Meri Gotovac

S. Meri Gotovac - redovnica Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, magistrica znanosti, voditeljica kateheza i duhovnih obnova za mlade, tajnica Vijeća za pastoral duhovnih zvanja HBK, predsjednica Centra za zvanja Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, osnivačica zajednice mladih volontera „Milosrdni Samarijanac“
Autor: Tanja Baran ponedjeljak, 31. prosinca 2012. u 00:00

Gotovac, Meri, redovnica Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, magistrica znanosti, voditeljica kateheza i duhovnih obnova za mlade, tajnica Vijeća za pastoral duhovnih zvanja Hrvatske biskupske konferencije, predsjednica Centra za zvanja Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, osnivačica zajednice mladih volontera „Milosrdni Samarijanac“ (Budišnja Ravan, općina Konjic, Hercegovina, 10. svibnja 1958.)

Odrastanje.
Roditelji su joj bili majka Šima, rođena Ilić i otac Bosiljko Gotovac. Otac joj je bio rođen u selu Budišnja Ravan, a majka u selu Trešnjevica. Vjenčali su se 1943. godine u župi Podhum kraj Konjica. Otac se dva puta ženio. Prva mu je žena umrla od španjolske gripe. S njim je ostalo troje male djece: Ruža, Vida i Ivica. Merina se majka udala za Bosiljka i s ljubavlju je prihvatila njegovo troje djece. Kasnije su njih dvoje imali još osmero djece: Smilju, Janju, Zoru, Juru, Maricu – s. Meri, Dominika, Ljubicu i Peru. Roditelji su im bili marljivi i pošteni ljudi. Mukotrpnim radom na škrtoj hercegovačkoj zemlji othranili su i na noge podigli svoju djecu. Budući da u kraju u kojem su živjeli nije bilo nikakvih mogućnosti za životni napredak, svi su brzo napuštali rodni kraj i odlazili na školovanje ili na posao daleko od obiteljskoga doma. Na kraju su roditelji ostali sami, što su teško proživljavali. U Budišnjoj Ravni ostali su sve do rata u Bosni i Hercegovini, a onda su pobjegli pred Muslimanima. Najprije su otišli u Njemačku k sinu Juri. Godine 2003. došli su u Osijek i skrasili se sa sinom Dominikom kod kojeg su ostali do smrti. Otac je umro 2005., a majka 2010. godine. Iako su se u životu puno naradili i namučili, nisu ostavili nikakva materijalna dobra svojoj djeci, ali su im zato ostavili mnogobrojna duhovna i moralna dobra, koja njihova djeca rado i često spominju. Ono što svi najviše pamte jest da su ih učili bogoljublju i čovjekoljublju.

Iz vjerskoga života. Meri je odgojena u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u kojoj se svaki dan zajedno molilo ujutro i navečer, redovito se slavila nedjeljna i blagdanska misa. Zato je imala plodno tlo za nicanje duhovnoga poziva u njezinom srcu. Svjesna koliko je na njezin poziv utjecao vjerski obiteljski život i molitva njezine majke, kao mlada redovnica u jednoj svojoj pjesmi Blaženoj Djevici Mariji Meri je napisala: „Još nad kolijevkom nekad mojom, šaptala je mama tvoje sveto ime i u moje djetinje snove utkala je ona molitve svoje.“

Obrazovanje i redovništvo. Svoje rano djetinjstvo provela je u obiteljskom domu u Hercegovini. Kako je njeno rodno selo bilo jako malo, osnovnu su školu u selu mogli polaziti samo do četvrtoga razreda. Meri je bila dobra učenica pa je njezin otac želio da nastavi školovanje. Majka se protivila tome da ide sama s dječacima u školu koja je bila udaljena oko šest kilometara od njihova mjesta. Radije je bila za to da ide k ujaku u Sarajevo. Dok se o tome raspravljalo i dogovaralo, čuli su od susjednoga župnika Franje Bulića, koji je imao rođenu sestru redovnicu u Đakovu, da Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu primaju djevojčice na stanovanje i tako im uz materijalnu pomoć roditelja omogućavaju da završe školovanje. Meri je odmah odlučila krenuti u Đakovo jer je još od malena osjećala sklonost prema redovničkom pozivu. Sjeća se da je kao maleno dijete rado odlazila u kuću svoje rođakinje, s. Katarine, koja je često dolazila u selo u posjet svojem bolesnom bratu.

