Marija Petra Fišter

Marija Petra Fišter - redovnica Reda bosonogih karmelićanki, priorica samostana u Mariji Bistrici, profesorica književnosti, spisateljica i lektorica, suradnica portala „Laudato“
Autor: Tanja Baran i Helena Cvjetičanin Photo: Privat subota, 21. rujna 2013. u 07:57

Fišter, Marija Petra, redovnica Reda bosonogih karmelićanki, priorica samostana u Mariji Bistrici, profesorica književnosti, spisateljica i lektorica, suradnica portala „Laudato“  (Pregrada, 20. 10. 1965.)

Odrastanje. Marija Fišter, danas s. Marija Petra od Presvete Euharistije, odrasla je u pitomom krajoliku Hrvatskoga zagorja. Živjela je s roditeljima Mirkom i Marijom, rođenom Bolarić, u selu Donji Zbilj, u općini Desinić, župa Marinci. Roditelji su joj se vjenčali u siječnju 1965. u župnoj crkvi na Vinagori, rodnoj župi majke Marije. Nakon nje u obitelji je 1968. rođen i brat Božidar. Roditelji i brat već su pokojni. Najprije je 2000. umro brat Božo u 32. godini života od plućne embolije. On je od rođenja bolovao od rijetke bolesti krvožilnog sustava. Otac Mirko umro je 2010., a majka Marija 2011. godine u Caritasovu domu u Vrbovcu, u kojem su proživjeli svoje posljednje dane. Sklad obiteljskog života, uz poneki malo manje lijepi detalj, zauvijek je ostao upisan u biće s Marije Petre. Život na selu, iako težak, ipak je nešto što bi svakome poželjela da proživi. Ljepotu rodnoga Zagorja upoznala je tek u pravom smislu kad je iz njega otišla i u novije mu se vrijeme opet vratila.

Iz vjerskoga života. Budući da je njezin otac najprije bio vjerski indiferentan, u obitelji nije bilo zajedničke molitve, ali je majka Marija pazila na vjerski odgoj djece. Redovito ih je slala na župni vjeronauk jer ga u školi tada nije bilo. Prvu pričest primila je u drugom razredu (1973.), a na krizmu je išla dvije godine kasnije, nakon četvrtoga razreda (1975.). Kao i mnogi mladi, i ona je nakon krizme proživjela vjersku krizu, u petom i šestom razredu, pa joj se nije dalo ići na nedjeljne mise. U prevladavnju teškoća pomogla je majčina čvrsta ruka koja je inzistirala da se na misu mora ići. Preokret se dogodio u sedmom razredu kad je pred jednom moralnom dvojbom odlučila ići putem Božjih zapovijedi i tada se sve promijenilo. Odlasci na misu postali su joj radost koju je poželjela prenijeti drugima. Ubrzo zatim uslijedio je i redovnički poziv, rodila se želja da postane redovnica i otada je ta želja nikada nije napustila. Dolaskom u Zagreb upoznala je članice svjetovnog instituta Male obitelji Bezgrješnog Srca Marijina i pristupila im je na početku četvrtog razreda srednje škole, dok joj se na fakultetu polako iskristalizirao karmelićanski poziv.

Obrazovanje. Osnovnu je školu pohađala u Stipernici (općina Pregrada) i u Desiniću. Prvi i drugi razred srednje škole završila je u Krapini, a treći i četvrti razred u Centru za tekstil kožu i obuću u Zagrebu u kojem je maturirala 1984. godine. Te je iste godine na Filozofskom fakultetu upisala studij hrvatskog jezika i književnosti. Diplomirala je 1990. i nakon toga dvije je školske godine radila u osnovnim školama u Ludini i Kozari Boku u Zagrebu. Na drugoj godini studija došla joj je kriza besmisla studiranja, ali je svijest da joj je Gospodin dao milost da upiše studij prevladala i privela ga je kraju.

Redovništvo. I dok je živjela kao posvećena osoba u svjetovnom institutu, nikad je nije napuštala želja da bude redovnica, da se potpuno daruje Gospodinu. Imala je prigode dolaziti u prvi hrvatski karmel u Brezovicu i sve ga više upoznavati te je to približavanje urodilo ulaskom u kandidaturu 1992. godine. Redovničko odijelo primila je 1993. i dobila novo ime s. Marija Petra od Presvete Euharistije, a privremene zavjete na tri godine položila je 1994. godine. Svečane doživotne zavjete imala je 1997. Tada je postala punopravna članica redovničke zajednice. U vrijeme njezine redovničke formacije zajednica u Brezovici pripremala je osnutak novoga samostana, pa je i ona u rujnu 1998., zajedno s osam sestara, prešla u novoosnovanu karmelsku zajednicu u Mariju Bistricu. Za potrebe je te zajednice pisala prigodne članke, a na poziv nekih urednika pisala je i razne druge tekstove te meditacije. Neke je tekstove i objavila u knjižici „Raširene ruke“, a njezini su tekstovi mjesto našli i u knjizi „Bit ću ljubav“ te u drugim knjigama. Piše za dušu. Lektorirala je više zbornika, knjiga te ih je pomogla urediti. Do sada je objavljivala u časopisima Marulić, Svjetlo riječi, Ljudima prijatelj, Betanija i drugdje. U zajednici je bila na dužnosti sakristanke, magistre novakinja, a jedan je mandat bila zamjenica priorice. Trenutačno obnaša dužnost priorice u samostanu.

Osobno. Knjige su joj osobita ljubav pa se od početka samostana u Mariji Bistrici brine da samostanska knjižnica bude dobro opremljena knjigama iz raznih područja. Druga joj je velika ljubav rad u vrtu u kojem se može do mile volje diviti Božjim čudima u prirodi.