Stjepan Fridl

Stjepan Fridl - svećenik, redovnik Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, magistar znanosti, fakultetski predavač, odgojitelj, katehet, glavni urednik Radio Marije
Autor: Tanja Baran utorak, 10. siječnja 2012. u 00:00

Fridl, Stjepan, svećenik, redovnik Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, magistar znanosti, fakultetski predavač, odgojitelj, glavni urednik Radio Marije (12. 9. 1950., Beljevina, Đurđenovac)

Odrastanje. Roditelji su mu Stjepan i Anica, djevojački Cerčić. Stjepan je bio rodom iz Ljubeščice, a Anica iz Velikoga Komora blizu Mača. Njih su dvoje nakon Prvoga svjetskog rata s obiteljima došli u Slavoniju, u Beljevinu gdje su se i upoznali. Vjenčali su se u župi sv. Petra i Pavla u Bokšiću 1934. godine. Imali su desetero djece. Petero ih je umrlo u djetinjoj dobi. Uz Stjepana, koji je rođen deveti po redu, živi su: braća Pavao i Radoslav te sestre Cecilija i Katica. Otac Stjepan umro je 1987., a majka Anica 2007. godine.
Prva četiri razreda osnovne škole Stjepan je završio u rodnoj Beljevini, a ostala četiri razreda u Đurđenovcu kamo se obitelj preselila 1968. godine.

Iz vjerskoga života. Obitelj Fridl bila je duboko religiozna. Predvodnica u vjerskom smislu bila je majka. Svakoga je dana obitelj molila večernju molitvu. Nedjeljom i blagdanima redovito su išli u 5 kilometara udaljenu crkvu.  
Stjepan je želio postati dijecezanski svećenik. Zato je upisao gimnaziju u Nadbiskupijskom dječačkom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Budući da je u sjemeništu vodio karitas, zamišljao je da će kao župnik na župi organizirati rad s mladima i senzibilizirati župljane za karitativno djelovanje. No Gospodin je, kaže o. Fridl, imao druge planove. Od 70 maturanata jedini je on, tri mjeseca prije mature, bio pozvan na odsluženje vojnoga roka. Na molbu da mu odgode vojni rok za tri mjeseca kako bi završio razred i polagao maturalni ispit, „drugovi“ su mu odgovorili: „Dođi i potpiši da nećeš biti pop i dobit ćeš odgodu.“ Odgovorio je: „Idem u vojsku i bit ću svećenik.“
Vojni je rok služio u Karlovcu. U prosincu 1969. u Blažuju kod Sarajeva ubijen je isusovački kandidat Izidor Bistrović. Bilo je to promišljeno i dobro isplanirano ubojstvo svećeničkoga kandidata koje se dogodilo nekoliko dana prije Izidorova odsluženja vojnoga roka. Izidor je bio Stjepanov školski kolega iz sjemeništa. Za koleginu smrt Stjepan je saznao iz „Glasa Koncila“. Za njega je bila znakovita rečenica koju je pročitao u tom tekstu: „Tko će naslijediti toga mladića?“
Bilo je vrijeme Hrvatskoga proljeća pa je Stjepan kao vojnik mogao ići u crkvu. Jednom je za vrijeme mise u franjevačkoj crkvi u Karlovcu u srcu snažno osjetio poziv da on bude taj koji će naslijediti Izidora u redovničkome zvanju. Nije bio previše sretan zbog unutarnjeg uznemiravanja. U sebi je tada rekao Isusu da je već odlučio što će i kamo će i da misli da redovnički život u Družbi Isusovoj nije za njega. Nekoliko nedjelja nije išao u crkvu, kao iz nekog protesta. Ipak je nakon šestomjesečne unutarnje borbe Stjepan kapitulirao. Donio je odluku da ode u Družbu Isusovu.

