Zvonko Franc

Zvonko Franc - glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije, diplomirani teolog
Autor: Tanja Baran subota, 16. ožujka 2013. u 12:35

FRANC, Zvonko, glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije, diplomirani teolog (Ptuj, Slovenija, 20. siječnja 1982.)

Odrastanje. Ljudi mu se najčešće obraćaju prezimenom Franc, a rijetko imenom Zvonko. Ime mu je dao pokojni otac Andrija. Majka mu je Zorica. Roditelji su mu oboje rođeni i odrasli u Donjoj Višnjici, selu na granici sa Slovenijom. Da je Andrija poživio, bračni bi par ove 2013. godine slavio 50. godišnjicu braka. Tata mu je umro prošle godine i, iskren je Zvonko, jako mu nedostaje. Ističe da ga je toliko toga još htio pitati jer kroz život nisu proveli puno vremena zajedno, što zbog očeva posla, što zbog Zvonkova školovanja u Zagrebu. Svejedno mu je otac stigao govoriti da je Isus njegov jedini i najveći prijatelj koji ga nikad nije „zaboravil i napustil“, i da to ni Zvonko nikada ne smije zaboraviti, posebice onda kada mu svi budu okrenuli leđa. „On te nikad ne bu pozabil i ostavil samega. Ak buš se držal Isusa, nihče ti nič nemre“ – riječi su Zvonkova oca koje Zvonko nije zaboravio.

Četrnaest godina prije Zvonka obitelj Franc dobila je kćer Ivanku, a sedam godina prije Zvonka kćer Darinku. One su rano otišle od kuće za poslom i muževima pa je Zvonko djetinjstvo proveo sâm, u istraživanju stare drvene kuće, preše i štaglja, a često je znao, u društvu staroga psa Čuvaja, zaputiti se u šumu u kojoj je do mile volje uživao u izgradnji kućica, skloništa, jezera u potoku i slično. Bio je nemirno i tvrdoglavo dijete, no kada je naučio čitati, vrijeme je najčešće koristio čitajući sve ono što je mogao nabaviti u knjižnici današnje Osnovne škole Izidora Poljaka u Višnjici.

Iz vjerskoga života. Odrastao je u praktičnoj vjerničkoj obitelji. Još je kao dječak redovito s majkom pješačio na nedjeljne mise u pet kilometra udaljenu župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije. Radovao se što se poslije mise susretao s bakom, tetom i ostalom rodbinom ili što je na proštenju dobio medenjake, slatki sok ili plastični autić. S vremenom mu se dopao i velečasni Joža, župnik Josip Pavlek, koji mu je za vrijeme blagoslova obitelji darivao bombone.

Župnik mu je bio uzor. Rado je ministrirao, nakon prve pričesti nerijetko i preko tjedna. Razmišljao je o svećeničkom pozivu.

Obrazovanje. Osam razreda osnovne škole završio je u Višnjici. Nakon osmoga razreda otišao je Međubiskupijsko sjemenište na zagrebačku Šalatu, a godine 2000. maturirao je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Ističe da je u tom nadasve kreativnom životnom razdoblju puno učio i naučio, između ostaloga i svirati nekoliko instrumenata. Kako je sva četiri razreda prošao s odličnim uspjehom, nije trebao polagati maturu. Dvojio je oko nastavka formacije prema svećeništvu ili odabira nekoga drugog zvanja. Planirao je otići u vojsku i ostvariti vojnu karijeru, ali ipak se odlučio za bogosloviju pa je upisao Katolički bogoslovni fakultet na kojem je diplomirao 2008. godine s temom: „Kritičko vrednovanje povijesnog sučeljavanja liberalizma i katolicizma“, uz mentorstvo profesora Tončija Matulića. Ističe da se nije zaredio jer je nakon dugoga promišljanja shvatio da biti svećenik nije njegov životni poziv, a da će i kao laik moći, poput njegova župnika Pavleka, pomagati siromašnima, djeci dijeliti bombone i svjedočiti da Bog nikada ne ostavlja čovjeka. No, ostao je vezan uz Crkvu koja je, svjedoči, njegov drugi dom.

Posao. Otac mu je devedesetih godina 20. stoljeća u Sloveniji ostao bez posla pa Zvonku više nije mogao pomagati financijski. Zato je počeo zarađivati sam. Najprije je s ocem „išao u težake“ po Sloveniji, a kasnije je kao student ljetima zarađivao po inozemstvu. Zato je bio u mnogim europskim zemljama ili je barem putovao kroz njih. Voli putovati. Kaže da mu je najljepše bilo u Španjolskoj u Mercedesovoj tvornici u gradu Vitorii. Bio je šef jedne radne skupine pa nije puno radio, nego je radno vrijeme uglavnom provodio u razgovoru sa svojim šefom, po vjeroispovijesti protestantom, o vjeri, protestantizmu i katolicizmu.

Nakon studija tražio je trajan i ozbiljan posao. Upoznao je rektora Nacionalnoga marijanskog svetišta Majke Božje Bistričke mons. Zlatka Korena koji ga je angažirao u župnom uredu i na Radiju Marija Bistrica kojemu je svetište većinski vlasnik. Najprije je radio honorarno, a nakon diplome i profesionalno. Godine 2009. imenovan je direktorom radija te glavnim i odgovornim urednikom. Ističe da ga je rad na radiju dugoročno odredio. Volio je oblikovati jutarnje programske sadržaje, vijesti, najave, emisije uživo, volio je slušatelje i slušateljice koji bi im se javljali u program. Uz posao na radiju, uređivao je glasilo svetišta „Milosti puna“, pisao je vijesti za IKU i Glas Koncila, bio je voditelj raznih događaja. U svemu se tomu oblikovalo njegovo zanimanje za medije i novinarstvo. Od godine 2010. zaposlen je u Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije. Radi kao glasnogovornik.

Obitelj. U Mariji Bistrici upoznao je svoju suprugu Marinu, rođenu Blagec, 1985. godine. Vjenčali su se krajem 2012. godine. Zvonko ističe da njezino djevojačko prezime odražava njezinu osobnost – strpljivost i blagost. Skrasili su se u svojoj kući u Oroslavju. Marina je po struci upravni referent i radi u jednoj banci.

Laički angažman u Crkvi. Od vjenčanja Zvonko je postao župljaninom župe Uznesenja BDM u Oroslavju. Radno vrijeme provodi u Zagrebu, vikendom najčešće posjećuju Zvonkovu mamu u Višnjici pa se dosad još nije aktivnije uključio u župne pastoralne aktivnosti i pomaganje oroslavskom župniku Dragi Bosnaru. I dalje pomaže u uređivanju glasila svetišta u Mariji Bistrici „Milosti puna“.

Osobno. U životu bi želio ostvariti puno toga. Želio bi, ističe, najprije biti dobar muž i otac, a onda proputovati svijet, izdati knjigu pjesama i roman, snimiti jedan glazbeni album, sabrati na jednom mjestu riječi, običaje, pjesme i legende kajkavskih krajeva i još puno toga, ali najviše od svega mu je važno da život proživi kao dobar, pošten i iskren čovjek, i da smrt dočeka u miru sa sobom, drugima i Bogom. Misli da možda zvuči pomalo ludo da čovjek na početku tridesetih godina života razmišlja o smrti. Ali podsjeća na riječi Antuna Branka Šimića: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času.“

Zvonko čvrsto vjeruje da ge tatin i njegov Prijatelj „ne bu pozabil i ostavil samega“. To je ljudima, uostalom, podsjeća, obećao prije svojega odlaska Ocu.