Slaven Školka

Slaven Školka - diplomirani katehet, mentor i atletski trener u Bizovcu, član Obiteljske akademije, voditelj duhovnih vježbi za mlade
Autor: Tanja Baran utorak, 15. siječnja 2013. u 00:00

Školka, Slaven, diplomirani katehet - mentor i atletski trener u Bizovcu, član Obiteljske akademije, voditelj duhovnih vježbi za mlade (Osijek, 2. 2.1969.)

Odrastanje. Slavenov otac Miroslav, strojobravar, i majka Slavica, rođena Glavašić, domaćica, starosjedioci su šokačkoga Bizovca. Vjenčani su u župi sv. Mateja, a uz sina Slavena imaju i dvije kćeri, stariju Lukreciju i mlađu Miroslavu. Danas im djeca imaju svoje obitelji, zasad imaju devetero unučadi.  Slaven se od mladosti bavi atletikom, bez trenera je desetak godina, što ide u prilog njegovoj samostalnosti i upornosti. Odrastao je uz stotine pretrčanih kilometara, trenirao je u klubu AK „Slavonija“ Osijek, što mu je donijelo prigodu za brojna putovanja i ostvarivanje brojnih prijateljstava.

Iz vjerskoga života. Odlazak na nedjeljno misno slavlje u obitelji Školka bio je vjerski maksimum. Slavenu su sportska natjecanja nedjeljom znala „izgurati“ odlazak na misu, pa se s vremenom njegovo traženje Boga preusmjerilo na svakodnevicu, a prijateljstvo s Bogom kreiralo je Slavenovo promišljanje o ulozi i aktivnostima ljudi koji žele uspjeh u svojem životu. Od sedamnaeste godine Bibliju je „čitao“ kroz svakodnevne mise, a bilo je i vremena za molitvu i predanje Bogu. Trening, škola i misa temeljito su ga formirale kao vjernika. Slaven ističe da mu je važna dobrota prema svakom čovjeku, a da mu je ljubav prema bližnjima čak ispred zapovijedi ljubavi prema Bogu. O krizama u vjeri ne razmišlja jer smatra da se uvijek može djelovati među ljudima, a misli da pomagati drugima vrijedi više nego penjati se na pobjednička postolja.

Obrazovanje.
Osnovnu školu u Bizovcu završio je 1984. godine, a kao agrotehničar je maturirao u Poljoprivrednoj školi u Osijeku 1988. godine. Sve je to njegovo vrijeme bilo protkano atletikom i Marinom, ljubavi iz srednjoškolskih klupa. Vojni je rok do 1989. godine odslužio kao specijalni vojni policajac, što mu je početkom Domovinskoga rata donijelo priključivanje rezervnom sastavu hrvatske policije. Studij teologije u Đakovu upisao je zajedno sa suprugom nakon vjenčanja 1990. godine. Studiranje je zaustavio rat , ali već su se 1992. oboje vratili studiju.

Nakon obrane diplomskoga rada „Uloga animatora u izgradnji odgovornosti mladih za župnu zajednicu“ kod prof. Ivice Pažina 2003. godine stekao je zvanje profesora vjeronauka – diplomiranoga kateheta.

Sve studijske godine obilježio je brak s Marinom, rađanje djece i angažman u sportu.

Posao.
Školske godine 1992./93. zajedno se sa suprugom zaposlio u bizovačkoj Osnovnoj školi Bratoljuba Klaića kao vjeroučitelji prve đakovačke generacije studenata laika, uz privremeni biskupov mandat. Od 2005. godine Slaven je voditelj županijskoga stručnog vijeća za vjeroučitelje u osnovnim školama, a njegovoj jubilarnoj nagradi za dvadeset godina u prosvjeti pridodano je napredovanje u struci kroz izbor za mentora. Njegova posebnost kao vjeroučitelja ističe se kroz njegov rad kao atletskoga trenera u školi. U kolektivu je dobro prihvaćen što je potvrđeno njegovim izborom za člana školskog odbora kao predstavnika učiteljskoga vijeća.