Redovništvo i svećeništvo.
Nakon vojske je ušao u dvogodišnji novicijat. To je vrijeme upoznavao družbu. Nakon novicijata na zagrebačkom je Jordanovcu završio filozofiju, nakon čega je uslijedila jednogodišnja odgojiteljska praksa u isusovačkom sjemeništu na Fratrovcu. Ponovno se vratio na Jordanovac na teološki studij. Za svećenika je u zagrebačkoj katedrali zaređen 26. lipnja 1978. godine po rukama kardinala Franje Kuharića. Mladu je misu slavio u Đurđenovcu na Gospu Karmelsku 16. srpnja 1978. Kao svećenik je najprije dvije godine bio odgojitelj u sjemeništu na Šalati. Zatim je pohađao poslijediplomski studij na rimskoj Gregoriani iz područja duhovne teologije i psihologije i postigao zvanje magistra znanosti.
Godine 1982. ponovno je došao za odgojitelja na Šalatu gdje je ostao do 1988. godine. Nakon obavljene treće probacije, što je završni dio formacije u Družbi Isusovoj, 1984. je položio svečane vječne zavjete u bazilici Srca Isusova u Zagrebu.
Budući da je imao tešku prometnu nesreću s težim posljedicama, zamolio je poglavare da ga razriješe dužnosti odgojitelja. Premda je volio taj posao, bio je svjestan da zbog zdravstvenih razloga više neće moći odgovoriti izazovima koji su potrebni u odgoju. Prihvatio se dužnosti kateheta studenata i radničke mladeži u bazilici Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici. U samostalnoj Hrvatskoj dvije je godine predavao vjeronauk maturantima u sve četiri gimnazije u Križanićevoj ulici. Zavolio je rad sa studentima. U dvanaest godina katehiziranja stekao je mnogo mladih prijatelja, vjenčao je 64 para, krstio je brojnu djece, u studentskoj se zajednici rodilo nekoliko duhovnih zvanja. U razdoblju od 1994. do 2000. bio je poglavar isusovačke zajednice u Palmotićevoj. Te 2000. godine postao je glavni urednik Radio Marije. Od 1992. predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove i na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove na Jordanovcu kolegije: Uvod u religijske znanosti i Duhovnu teologiju. Napisao je tridesetak radova i članaka koji su objavljeni u hrvatskim i stranim časopisima. Rado je slušani propovjednik, predavač i voditelj duhovnih obnova.

Osobno.  U mladosti je Stjepan volio šport, posebno nogomet. Nije bio naročiti tehničar, ali je bio brz i dosta precizan pa je bilo golova. Želja mu je bila naučiti skijati. Pružila mu se prigoda da na Sljemenu još kao student stane na skije, ali nije imao odgovarajuću opremu. Odlučio se za crveni spust. Prva nizbrdica prošla je uspješno. Stjepan je osjetio samopouzdanje i nastavio spust. Nažalost, radost nije dugo trajala. Pao je. Naočale više nisu bile za uporabu, a skije su završile duboko u šumi; jednu skiju nije moga naći. S preostalom na ramenima vratio se kući i tako je završio skijašku karijeru. Imao je veliku želju naučiti svirati. U sjemenište je dolazio jedan student s glazbene akademije davati pouku na glasoviru. Stjepan se također prijavio, a svojima je iste večeri napisao: „Ostvario mi se san, počeo sam učiti svirati.“ Drugi dan na oglasnoj ploči nije bilo njegovo ime među polaznicima pouke. Stjepan je bio tužan. Kao student je ipak pohađao Institut za crkvenu glazbu i tako donekle ostvario djetinje snove. Kasnije su mu na misi u bazilici Srca Isusova pjevali vrsni pjevači. Među njima je bio i onaj student glazbe koji je poučavao sjemeništarce na glasoviru. Nakon mise Stjepan se redovito družio s pjevačima. Supruga onoga studenta glazbe jednom pred svima rekla Stjepanu: „Lijepo si pjevao na misi“. Tada je ispričao događaj iz sjemeništa i kako ga njezin suprug nije stavio među sretnike za pouku u glazbi. Ona je začuđeno pitala supruga zašto je to učinio. Izvanredno se snašao i odgovorio: „Ma znate, ja sam kod Stjepana vidio veliki glazbeni potencijal. Pobojao sam se da umjesto svećeništva odabere put glazbe.“ Tko zna, kaže Stjepan, možda je imao pravo!?