Vilma Mlinarić

voditeljica prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci, članica Pastoralnoga vijeća Riječke nadbiskupije, potpredsjednica Franjevačkoga svjetovnog reda Mjesnog bratstva Trsat
Autor: Tanja Baran/Laudato Photo: Laudato petak, 18. srpnja 2014. u 15:31
MLINARIĆ, Vilma, voditeljica prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci, članica Pastoralnoga vijeća Riječke nadbiskupije, potpredsjednica Franjevačkoga svjetovnog reda Mjesnog bratstva Trsat (Potkraj kraj Livna, 12. 10. 1965.)

Odrastanje.  Roditelji su joj majka Marija, djevojački Mišković, i otac Karlo Marelja. Kako je politika bivšega režima bila osiromašiti i oslabjeti obitelji hercegovačkoga kraja koji je živio i disao kršćanski, otac je, još prije Vilmina rođenja, otišao na privremeni rad u inozemstvo gdje je ostao 35 godina. Idilično odrastanje prekinuto je obiteljskim preseljenjem u Rijeku. Najprije se 1973. preselila majka s tri Vilmine sestre Verom, Angelom i Ružicom, a 1975., nakon što je završila drugi razredi osnovne škole, u Rijeku se preselila i Vilma s bakom Cecilijom, Celom i djedom Perom. Roditelji su joj se odlučili na taj potez zbog želje da djeci osiguraju bolji život. Rastanak s rodnim krajem najteže je pao baš Vilmi i njenom djedu. Nakon dolaska u Rijeku i teške prilagodbe, još joj je veći šok izazvao odlazak majke za ocem u Njemačku. Odgojitelji i prenositelji svih životnih vrijednosti postali su joj baka i djed. Tek prije nekoliko godina, ističe, došla je do spoznaje da u životu ništa nije slučajno i da je u Rijeku poslana s određenim Božjim planom. Ipak, svaki svoj slobodni trenutak provodi u rodnom kraju. Zna reći: „Nikakvo čudo da se tamo održavaju likovne kolonije. Ta priroda donosi odmor duhu i tijelu. Čovjek se osjeća na tom mjestu jednu stubu bliže Bogu.“

Iz vjerskoga života. Zahvaljujući svojem porijeklu i vjerničkom životu u ranom djetinjstvu, vezanom uz krštenje odmah nakon rođenja u crkvi Marijina Uznesenja u Vidošima kraj Livna, uz primanje svih sakramenata i obiteljsku večernju molitvu krunice, posijano je dobro sjeme za duhovni rast. Sam dolazak u grad i odrastanje bez roditeljskog autoriteta, udaljilo je djevojčice od dubljega vjerskog života i molitve. Međutim, duhovnost i vjerski život bake i djeda, te Vilmina privrženost njima, kao i skrb o njima o njihovoj starosti do prijelaza u vječni život, obilježili su Vilmin rast u vjeri. Nakon svih životnih teškoća i kalvarija, vratila se dubljem vjerničkom životu i molitvi. Odlučila je nadopuniti svoje slabo teološko znanje kako bi drugima, osim po djelima, mogla i riječima svjedočiti svoju vjeru. Franjevačka duhovnost i karizma koja je prati od samoga rođenja, bila je njezin odabir. Nakon pune tri godine razmišljanja i razmatranja svoje je vječne zavjete Gospodinu dala 2005. u Franjevačkom svjetovnom redu Trsat, čime se obvezala na još veću kršćansku zauzetost. Bratstvo joj je nedugo nakon toga 2007. povjerilo vođenje prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“. Riječki nadbiskup Ivan Devčić 2009. ju je imenovao članicom Nadbiskupijskoga pastoralnog vijeća.

Obrazovanje. Osnovnu školu „Kozala“ u Rijeci završila je 1980. Zatim je upisala tadašnji CUO KUOIK (što je današnja 1. riječka gimnazija). Kako je nakon srednjoškolskog obrazovanja željela imati zanimanje, odlučila je da će u trećem i četvrtom razredu upisati CUO za kadrove u zdravstvu (današnja medicinska škola u Rijeci). Izabrala je zvanje medicinske sestre. Roditelji su joj negodovali jer su smatrali da je to pretežak odabir s obzirom na njezinu nježnu tjelesnu konstituciju. Zato je smjer zamijenila za zubotehnički. Godine 1994. završila je pedagoško-psihološku nadopunu na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (današnji Filozofski fakultet ), a godine 2004. samoinicijativno je upisala i završila edukaciju za animatoricu na Institutu za laike pri Teološkom fakultetu u Rijeci.

