Tomislav Šovagović

Tomislav Šovagović - novinar „Glasa Koncila“ i izvršni urednik mjesečnog magazina „Prilika“, asistent na studiju komunikologije Hrvatskih studija u Zagrebu, doktorand, diplomirani novinar, teolog, pisac
Autor: Tanja Baran ponedjeljak, 04. veljače 2013. u 00:00

ŠOVAGOVIĆ, Tomislav, novinar „Glasa Koncila“ i izvršni urednik mjesečnoga magazina „Prilika“, asistent na studiju komunikologije Hrvatskih studija u Zagrebu, doktorand, diplomirani novinar, teolog, pisac (Šibenik, 16. prosinca 1976.)
    
Odrastanje. Rođenjem u šibenskoj bolnici usrećio je oca Josipa iz slavonskoga sela Ladimirevci i majku Jadranku, rođenu Žurić, iz obitelji koja korijene vuče iz Pakova Sela nedaleko Drniša.

Roditelji su mu se upoznali sedamdesetih godina 20. stoljeća tijekom izgradnje trafostanice „Bilice“, kada je otac kao mladi monter a budući ekonomist „Končara“ iznajmio šibensku sobu u ulici Knezova Bribirskih u obitelji Ivana i Katarine Žurić, rođene Jakelić, gdje se zagledao u njihovu mlađu kćer, trgovkinju poduzeća „Šibenka“. Majka je kasnije radila kao komercijalistica, sve do stečaja tvrtke, a već je osamnaestu godinu tajnica u Religijskom programu HTV-a.

Slavonsko-dalmatinska kombinacija u brak je stupila 1976. u crkvi Uznesenja sv. Križa u Ladimirevcima, te isprva živjela na navedenoj šibenskoj adresi. Tomislav je kršten u siječnju 1977. u „kamenoj ljepotici vječnosti“, katedrali sv. Jakova, blagoslovljen rukom tadašnjega župnika don Frane Šimata.

Razigrani šovagovićevski trio s kormilarom postao je kvartet 1980. rođenjem kćeri i sestre Eve, udane Kostanić, majke sina Josipa, odgojiteljice i nekadašnje televizijske voditeljice. Odrastanje u Šibeniku, točnije u naselju Crnica, proteklo je u sjeni manganskoga dima Tvornice elektroda i ferolegura, kupanja u tvorničkom bazenu, bezbrižne dječačke igre mahom pod dvorišnim obručem u vrijeme najvećega uspjeha košarkaša „Šibenke“. Zajedno s bratićima Markom i Andrijom odrastalo se neko vrijeme u zajedničkoj šibenskoj kući, a onda su obje obitelji, i Salopek i Šovagović, odselile u Zagreb. Igra se tako preselila na jarunske livade, a već prisutna ljubav prema nogometnom klubu „Dinamo“ nastavljena u gradu „modrih iz Maksimirske 128“, trajno kombinirana s onom prema šibenskim klubovima.

Djed, baka i Šibenik nikada nisu otišli iz Tomislavova srca, a fizički im se vraćao tijekom svih ljetnih praznika, pa i onih tijekom Domovinskoga rata, kada je Šibenik postao jedan od simbola obrane Hrvatske, a opća opasnost svakodnevicom. Nešto ranije su briškula i trešeta, gledanje svih mogućih sportskih utakmica s bakom Katom, degustiranje dalmatinskih specijaliteta, skakanje sa strmih stijena okolnih plaža, nabavka svih mogućih novina, stripova i knjiga, razgovori s domaćim i inozemnim turistima koje su Žurići primali u svoj dom i ostale dječje radosti obilježile mladenačka ljeta u ratnom predvečerju. Katkad bi na „ferije“ odlazio i kod slavonskih babe Eve i djeda Šamuke.

Iz vjerskoga života. Još u svojim ranim šibenskim danima volio je obilaziti sve crkve rodnoga grada. Posebno poštovanje osjeća prema samostanu benediktinskih redovnica sv. Luce s kojima Tomislav i njegova obitelj prijateljuju i danas, jer su upravo u tom samostanskom okruženju na Gorici svojedobno živjeli djed Ivan i baka Kata nakon dolaska u Šibenik, prije gradnje kuće u Crnci.

