Stipe (Stipan) Jurič

Stipe (Stipan) Jurič, svećenik, dominikanac, redoviti profesor biblijskih znanosti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu
Autor: Tanja Baran subota, 20. listopada 2012. u 00:00

Jurič, Stipe (Stipan), svećenik, dominikanac, redoviti profesor biblijskih znanosti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu (Kuk, Tomislavgrad, 7. 3. 1951.)

Odrastanje. Roditelji su mu bili Mara, rođena Stanić i Rade Jurič. Vjenčali su se u Tomislavgradu 1946. godine gdje su stalno živjeli. Otac mu je umro 1958., a majka 2001. godine. Ima dvije sestre i jednog brata: Maru, Anđu i Juru.

Djetinjstvo je proveo u Kuku. Budući da mu se otac brzo razbolio i da je umro kada je Stipe imao samo sedam godina, od svojega školskog vremena nadalje nije doživio očevu brigu. Unatoč tomu bio je sretno dijete jer je imao dobru, vrsnu, hrabru, radišnu i bogobojaznu majku, snažnu i dostojanstvenu ženu kojoj Stipe odaje najveću hvalu. Majčinska ljubav bila mu je djetinje veselje. Nezaboravne su mu uspomene na nju.

Iz vjerskoga života. Odgojen je u pravoj katoličkoj obitelji u kojoj se redovito molilo i išlo na misu u pet kilometara udaljenu crkvu. Još kao dijete naučio je da je Bog stari davalac i da on onoga voli tko se njemu moli. Krizmao se istoga dana kada i njegove starije sestre i brat. U kući se mnogo molilo, ali se i mnogo radilo. Majka im je često znala kazati: „Bogu se molite, ali i k njivi grabite!“ I doista, njezina mudra izreka pokazala se ispravnom jer je dala ploda.

Obrazovanje, redovništvo, svećeništvo. Prva četiri razreda osnovne škole od 1957. do 1961. Stipe je pohađao u Sarajlijama, a druga četiri razreda od 1961. do 1965. u osnovnoj školi „Boriša Kovačević“ u Tomislavgradu. Srednju je školu pohađao u gimnaziji „15. novembar“ u Tomislavgradu i u Dominikanskoj srednjoj školi u Bolu u kojoj je i maturirao 1970. godine.

Iste je godine otišao na odsluženje vojnog roka koji je s produženjem trajao 19 mjeseci.

U ožujku 1972. ušao je u novicijat u dominikanskom samostanu u Dubrovniku i uzeo redovničko ime Stipe. Nakon sedam mjeseci provedenih u Dubrovniku, novicijat je nastavio u Bologni u Italiji gdje je 25. ožujka 1973. položio prve privremene redovničke zavjete. Poslije novicijata upisao je studij filozofije u Chieriju (Torino) gdje je diplomirao 1976. Iste se godine preselio u Bolognu te na dominikanskoj teologiji („Studio Teologico Accademico Bolognese - Sezione S. Domenico“) upisao studij teologije na kojem je 1979. godine postigao bakalaureat. Nakon vječnih zavjeta koje je položio u Bologni 6. studenoga 1977. i đakonata koji mu je 10. veljače 1978. podijelio nadbiskup Bologne kardinal Antonio Poma, za svećenika je zaređen 22. travnja 1979. u dominikanskoj samostanskoj crkvi u Bolu na Braču. Zareditelj je bio dominikanac Celestin Bezmalinović, biskup Hvarsko-bračko-viške biskupije.

Postdiplomski studij od 1979. do 1982. nastavio je u Rimu na Papinskom biblijskom institutu (Pontificium Institutum Biblicum de Urbe) na kojem je 1982. postigao akademsku titulu Licenza in Sacra Scrittura. Tema s kojom je magistrirao je: Ludost križa (1 Kor 1,18-25) [La follia della croce (1 Cor 1,18-25)]. Iste je godine nastavio studij u Jeruzalemu (1982-1983.) na glasovitoj dominikanskoj biblijskoj i arheološkoj školi École Biblique et Archéologique Française de Jérusalem (ÉBAF ). Doktorirao je iz biblijske teologije s najvećom pohvalom (summa cum laude) na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum) u Rimu 1985. godine. Naslov doktorske disertacije glasi: Žetva i berba (Otk 14,14-20) [La messe e la vendemmia (Ap 14,14-20)].

Od 1986. godine profesor je biblijskih znanosti na istoimenom sveučilištu na kojem je doktorirao. Također je od 1990. do 2000. bio profesor na Papinskom institutu „Regina Mundi“. Obavljao je više službi na sveučilištu Angelicum. Tri je godine, od 1995. do 1998., bio kapelan i koordinator studentskog ureda sveučilišta, zatim od 2007. do 2011. ravnatelj Instituta „Mater Ecclesiae“. Na tu je dužnost ponovo izabran 2012.

Sudjelovao je na više simpozija, poglavito u inozemstvu. Objavljuje u domovini i inozemstvu. Autor je više studija i knjiga iz biblijske znanosti: Rodoslovlje Isusa Krista. Ljudsko podrijetlo Isusa Krista prema Mt 1,1-17, Split, 1996; Što je Bog rekao o patnji. Problem patnje u Starom zavjetu, Zagreb, 1997; Apokalipsa. Knjiga koja svršava Božji razgovor s ljudima, Tomislavgrad, 2004; 1260 dana u skloništu. Kušnja i spas Crkve u knjizi Otkrivenja, Mostar, 2005; Biblija. Misterij Boga i čovjekova spasenja izražen ljudskim jezikom, Zagreb, 2009; Biser biblijske mudrosti. Mudrost lijepog govora u knjizi Sirahovoj, Zagreb, 2009; Ženska ljepota – najjača ljudska želja, Zagreb, 2012; Božja riječ uporište i životna snaga, Mostar, 1912. Budući da mu je specijalnost biblijska knjiga Ivanovo Otkrivenje (Apokalipsa), za novi hrvatski prijevod Biblije preveo je tu knjigu s izvornoga grčkog jezika.

Osobno. Postoje dvije zgode koje su ostale trajno u njegovu sjećanju i koje sigurno spadaju u dva naljepša dana njegova života, jer se tada osjećao presretnim kao nikada prije ni poslije. Za tu veliku sreću pobrinule su se dvije, prema Stipi, iznimno velike osobe koje mu nisu bile u rodu. Najprije školska podvornica iz prva četiri razreda osnovne škole koja ga je podsjećala na biblijsku ženu što siromahu otvara svoj dlan i pruža ruke nevoljnicima (usp. Izr 31,20). Ta mu je vrsna žena često znala pružiti komad bijelog kruha na koji nije imao pravo jer zbog neimaštine nije bio pretplaćen na školsku kuhinju. Druga je zgoda iz sedmoga razreda. Zamalo nije poludio od sreće kada mu je neki čovjek, koji je radio u Austriji, na Božić darovao kemijsku olovku.

Jako voli poeziju i sport, osobito plivanje, nogomet, odbojku i stolni tenis. Voli čitati, pisati i provoditi vrijeme u knjižnici. Također voli putovati. Veseli se svemu što je hrvatsko. Zaljubljen je u hrvatsko more, vjerojatno zato što je riječ more usko vezana uz njegov poziv. Naime, kao gimnazijalac u Tomislavgradu upoznao je neke kolege koji su bili napustili Dominikansku srednju školu u Bolu, a koji su mu pričali o ljepoti mora. Zato mu prizori Božjeg pozivanja spadaju u najdojmljivije stranice života!