objavio je više znanstvenih i stručnih radova.

Sudionik je brojnih simpozija i tribina u zemlji i inozemstvu. Bio je duhovnik zagrebačke podružnice Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva. Član je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere, član Etičkoga povjerenstva Psihijatrijske bolnice Vrapče, član Međunarodnog centra za međureligijski dijalog Reda franjevaca konventualaca.

Osobno. Voli crtati. U rijetkim slobodnim trenucima igra šah i badminton, rado ode u ribolov, hobi mu je i streljaštvo. Aktivno se bavi fotografiranjem, pisanjem, organizacijom studijsko-hodočasničkih putovanja, organiziranjem tribina i simpozija, sudjeluje na tribinama. Rado čita, manje za dušu, a više profesionalnu literaturu.