S preseljenjem u Zagreb, od trećega razreda osnovne škole aktivno pohađao je vjeronauk u župi Duha Svetoga na Jarunu kod glasovitog don Petra Šimića, kasnijega graditelja svetišta Sveta Mati Slobode. U vjerskom odrastanju uz strogog ali pravednog don Petra najviše utjecaja, ponajprije na dublje proučavanje Svetog pisma imao je i don Ante Vasilj. Odrastanje u salezijanskoj zajednici bilo je protkano duhovnim i sportskim zajedništvom, sudjelovanjem na (malo)nogometnim turnirima i drugim natjecanjima, s trajnim nadahnućem u životu i djelu sv. Ivana Bosca. Nakon primljenoga sakramenta svete potvrde 1991., Tomislav i ostali krizmanici pohodili su tadašnjega papu Ivana Pavla II. i Vatikan, što im je ostao neizbrisiv pečat.

U onom povijesnom trenutku i mladenačkom dobu mnoge je trenutke proveo u razgovoru s don Petrom i ostalim svećenicima, o povijesti hrvatskoga naroda, vječnoj težnji za samostalnošću i odrednicama identiteta kojega se tako, kako Tomislav kaže, tako lako odričemo. Unatoč dječjim i mladenačkim nestašlucima, salezijansko okruženje i danas smatra ključem koji je i u najvećim krizama iznova „otključavao“ krilo Majke Crkve. Slučajno ili ne, iz Jaruna se 2004. godine preselio u susjedni Rudeš, gdje također u župi sv. Ane djeluju salezijanci. Odlasci na misna i ostala liturgijska slavlja, u crkve koje su tijekom komunizma izniknule gotovo skrivene među običnim kućama, predstavljaju mu istinsku okrjepu.

Obrazovanje. Nakon pohađanja tvorničkoga vrtića „Ljubica“, prva dva razreda osnovne škole „Mate Bujas“, završio je u Šibeniku. Preseljenjem je školovanje nastavio u zagrebačkoj OŠ „Jarun“ koja je na kraju osmogodišnjega Tomislavova školovanja dobila ime glasovitoga Bartola Kašića. Prošao je sve moguće nastavne grupe, od recitatorske, dramske, foto-grupe, ali i onu s osnovama tapiserije. Upravo s početkom Domovinskog rata Tomislav je završio II. opću gimnaziju u Križanićevoj ulici.

Iako je već uvelike pisao dnevnik i ostavio iza sebe prve novinarske, kao i poetske pokušaje, odlučio je upisati studij Upravnoga prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kada je uvidio kako i gospođa u referadi ima visoku stručnu spremu, a da zvanje upravnoga pravnika omogućuje tek rješavanje zahtjeva za promjenu osobnog imena i još neke „male“ upravne akte, odlučio se u potpunosti posvetiti novinarstvu i akademskoj karijeri, koja mu je bila omogućena i stipendijom Hrvatskoga društva katoličkih novinara.

Studij novinarstva na Hrvatskim studijima završio je ujesen 2003. godine, obranom diplomskoga rada „Radijska etika u kontekstu novinarske etike – analiza oglasnih poruka na hrvatskim nacionalnim postajama“ kod dr. Danijela Labaša.

Kasnije je upisao i Institut za teološku kulturu laika na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na kojemu je diplomirao 2008. godine radom kod dr. Mirka Mataušića o novinama „Hrvatska straža“ koje su izlazile između dva svjetska rata.

Titulu „čovjeka s tisuću indeksa“ Tomislav je opravdao pohađanjem doktorskoga studija kroatologije na Hrvatskim studijima, s nadom kako će jednoga dana i tu „stranicu“ privesti kraju, makar morao obraditi jezičnu povijest upravnih akata u Hrvatskoj.

Posao. Novinar „Glasa Koncila“ i izvršni urednik magazina „Prilika“ postao je u ožujku 2008. godine, nakon izvanrednog otkaza na Novoj TV gdje se s vodstvom te televizijske kuće često sukobljavao oko senzacionalističkoga pristupa novinarstvu.

Tomislav za „Glas Koncila“ izvještava o crkvenim i društvenim zbivanjima u Hrvatskoj, priprema rubriku „Iz hrvatske duhovne poezije“, susreće se sa sugovornicima iz svih područja javnoga djelovanja. Posebno ga raduje (su)uređivanje „Prilike“, zajedno s novinarskim i retoričkim znalcem Branimirom Stanićem, kao i umjetnikom grafičkoga dizajna Tomislavom Kučkom.