Tako je Meri već u petom razredu osnovne škole ostavila obiteljski dom i  roditelje. Godine 1969. s ocem je došla u Đakovo, a kasnije je s još petnaestak djevojčica iz Bosne i Hercegovine i Slavonije pohađala osnovnu školu u Trnavi kraj Đakova. Iz toga razdoblja nosi najljepše uspomene, kako na sestre koje su bile odgovorne za njih djevojčice, tako i na nastavnike, na školske prijatelje, a najviše na prijateljice s kojima je živjela, radila, igrala se i živjela zajedništvo. Nakon osnovne škole, odlučila je vratiti se u Đakovo jer je željela postati redovnica. U Đakovu je 1978. godine završila gimnaziju, a nakon redovničke formacije, godine 1982. u provincijalnoj je kući u Đakovu položila prve redovničke zavjete. 

Od 1982. do 1986. studirala je na Katehetskom institutu u Zagrebu. Od 1986. do 1991. djelovala je kao katehistica, a od 1991., kada je uveden vjeronauk u škole, i kao vjeroučiteljica u školi u Đakovu. U Osnovnoj školi Vladimira Nazora u Đakovu radila je dvije godine. Godine 1993. bila je premještena u Županju gdje je radila kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Mate Lovraka i kao katehistica u župi za sve dječje uzraste. Vodila je susrete za mlade i roditelje. Uz to joj je bila povjerena dužnost voditeljice pjevanja dječjeg i mješovitog zbora u župi sv. Nikole Tavelića. Od 1996. godine djelovala je na župi u Sikirevcima, a mjesečno je dolazila u Đakovo gdje je vodila jednodnevne duhovne susrete za djevojke.  Godine 2001. vratila se u Đakovo. Povjerena joj je služba voditeljice duhovnih obnova za djevojčice i mlade u samostanskoj kući „Betanija“. Uz to je, te iste godine, vodila župnu katehezu za krizmanike u župi Svih svetih. Od 2002. do 2010. godine, nedjeljama je, kad nije vodila vikend susrete za mlade, odlazila u Tomašance i Gorjane, gdje je svirala i animirala pjevanje na nedjeljnim misama.

Služba voditeljice duhovnih obnova tražila je od nje veću duhovnu i teološku naobrazbu. Zato je u dogovoru sa svojim poglavaricama odlučila upisati poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, što je godine 2003. i učinila, nakon što je 2002. i 2003. položila razlike ispita kako bi stekla uvjete za upis poslijediplomskoga studija. Magistrirala je 2008. iz pastoralne teologije s temom „Mladi pred izborom zvanja u postmodernom okruženju“, uz vodstvo mentora Josipa Šimunovića.

Radeći kao vjeroučiteljica, objavila je više članaka s katehetsko-liturgijskom građom u „Vjesniku“ Đakovačke i Srijemske biskupije te u časopisu „Kateheza“. Osim što piše radove, održala je i nekoliko stručnih predavanja na susretima animatora za duhovna zvanja. Na duhovne joj obnove u Đakovo redovito dolaze mladi, a od 2001. s. Meri vodi duhovne obnove za mlade i u mnogim župama Đakovačko-osječke nadbiskupije te izvan nje.

Godine 2007. izabrana je za tajnicu Vijeća za pastoral duhovnih zvanja Hrvatske biskupske konferencije, a 2008. do 2010. za predsjednicu Centra za zvanja Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica. 

Od 2010. posvetila se pastoralnom radu s krizmanicima u đakovačkoj župi Svih svetih, a u više je sredina Đakovačko-osječke nadbiskupije vodila duhovne obnove za krizmanike i njihove roditelje.

Osobno. Najviše pažnje, ljubavi i brige posvećuje mladima. S tom je karizmom prepoznaju u Đakovu i izvan toga grada. Za zalaganje oko mladih godine 2010. dobila je nagradu grada Đakova. Svjesna koliko su mladima potrebni svjedoci vjere i života, godine 2009. osnovala je zajednicu mladih volontera „Milosrdni Samarijanac“, koji zajedno s njom obilaze starije i osamljene ljude u kućama i u staračkom domu u Đakovu. Da mladi vrednuju služenje, djelatnu ljubav i pomoć potrebnima vidi se i po tome što je sinopsis o njezinu radu s mladima izabran za film u Filmskoj školi u Osijeku i što je program njihova rada financijski potpomognut od Europske unije.