Josip Botteri Dini

akademski slikar, svestrani umjetnik i poznavatelj hrvatske sakralne baštine
Autor: Tanja Baran Photo: Laudato petak, 04. travnja 2014. u 18:31

BOTTERI DINI, Josip, akademski slikar, svestrani umjetnik i poznavatelj hrvatske sakralne baštine (Zagreb, 3. 6. 1943.)

Odrastanje. Roditelji su mu bili majka Katarina Orlandini i otac Ante Botteri. Pokojna mu je majka porijeklom bila iz Pućišća na otoku Braču, a pokojni otac iz Starigrada na otoku Hvaru. Roditelji su mu se vjenčali u Splitu godine 1932., u crkvi sv. Križa. Živjeli su u središtu Splita, u župi Gospe od zdravlja. Imali su osmero djece, od kojih je dvoje preminulo, liječnik Stijepo i matematičar Vinko. Kći Marija im je po struci učiteljica, Petar pravnik, Ivica novinar i inženjer prometa, Juraj urar i Dezideri informatičar. Majka je uvijek bila kod kuće i s ljubavlju se skrbila oko dnevnih potreba svoje djece u često teškim prilikama ratnih i poratnih vremena i dugoga razdoblja diktature proletarijata. Otac je bio zaposlen u raznim poduzećima kao knjigovođa, a kod kuće je nastojao pomagati djeci oko stjecanja znanja, posebno u jezicima i matematici. Kad god je bilo moguće s djecom je išao u šetnje u prirodu, posebice na splitski Marjan.

Iz vjerskoga života. Roditelji su mu bili istinski vjernici i živjeli su posvećeni Bogu i obitelji. U kući se zajednički molilo više puta dnevno, a držalo se i do posebnih pobožnosti poput devetnice prije blagdana Gospe od zdravlja, Božića ili puta križa u korizmi. Posebno se molilo za zdravlje bolesnika u obitelji, a kada je netko umro, sedam se dana molilo u pokojnikovoj sobi. Na obrede je cijela obitelj redovito odlazila u crkvu, a na misi su dječaci sudjelovali kao ministranti, a kasnije kao zborski pjevači. Bili su redoviti na vjeronauku, sve do završetka studija. Romantična je priča o njihovim Božićima, ali najljepše su dane djetinjstva, ističe Josip, doživjeli u vremenu adventa i Božića. U božićno vrijeme uvijek su svi bili radosni, a u kući su zajedno pjevali prastare, a uvijek drage slikovite božićne hrvatske pjesme. Kuća im je izgledala kao crkva, a atmosfera je bila puna nježnosti i dobrote. U takvom se djetinjstvu isplela Josipova vjere i ljubavi. Odgovore na teška životna pitanja i susret s Gospodinom tražili su i doživjeli osobno.
Zbog svojega javnog vjerničkog života na njihovu obitelj komunističke vlasti nisu gledale blagonaklono, i to je svaki član obitelji osjetio na svoj način. Zbog toga nisu prestali biti kršćani.

Obrazovanje. Osnovnu školu Luke Botića Josip je završio 1958. godine. Zatim je do 1961. bio polaznik sjemeništa na zagrebačkoj Šalati koje su tada vodili oci isusovci. Od 1961. do 1963. polazio je Gimnaziju Ćire Gamulina u Splitu. Maturirao je 1963. godine. Od 1963. do 1964. pjevao je u zboru HNK-a u Splitu, a od 1964. do 1968. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo, u Zagrebu. Diplomirao je 1968. u klasi prof. Miljenka Stančića.

Posao. Godine 1970. predavao je povijest umjetnosti u gimnaziji u Kninu. Iste godine prešao je u Bol na Brač gdje je radio u galeriji umjetnina kao ravnatelj te je predavao likovni odgoj i povijest umjetnosti u osnovnoj i srednjoj školi. Od 1975. slobodni je umjetnik i član ZUHA i već od 1968. HDLU-a.
U dva je navrata radio kao docent i izvanredni profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Od 2011. ravnatelj je Galerije umjetnina u Splitu. Samostalno je izlagao više od 150 puta u domovini i svijetu. Godine 1990. prof. Stanko Špoljarić priredio mu je samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Objavljena je monografija o njegovu umjetničkom djelovanju autora Josipa Depola, uz analizu njegovih likovnih postignuća Krune Prijatelja.
Njegov životni poziv je slikarstvo. Već se sedamdesetih godina 20. stoljeća bavio sakralnim slikarstvom. Tako su nastala po opsegu velika i brojna djela: mozaici, vitraji i slike na dasci ili platnu, kao i brojne serigrafije. Likovno je opremio i mnoge knjige i plakate. Bio je član brojnih žirija za spomenike, dobitnik je nagrada za kulturno-umjetnička djela, vodio je mnoge tribine. Sudjelovao je na znanstvenim skupovima o sakralnoj baštini i sakralnoj umjetnosti, više je njegovih radova objavljeno u zbornicima. Dao je brojne intervjue za pisane i elektroničke medije. Osim umjetničkog angažmana, angažiran je oko galerije umjetnina, što podrazumijeva potpunu brigu o funkcioniranju ustanove, planiranju i ostvarenju programa, posebno izložbi. Piše tekstove u katalozima izložbi koje je sam predložio.
Bio je predsjednik ogranka Matice hrvatske Splitu. Član je Družbe Braća hrvatskoga zmaja, Hrvatske bratske zajednice, Udruge „Benedikt“ i Udruge „Pasionska baština“.
Za slikarski je rad dobio niz nagrada u Italiji i nagradu Splitskog salona 1977. Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Obitelj. Oženjen je. Supruga mu je Biserka, rođena u obitelji Tomaš 1947., rodom je iz Segeta Gornjeg kraj Trogira, profesorica je defektologije. Žive u župi Gospe od pohođenja u splitskom Špinutu. Godine 1967. rođen im je sin Aron, diplomirani inženjer dizajna, godine 1971. rođena im je kći Ana Marija Botteri Peruzović, akademska slikarica, a 1998. rođena im je unuka Estera Mihaela.

Vjernički angažman u Crkvi. U dva je mandata bio član odbora za umjetnost Splitsko-makarske nadbiskupije. Kako je slikar i posvećen je sakralnoj umjetnosti, na različite načine surađuje s mnogim crkvenim institucijama,  župama, samostanima, svećenicima, redovnicima i angažiranim vjernicima laicima.  

Osobno. Njegovoj formaciji uz sjemenišni život i redovito pohađanje vjeronauka, kao i studij likovnosti, pridonijelo je i bavljenje glazbom i trajno zanimanje za teologiju i filozofiju, književnost, povijest i arheologiju. Zanimala su ga i politička pitanja. Živeći u Splitu i Zagrebu uvijek je bio blizu kulturnom životu i brojnim kulturnim događajima. Spomenička baština koja ispunjava ambijent Splita i drugih dalmatinskih gradova stalan mu je poticaj kao umjetniku te ga doziva na dijalog. Iz tih doživljaja nastale su mnoge slike kao reinterpretacije hrvatske kulturne baštine. Pa i sve sakralne teme u umjetnosti nove su reinterpretacije duhovne baštine koju je, prema Botterijevu mišljenju, svojim spasiteljskim pothvatom ostavio Krist kao trajno nadahnuće i nikada podmirljivi dug.