Novinarsku karijeru započeo je još u katoličkom mjesečniku za mlade „Pogled“ krajem 1995. pišući niz godina studentsku i sportsku rubriku. U studentskim je danima prošao prvu audiciju za novinara i voditelja na Hrvatskom katoličkom radiju (HKR) na kojem je, uz povremene prekide, radio od samoga pokretanja u svibnju 1997. do sredine 2001. godine, uglavnom kao sportski novinar i voditelj emisije „Semafor“. Radio je i kao novinar informativne redakcije. I kasnije se, iako je bio zaposlenik drugih redakcija, rado javljao sa sportskih borilišta u program HKR-a.

Nakon diplome krajem 2003. odlučio se vratiti u rodni šibenski kraj pa je započeo raditi na Otočnom radiju Kornati, smještenom na Murteru. Ubrzo je prošao audiciju za sportski program Hrvatske televizije u kojem je devet mjeseci radio kao honorarac, pod mentorstvom Željka Vele, ponajprije kao dežurni novinar za „Dnevnik“ te na projektima „Portugol“ (EP u nogometu 2004.) i emisiji „Petica“. Krajem 2004. zbog mogućnosti stalnoga zaposlenja otišao je na Novu TV, gdje je pratio nekoliko svjetskih i europskih prvenstava u različitim sportovima. Autor je niza televizijskih izvještaja, reportaža i intervjua.

Uz posao u „Glasu Koncila“ radi i kao asistent u nastavi studija komunikologije na Hrvatskim studijima u Zagrebu, na kolegijima „Oblici novinarske komunikacije“ s dr. Suzanom Peran te „Profesija novinar“.

Iako mu je karijera uglavnom vezana za sportsko novinarstvo, posebno je ponosan na nagradu redovničkih zajednica „Posvećeni život“ koja je Tomislavu, zajedno s kolegicom Marijom Samardžijom, za novinarski rad dodijeljena 2011. godine.

Osim nagrade „Josip i Ivan Kozarac“ za knjigu 2012. godine, koja je Tomislavu dodijeljena za zbirku priča „Rudnik čvaraka“, dobitnik je, među ostalim, i četiri nagrade na susretima hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ u Križevcima. S ponosom pokazuje i nagradnu plaketu Matice hrvatske Vukovar osvojenu na prvom natječaju za prozna djela o Domovinskom ratu.

Član je Hrvatskoga društva katoličkih novinara, Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

Obitelj. Tomislav nije oženjen, ali ističe kako je na dobrom putu prema braku te kako je lako moguće da se do sljedećega Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. godine navedeni status promijeni, a kućica „Obitelj“ obogati. Zasad živi sam u stanu koji je kupio te se obvezao na otplatu tridesetogodišnjeg kredita.

Laički angažman u Crkvi. Sudjelovanje u pastoralnom životu Crkve uglavnom je dolazilo do izražaja u novinarskom radu, još od prvih tekstova u „Jarunskoj lađi“ – župnom listu župe Duha Svetoga. I danas se kao profesionalac trudi novosti iz salezijanskog okruženja prenijeti na novinski papir. Tomislav je „kum“ imena „H-epicentar“, dugogodišnjih večeri „dobre klupske atmosfere“ u organizaciji Katoličke malonogometne lige (KMNL), u kojima je sudjelovao imitirajući hrvatske javne osobe. Pridonosio je idejno i pojedinim aktivnostima Ureda HBK za mlade. Osmislio je i 2011. vodio novinarsku radionicu za vjeroučitelje: „Razlike u pisanju tekstova za novine, radio i televiziju – Izvještaji iz Biblije kao novinarska forma“, u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi i Agencije za odgoj i obrazovanje.

Osobno. Osim pisanja u svim oblicima, voli sjediti u zadimljenim gostionicama i pričati s mudrim ljudima, s onim doajenima koji se sjećaju „kako je nekad bilo“, čitati ruske i hrvatske klasike, ponajprije Dostojevskog i Gorana Tribusona, slušati bluzerske ploče na drevnim gramofonima, voziti se vlakovima i „punoljetnim“ francuskim automobilom u (ne)poznatim smjerovima, raspravljati oko radničkih prava, jesti lazanje majke Jadranke i sarmu babe Kate te upijati životno djelo prerano preminulog strikana Fabijana Šovagovića.

Izdvojeno