Marija Tarzicija Čičmak

redovnica Reda siromašnih sestara sv. Klare u Zagrebu, prevoditeljica, suradnica portala „Laudato.hr“
Autor: Tanja Baran/Laudato Photo: Privat utorak, 26. studenog 2013. u 13:50

Čičmak, Marija Tarzicija, redovnica Reda siromašnih sestara sv. Klare u Zagrebu, redovnica Reda siromašnih sestara sv. Klare u Zagrebu, prevoditeljica, suradnica portala „Laudato.hr“ (Marija Bistrica, 26. 2. 1970.)

Odrastanje. Roditelji su joj Stjepan i Katica, rođena Mađarević. Otac joj je rodom iz Marije Bistrice, a majka iz Gorjana kraj Đakova. Premda se majka kao djevojka zaklinjala da se nikad neće udati za Zagorca, to se ipak dogodilo 1. svibnja 1969. Marija Tarzicija prvo je dijete svojih roditelja. Premda je majka htjela da se zove Rozalija, dobila je ima po očevoj tada već pokojnoj majci, Snježana, a na krštenju, mjesec dana nakon rođenja, i ime Katarina. Dvije godine kasnije Snježana je dobila brata Zorana, a nakon četiri godine još i sestru Ljiljanu.

Djetinjstvo je provela u Mariji Bistrici. Obitelj je živjela skromno, s jednom, očevom plaćom, dok je majka vodila kućanstvo, brinula se za odgoj djece i uspijevala nešto zaraditi šivanjem. Odrastanje joj je bilo razigrano, s mnogo dječjih pustolovina, a ponekad se u majčinoj ruci našla i ljeskova šiba. Tatin remen bio je blaži, a znao je i promašiti.

Iz vjerskoga života. Roditelji joj nisu išli u crkvu, svatko iz svojega razloga. No kako im kuća nije bila daleko od svetišta, vjerska događanja, napose ljeti kad su bila proštenja, uvijek su dopirala i u njezinu obitelj. Svećenik je svake godine blagoslivljao njezinu obitelj, u kući se govorilo o Bogu i Božjim zapovijedima, ponekad se čitala Biblija, ali im sv. Nikola nije dolazio, što je djeci bilo žao. Snježana se veselila odlasku k djedu i baki u Slavoniju gdje je svake večeri išla na misu i od bake je naučila moliti. Kako joj crkva nije bila daleko od rodne kuće, nerijetko se s vršnjacima igrala oko svetišta, a jedna od igara bilo je održavanje plamena na svijećama što su ih upalili bistrički hodočasnici.

U četvrtom razredu osnovne škole inicirala je da ona, brat i sestra krenu u crkvu. To je potrajalo sve dok se nije popravio televizor pa je prevagnulo gledanje dječjega programa. Tri godine poslije, za vrijeme jedne igre i šetnje po kalvariji, nakon sureta sa sestrama milosrdnicama koje su radile oko crkve, Snježana je čvrsto odlučila krenuti u crkvu i na to je potaknula brata i sestru. Roditelji su dali svoj pristanak koji je otac popratio komentarom: „Samo neka to ne bude ko' prije koju godinu kad se pokvario televizor.“ Iste godine, 1984., Snježana je otišla na duhovne vježbe za djevojke, u kuću maticu sestara milosrdnica u Zagrebu. Ondje je doživjela svoj duhovni poziv. Kada se vratila kući, majka je vidjela promjenu i naslutila što se dogodilo. I dok se Bistricom šaputalo kako Snježana odlazi „u opatice“, ona se u srcu pripremala za prvu pričest, koju je primila 21. prosinca 1984. Bila je to ujedno njena priprema za odlazak u samostan.

Obrazovanje i redovništvo. Osnovnu školu završila je u Mariji Bistrici. Srednju školu, kulturno-umjetničkoga smjera, pohađala je u Osijeku, kao aspirantica sestara milosrdnica. Maturirala je 1989. Tijekom srednje škole doznala je da postoje i klauzurni redovi za koje se sve više zanimala, oduševila se za sv. Franju i sv. Klaru i bilo joj je prirodno da odabere klarise. U ljetu 1989. stupila je u kandidaturu u kuću maticu sestara milosrdnica u Zagrebu, s uvjerenjem da je ipak to njezin poziv, no tijekom te godine formacije postala je sigurna u svoj poziv klarise. U samostan sestara klarisa u Zagrebu ušla je 13. srpnja 1990., godinu dana poslije ušla je u novicijat i dobila im Marija Tarzicija. Privremene zavjete položila je 11. kolovoza 1993., a svečane zavjete istoga datuma godine 1996. Dvije godine poslije povjerena joj je služba pomoćne učiteljice novakinja, a od 2000. do 2003. učiteljice novakinja. U više navrata bila je savjetnica u samostanskoj upravi.

Tijekom početne formacije jako se zanimala za franjevaštvo te se počela baviti, koliko je to moguće unutar klauzure, proučavanjem franjevaštva, napose života sv. Klare. U tome joj je pomoglo i poznavanje više stranih jezika, od kojih je engleski i latinski učila u školi, a talijanski i francuski u samostanu. Uz redoviti život i rad u samostanu, uspjela je prevesti nekoliko knjiga od kojih su objavljene: Život s. Konzolate Betrone (2002.), Odjevena radošću (2003.), Cvijet iz pustinje (2008.), Klara Asiška (2009.), kao i mnoge članke za formaciju sestara. Za prvo hrvatsko izdanje Franjevačkih izvora (2012.) priredila je, uz ostale autore, odlomak o sv. Klari.

Od 25. travnja 2012. obnaša službu opatice samostana sv. Klare u Zagrebu.

Osobno. Voli konje, rijeke, planine, šume, voli knjige i umjetnost, napose ikone i ikonopisanje.

Izdvojeno