Posao. Po završetku srednjoškolskoga školovanja 1984., zaposlila se u Domu zdravlja u Rijeci. Njezin rad u struci u privatnim laboratorijima i stomatološkim ordinacijama trajao je punih osamnaest godina, s njezinim kratkim obrazovnim prijelazima. Od 1994. pet je godina radila kao nastavnica struke u medicinskoj školi u Rijeci. Kratko je pomagala na župama kao suradnica u radu s djecom i obiteljima. Od 2007. radi u socijalnoj skrbi kao voditeljica prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“. Prihvatilište je na Kozali, djelu Rijeke u kojem je odrasla, i to u sklopu crkve sv. Romualda i svih svetih. Taj je projekt plod trogodišnje molitve njezine franjevačke zajednice. Već sedmu godinu beskućnicima pružaju skrb i resocijalizaciju, bez obzira na vjersku pripadnost. Svojim radom zauzimaju se za izradu boljih zakona i zaštitu ljudskih prava marginaliziranih osoba. Bez velike financijske potpore, ali uz Božju providnost i zauzetost volontera i ostalih zajednica, uspješno vraćaju bratu čovjeku dostojanstvo i osjećaj prihvaćenosti. Velik broj resocijaliziranih najveće su priznanje tom radu i poticaj za daljnju borbu. Godine 2010. dobili su treću nagradu Erste zaklade za projekt prihvatilišta između 1850 projekata, kao i priznanje Ministarstva socijalne politike i mladih za primjer dobre prakse u socijalnom uključivanju. Godine 2013. dodijeljeno im je i priznanje redovničkih zajednica za rad s potrebitima. Osnivači su Hrvatske mreže za beskućnike u kojoj Vilma predstavlja Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat kojem je potpredsjednica. Jedna je od pokretača i provoditelja projekta „Ulične svjetiljke“, „Socijalna samoposluga“ te „Kruh sv. Elizabete“. Voditeljica je i nacionalnoga projekta Hrvatske reprezentacije beskućnika.

Obitelj. Na blagdan Svete obitelji 1984. udala se u crkvi Marijina Uznesenja za Miroslava Mlinarića, rođenog 1963. u Rijeci. Godine 1987. dobili su kćer Dariju, sada mladu pedagoginju. Ratna zbivanja i ranjavanje supruga na ličkom ratištu koji je danas 70-postotni invalid, nisu obeshrabrila obitelj koja je 1992. obradovana rođenjem sina Karla, danas studenta cestovnoga prometa. Koliko je veselja donijela Daria u lozu Mlinarićevih kojoj su nedostajale djevojčice, toliko je kod Marelja veselje bilo neizmjerno kada se nakon četiri kćeri i osam unučica napokon rodilo muško dijete. Kada je Vilma nakon teške bolesti 1999. prihvatila da više neće imati djece, godine 2003. rodila je Klaru, učenicu Osnovne škole „Sv. Matej“ u Viškovu, kamo se obitelj preselila s drevnoga Trsata. Za svetište Majke Božje Trsatske ne veže ih samo franjevačko bratstvo, već i sakramenti koje su starija djeca primila u svetištu u kojem su pohađala i vjeronauk. Ljubav Vilmina supruga prema rodnom kraju pomogla joj je da upozna lijepu stranu Rijeke, njezinu bogatu povijest i ljude. Danas se suprug Miroslav s djecom jednako veseli svakom odlasku u Vilmin rodni hercegovački kraj, a ona povratku u njihov rodni grad Rijeku. Sigurna je da bez potpore obitelji ne bi bilo moguće živjeti, raditi i ostvariti franjevačko poslanje.

Osobno. Vilma naglašava da suprotno našoj vjeri nije nevjera, već strahovi i brige. Nastoji biti odvažna, što i drugima želi da budu. Ističe da materijalno bogatstvo neće donijeti mir jer da mir dolazi onda kada činimo dobro. Jer se tada Gospodin pobrine za ostalo. Njezinom rastu u vjeri, iskrena je, najviše su pridonijeli beskućnici i ljudi u potrebi. Redovito si posvješćuje da nju i njezinu k Gospodinu vode beskućnici, da Gospodina u beskućnicima susreću svakodnevno. „Iako bi vas ponekad kršćani svojim životnim svjedočanstvom ponajprije bacilo na dno“, poručuje Vilma, „ zbog ljudi u kojima Krist živi i pati, nemamo pravo odustati. Nastavljajmo davati sebe i vraćat će nam se stostruko.“