Kao vjeroučitelj, osim atletike, animira učenike za uređivanje školskih novina, za snimanje video filmova i spotova, potiče ih na stvaranje glazbe i na snimanje najboljih uradaka u glazbenom studiju, motivira ih za humanitarno djelovanje i misije te za rad s hendikepiranima.

Obitelj. Predstavljati Slavena nemoguće je bez stalnoga spominjanja njegove supruge Marine jer se stalno isprepliću njihovi srednjoškolski, studentski, bračni i poslovni dani. Marina i Slaven istoga su dana otišli iz Srednje poljoprivredne škole, zajedno su upisali Teologiju u Đakovu, istoga su dana polagali ispite, istoga su dana diplomirali i položili stručni ispit. Na poslu su u bizovačkoj školi zajedno i u braku su zajedno. Razlika je u tome što je Marina ta koja je rodila Anastaziju 1993. godine, Ivana 1995. godine, Marka 1996. godine i Josipa 2006. godine. Anastazija je studentica biologije u Osijeku, Ivan i Marko su srednjoškolci, a Josip je na početku osnovnoškolskoga razdoblja.

Laički angažman u Crkvi. Godine 1993. Slaven je postao član Vijeća za laike HBK kao predstavnik svoje nadbiskupije u kojoj obnaša ulogu tajnika Odbora za mlade. Sedam godina rada u vijeću otvorile su mu mogućnost da gleda Crkvu u Hrvatskoj kao majku koja se nikada ne prestaje brinuti za svoje dijete.

Usporedno s radom u školi, Marina i Slaven aktivno sudjeluju u radu svoje župne zajednice sv. Mateja u Bizovcu, podijelili su obveze oko župne kateheze i pastorala mladih u župi. Slaven kao član pastoralnoga vijeća pomaže župniku Zoranu Ćosiću koji može uvijek računati na iskustvo, angažiranost i odgovornost svoga župnog kateheta.

Supružnici  Marina i Slaven djeluju unutar Obiteljske akademije u Hrvatskoj. Kao retoričari rade s bračnim parovima na jačanju njihova bračnog i obiteljskog zajedništva, pripremajući ih za potrebe župne zajednice u kojoj žive. Uređuju i reviju „Obitelj“ koja uz Gospu Hodočasnicu „pohodi“ 22.500 obitelji u Hrvatskoj, Srbiji, BiH te u Crnoj Gori. Kao bračni par od 2009. godine djeluju kao obiteljski treneri u Hrvatskoj, a svoje poslanje, nakon dvogodišnje formacije, uz međunarodnu potporu Akademie für Familienpädagogik iz Austrije, dobili su od biskupa mons. Valtera Župana, predsjednika Ureda za obitelj HBK.

Osobno. Slaven se oslanja na suradnju na svim razinama života u društvenoj i crkvenoj zajednici. Ističe da naše različitosti unutar skupine mogu lako postati „kamen spoticanja“, ali da težnja i otvorenost suradnji istu tu skupinu pretvaraju u najbolje oruđe u izgradnji Božjega kraljevstva. 

Kroz svoj rad u sportu, mlade je usmjerio na pobjedničke staze, ali i na angažman u župi. Kroz dugogodišnje organiziranje duhovnih vježbi za mlade u Opatiji, u rezidenciji Srca Isusova, zbližio je na stotine mladih te ih usmjerio prema Isusu Kristu. Organizirajući biskupijske, dekanatske i župne susrete mladih omogućio je mladima da se izreknu kroz glazbu, druženja, putovanja, kao članovi pobjedničke ekipe, Crkve. Vrlo je rano, još kao dječak, penjući se na sportske stube do vrha, uvidio da se tako dobiva publika, ali i da se ostaje bez prijatelja, jer se, da bi se uspjelo u sportu, nešto mora žrtvovati.

Za Slavena sportska priča nije završena jer nastavlja koordinirati rad s djecom od druge godine njihovih života, kada djeca zajedno sa svojim roditeljima izvode zadani atletski plan treniranja. Slaven rado ističe svoj pogled na sport: „Sve što radiš u zajedništvu sa svojim djetetom vrednije je od rada svih sportskih stručnjaka i trenera.“