Marinko Mlakić

generalni vikar Šibenske biskupije, ravnatelj Caritasa Šibenske biskupije, glazbenik, kolumnist, voditelj duhovnih vježbi
Autor: Tanja Baran/Laudato Photo: Privat ponedjeljak, 17. ožujka 2014. u 10:53

MLAKIĆ, Marinko, generalni vikar Šibenske biskupije, ravnatelj Caritasa Šibenske biskupije, glazbenik, kolumnist, voditelj duhovnih vježbi (Gmica, Uskoplje, BiH, 25. 11. 1966.)

Odrastanje. Rođen je u brojnoj seljačko-radničkoj obitelji, od danas pokojnih majke Delfe, rođ. Oreč, i oca Tome Mlakića. Osmo je od devetero djece. Majka Delfa bila je kći hercegovačkih doseljenika u Bosnu. Imala je tri brata i četiri sestre. Umrla je 2011. u 83. godini života. Otac Toma imao je četvoricu braće i jednu sestru. Vrlo su rano ostali bez roditelja, a u 2. svjetskom ratu poginuo im je najstariji brat. Život bez roditelja i poratno vrijeme značilo je puno muke i truda kako bi sebi, a kasnije i svojim obiteljima, stvorili kakvu-takvu egzistenciju. Otac Toma bio je radnik, najprije po građevinskim poduzećima u Bosni, a od 1966. zarađivao je kruh po ''bauštelama'' u Austriji i Njemačkoj. Umro je 2001. u 74. godini života. Marinkovo djetinjstvo bilo je prilično mirno. Odrastao je sretno u seoskoj sredini s izuzetkom nedovoljnoga vremena provedenog s ocem koji je radio je u inozemstvu. Selo Gmica u općini Uskoplje u kojem su živjeli, pripada župi Bistrica u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Iz vjerskoga života. Vjerski život Marinku je u obitelji bio vrlo intenzivan, kao i u širokom rodbinskom krugu. To je značilo redovitu zajedničku večernju molitvu i odlaske na nedjeljnu misu, iako je do župne crkve trebalo pješačiti oko jedan sat, te život u vjerskom ozračju. Posebno je majčin otac, did Jozan, jedini kojega je od baka i djedova Marinko upoznao za života, bio pobožan čovjek. Znao je čitati, što je za ono doba bila prava rijetkost za jednoga seljaka te je redovito čitao Sveto pismo. Bio je veoma ugledan i poštovan od svih koji su ga poznavali. Tu pobožnost uspio je prenijeti na svoju djecu pa među unucima danas ima dvojicu svećenika i jednu redovnicu. Cijeli uskopaljski kraj bogat je izvor duhovnih zvanja. Život župne zajednice bio je veoma bogat. Marinku su se posebno u sjećanje urezali svakodnevni ljetnji vjeronaučni susreti koje su u župi, tijekom nekoliko ljeta, u vrijeme izgradnje nove župne crkve, držali isusovački bogoslovi. Kasnije su u župu došle redovnice, sestre iz družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su davale poseban doprinos župnom životu. Marinko se posebno sjeća odlazaka na dječačke susrete u Zagreb u sjemenište na Fratrovcu te drugih putovanja na koje je ministrante vodio njihov župnik pok. Franjo Bulić. Ti su susreti na Fratrovcu utjecali na to da Marinko pođe u isusovačko sjemenište. Kao djetetu posebno mu se usjekla u sjećanje vjernička strpljivost ljudi s kojima je rastao te vjerničko gledanje na patnju i umiranje.

Obrazovanje, svećeništvo. Osnovnu je školu završio 1981. u susjednom selu Pavić Polju. Nakon toga je pošao u isusovačko sjemenište u Zagreb na Fratrovac. Uz školovanje u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati, srednjoškolski dani protjecali su mu u ozračju učenja, molitve, igre i glazbe. Kroz sve to vrijeme želja da postane svećenik rasla je i oblikovala se. Po završetku gimnazije, u kolovozu 1985. uslijedilo je odsluženje vojnoga roka, prvi dio u Vranju, u južnoj Srbiji, a zatim na vojnom poligonu Krivolak u Makedoniji. Bilo mu je to prilično stresno razdoblje. Najedanput se našao u sasvim drugačijem svijetu od onoga prije, u kojem doslovno nikoga nije poznavao. I još k tome u sustavu koji je, blago rečeno, bio prilično nenaklonjen takvima kao što je bio Marinko. Budući da je bio ''katolički pop'', često je bio prozivan i provociran kao pripadnik ''antidržavnog elementa'', kako su znali zvati Katoličku Crkvu u hrvatskom narodu. Uz političke provokacije nije nedostajalo ni onih ''muških'' radi njegova opredjeljenja za život u svećeničkom celibatu. Osjećao se kao ''kao janje među vukovima''. Unatoč tome, bilo je to vrijeme kada je u sebi snažno doživljavao Božju sigurnost i zaštitu. Na kraju je u tom vremenu stekao vrijedno životno iskustvo. Susreo je vrlo različite i neobične ljude, ostvario  zanimljiva prijateljstva. Po povratku iz vojske 1986. pošao je u isusovački novicijat u Split. Godine 1988. započeo je studij filozofije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu na Jordanovcu. Tijekom studija aktivno je kao svirač i pjevač sudjelovao u radu zbora mladih u župi Srca Marijina na Jordanovcu. Nakon studija filozofije 1990. uslijedila je dvogodišnja pastoralna praksa. Godinu dana bio je učitelj sjemeništaraca u sjemeništu na Fratrovcu, a drugu godinu u župi Srca Isusova na Visokoj u Splitu. Upravo mu je ta godina bila vrlo upečatljiva. Bila je to ratna godina 1991./1992. Vodio je župni caritas. Na župi je te godine bilo jako puno prognanih i izbjeglih iz različitih dijelova Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Animirao je vrlo posjećene molitve krunice. Osim toga bio je uključen u župnu katehezu, u rad s ministrantima i u zbor mladih. Godine 1992. vratio se u Zagreb na Jordanovac na studij teologije. U vrijeme teologije također je bio angažiran u zboru mladih, ovaj puta u Palmi, u zboru Oaza. Po završetku treće godine studija teologije prešao je u Šibensku biskupiju. U veljači 1996. biskup Srećko Badurina zaredio ga je za đakona, a u srpnju iste godine, na blagdan sv. Jakova, zaštitnika šibenske katedrale, zaređen je za svećenika. Prva služba bila mu je župnička, u Vrpolju kraj Šibenika. Već sljedeće 1997. godine biskup Ante Ivas poslao ga je u župu Srca Isusova u Šibeniku, na Baldekinu. Ravnateljem Caritasa Šibenske biskupije imenovan je 2006. Tijekom cijeloga toga vremena bio je biskupijski povjerenik za mlade i animator za duhovna zvanja. U studenom 2011. imenovan je generalnim vikarom Šibenske biskupije.

Osobno. Rado se bavi popularnom duhovnom glazbom. Utemeljitelj je i dugogodišnji voditelj zbora mladih „Laudantes“ u Šibeniku. Skladao je više duhovnih pjesama. Dugogodišnji je suradnik Hrvatskoga katoličkog radija u emisiji U svjetlu Božje riječi te u vjerskoj emisiji Riječ nade na TV-u Šibenik kao tumač Božje riječi. Piše kolumne u Šibenskom tjedniku. Povremeni je voditelj trodnevnica, duhovnih vježbi i duhovnih obnova.