Krunoslav Novak

Novak, Krunoslav, svećenik, doktor komunikologije, asistent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, medijski djelatnik, suradnik portala „Laudato“ (Čakovec, 15. 11. 1974.)
Autor: Tanja Baran/Laudato Photo: Laudato ponedjeljak, 06. listopada 2014. u 07:49

Odrastanje. Odgojili su ga roditelji sada pokojni otac Josip i majka Terezija, djevojački Hrastić. Njih su dvoje iz dva malena sela u župi Selnica u Međimurju. Otac je bio iz Donjeg Koncovčaka, a majka iz Gornjeg Zebanca. Nakon vjenčanja godine 1970. skrasili su se u Donjem Koncovčaku. Godine 1972. rodila im se kći Nevenka, a 1974. godine Krunoslav. Svojoj su djeci Josip i Terezija omogućili lijepo djetinjstvo u obitelji u kojoj je živjela i baka Marija do preminuća 1996. Dječji nestašluci, kao i različiti životni snovi i danas su često tema obiteljskih razgovora, posebice kada Krunoslav posjeti mamu, sestru i njezinu obitelj. Krunoslav je zahvaljujući svojoj obitelji rastao u znanju, u vjeri i ljudskosti. Nisu živjeli u izobilju, ali su uvijek imali sve što im je bilo potrebno. Njegov je otac često znao reći: „Nikome nisam zavidan ako ima više od mene, od onoga što imam pokušavam učiniti ono najbolje.“ Ocu je Bog oduvijek bio na prvome mjestu, i u dugogodišnjoj bolesti koja ga je neprestano činila budnim i svjesnim da mu je svaki dan darovan od Gospodina, kojemu je predao dušu u jesen 2007. godine s molitvom na usnama: „Isuse tebi živim, Isuse tebi umirem, Isuse tvoj sam živ i mrtav. Amen.“

Iz vjerskoga života. U obitelji se uvijek njegovala obiteljska molitva. Nije bilo nedjelje da obitelj ne bi zajedno išla na misu i okupila se oko nedjeljnoga ručka.  Od ranoga djetinjstva Krunoslav je ministrirao u svojoj župnoj crkvi sv. Marka, u kojoj je gotovo svakodnevno poslužujući kod oltara upijao Isusove riječi: „Ovo je moje tijelo…, ovo je moja krv“, koje je kasnije kao svećenik počeo sam svakodnevno izgovarati.

Obrazovanje, svećeništvo. Prvu pomisao na svećeništvo uputio mu je pučki misionar kada mu je bilo deset godina, a odgovor je bio: „Ne!“. Nakon toga se odgovora Krunoslav udaljio od oltara. To je trajalo samo dva dana. Kako su misije u župi odmicale, tako je ponovo osjećao da mu je mjesto posluživati kod oltara. Nakon tog iskustva, stalno ga je pratila pomisao o svećeništvu, iako nije na nju previše obraćao pozornost do kraja osnovne škole, dok je trebalo izabrati srednju školu. Krunoslav ističe da je Isus bio uporan u pozivu i da ga je ohrabrio da u jednom razgovoru iznenadi roditelje riječima: „Želim ići u sjemenište.“ Roditelji su poštivali njegovu odluku pa ga je cijela obitelj podržala u njegovu izboru. Tako je po završenoj osnovnoj školi koju je pohađao u Selnici, 1989. godine ušao u Dječačko sjemenište u Zagrebu te upisao Interdijecezansku srednju vjersku školu za spremanje svećenika. Tijekom njegova školovanja školi je vraćeno pravo javnosti koje joj je bilo uskraćeno za vrijeme komunističkoga režima, te je dobila naziv Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti. Maturirao je 1993. te upisao Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i postao bogoslov Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Diplomirao je 1998. i tada je zaređen za đakona Varaždinske biskupije. Tijekom đakonske pastoralne godine bio je odgojitelj sjemeništaraca u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu, a iz toga vremena posebno mu se urezao pohod pape, danas sv. Ivana Pavla II. Mariji Bistrici, i trenutak proglašenja blaženim Alojzija Stepinca 3. listopada 1998. Na tom slavlju Krunoslav je đakonirao i pjevao evanđelje, a to se dogodilo samo šest dana nakon što je bio zaređen za đakona. Godine 1999. zaređen je za svećenika Varaždinske biskupije po rukama prvoga varaždinskog biskupa Marka Culeja, te je prvu godinu svećeništva proveo u Nedelišću kao župni vikar, a sljedeće dvije godine u Knegincu kao župni upravitelj. U tom je vremenu svoje djelovanje posebno posvetio radu s mladima koje je okupljao u župi oko različitih inicijativa, napose u Knegincu, gdje je pokrenut zbor mladih i dramska skupina koji djeluju i danas. Mladi iz spomenutih župa ujedno su bili oslonac organizacije prvog i drugog križnog puta mladih Varaždinske biskupije, prvi je prolazio kroz Nedelišće, a drugi kroz Kneginec. Godine 2002. biskup ga je uputio na studij komunikologije na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu, gdje je magistrirao 2005. s temom Lik suvremenog sveca u interpretaciji produkcijske kuće LuxVide. Nakon toga se vratio u Varaždinsku biskupiju, gdje je pokrenuo rad Ureda za pastoral u medijima, te je tijekom sljedeće tri godine uspostavljao suradnju s lokalnim i regionalnim medijima, a sudjelovao je i u pojedinim projektima nekih nacionalnih medija. Posebno je bio angažiran kao urednik i voditelj emisija vjerskoga programa na Varaždinskoj televiziji, te kao redoviti kolumnist Varaždinskih vijesti. Sudjelovao je u različitim projektima iz perspektive odgoja za medije i za komunikaciju, režirao je više kratkometražnih filmova, držao je predavanja, tribine, duhovne obnove i susrete trajne formacije. Godine 2008. varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak potaknuo ga je na nastavak studija na istom sveučilištu u Rimu, gdje je doktorirao 2012. godine s temom: Religiozni identitet mladih, utjecaj medija i drugih čimbenika komunikacije na mlade. Istraživanje sa srednjoškolcima na području Varaždinske biskupije. Tijekom studija u Rimu boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.
Od 2012. radi kao viši asistent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

Osobno. Životno mu je geslo „Kao djeca svjetlosti hodite“ (Ef 5, 8), a hobiji su mu fotografija, pjevanje, bicikl, tehnologija.