Dijalog za dobro ili obračun preko redovničke uniforme?

Gostovanje s. Terese Forcades na Festivalu alternative i ljevice iz naše hrvatske perspektive djeluje mi kao dobra manipulacija osobom u crkvenoj uniformi. (Pritom ne mislim da je samo ljevica ta koja dobro manipulira i zapinje u dijalogu. Jednako je tako i na desnoj strani. Općenito, premalo je dobrih primjera javnih događanja u kojima se njeguje kultura zdravog i konstruktivnog dijaloga. Ali o tome u nekoj drugoj 'Šutnji.')
Autor: Tanja Popec Photo: www.eldiario.es ponedjeljak, 08. rujna 2014. u 16:38
Primjerice, situacija u Šibeniku je jako dobar primjer onoga o čemu sam nedavno pisala, a to je – kada osobe iz Crkve govore što nečijem uhu godi, onda se imaju pravo baviti svjetovnim temama. Ali kada "paraju uši", onda im to isto društvo uzima pravo glasa. I baš u Šibeniku se – eto – potvrdilo kako smo izbirljivi i dijaloški prilično nekulturna nacija. Biskupa – zbog svjetovne teme gotovo "razapeli", a redovnicu "uzdigli do zvijezda." Zanimljivo je kako se prešutno – u tom istom Šibeniku – prelazi preko Sestrine izjave da "biskupi imaju pravo govoriti o političkim temama", no sigurno će se prvom prilikom dobro iskoristiti rečenica da Crkva ne treba imati povlastice. Toliko o (ne)dijalogu u Hrvatskoj.

Redovnica nastupa
Najprije je potrebno razjasniti domete djelovanja. Kao redovnica, s. Teresa mora slijediti pravila zajednice za koju se opredjelila. Ako njezina poglavarica dopušta javno djelovanje, zasigurno za to ima razlog. Iako smo navikli da su benediktinke klauzurne redovnice, postoji i grana koja ima svoje poslanje u svijetu. Slušajući razmišljanja koja su plod socijalnog nauka Crkve (iako se to nigdje izričito ne spominje!), s. Teresa govori u prilog dobra naroda i pojedinca, osobito kada zagovara radnike, decentralizaciju, društvenu pravednost, itd. Kao teologinja, s. Teresa ima potpuno pravo dijalogizirati sa svima i o svemu. I to pravo koristi, kako u svojem katalonskom ozračju, tako i diljem svijeta. Ipak, za   dobronamjerno shvaćanje njezinih nastupa, potrebno je poznavati cjelinu i čuvati se uvijek izražene zamke (pojedinih) medija, a to je izvlačenje rečenica iz konteksta. Intervju kojega je dala kolegi Draganu Nikoliću (http://hrtprikazuje.hrt.hr/intervju-s-teresom-forcades) dao joj je dovoljno prostora da objasni svoje stavove i promišljanja koja potpuno drugačije zvuče kad se izvuku za neke druge (medijske) prigode.

Nijanse u promišljanjima – život u pitanju!
Iako je jasno dala do znanja da poštuje nauk Crkve i vjerna je Učiteljstvu, što je potvrdila i Kongregaciji za osobe posvećenog života 2009. godine, kao teologinja (a teolozi u svojim raspravama nerijetko "hodaju po rubu") otvorila je dvije naše domaće "vruće teme" – pobačaj i poimanje žene, te homoseksualnost.  Šteta što nije bilo prilike čuti njezino šire tumačenje "ženinoga samoodređenja". No, govor o majčinstvu s. Teresa svodi na slobodu izbora. Ženi prepušta odluku hoće li pobaciti ako fetus nije zdrav i ako neće moći normalno živjeti bez majčine pomoći (iako mediji s. Teresu predstavljaju kao zagovornicu pobačaja, a ona se izričito protivi pobačaju ako je fetus zdrav). Odmah mi na um dolazi majka koja je rodila dijete koje boluje od progerije, o čemu je odličnu priču napravila novinarka Maja Medaković (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/sammy-boluje-od-progerija---350699.html). Sammy je svojim razmišljanjima pokazao koliko život vrijedi, a njegovi roditelji koji žive sa spoznajom da bi svakoga dana mogao stići kraj – iako Sammy ima nepunih 19 godina – potvrđuju da je i takvo dijete blagoslov. U ime koje slobode majka ima pravo odlučiti ubiti dijete koje – već u utrobi – pokazuje da ima neki nedostatak? S. Teresa traži slobodu za sve: "Ja neću biti slobodna sve dok svi ne budemo slobodni", rekla je u Šibeniku. No, ovdje pravo na slobodu u pobačaju ima isključivo majka, dok je dijete njezin "zarobljenik." A upravo začeto dijete je najnemoćnije. Crkva kada govori da je i to dijete poslano na svijet i traži hrabru majku koja će ga roditi, nije time tlačiteljica žene. Mislim da ovu tvrdnju mogu argumentirati žene djece s posebnim potrebama koje su ih rodile iako su bile svjesne da su još u utrobi pokazivali određene anomalije. Ali život je dar i blagoslov, no njegovo izdanje ne možemo birati kao proizvode u trgovini, već ga prihvatiti ili odbaciti. Istina jest da je na ženi-majci već "oštećenog" ploda kako će se postaviti, ali isto tako je istina da Crkva ima pravo podsjetiti da Bog i s takvim djetetom može učiniti čudo ako ga majčinska ljubav prihvati, zar ne? Upravo internetska generacija svjedoči različitim kratkim video uradcima koji pokazuju ljepotu i samo nekoliko sati života rođenog, a bolesnog djeteta. Onda se pitam tko smo mi – kao žene – da tom začetom životu, kakav god bio – kažemo: "Stop!" Koja to žena, pod čijim srcem kuca srce novoga bića, ima pravo reći: "Ne želim te, jer nisi savršen i nećeš moći živjeti bez mene?!" I da živi nekoliko sati nakon rođenja, što je začeto, ima pravo udanuti svijet, makar to bilo i nekoliko sati. Ženi koja spoznaje da fetus nije zdrav ne treba nikakav moralni presing, nego ohrabrenje da prihvati taj život. A ohrabrenje mogu pružiti oni koji su taj mukotrpan put već prošli. To je najjače svjedočanstvo. Jer, ako ima pravo znati da "bolestan fetus" može pobaciti, isto tako ima pravo znati i da ga ne mora ubiti, već mu dati priliku da živi – bez obzira koliko i kako dugo. Onaj tko ga je stvorio, za njega će se i pobrinuti. I po tom malom se životu proslaviti. "Život je svet. I život je dar. No, ne želim da bilo koji sistem govori ženi što učiniti", smatra s. Teresa, te time propušta priliku – kao pripadnica "sistema" kojem je život svet – ohrabriti i poduprijeti da ne postane ubojica ženu koja se nalazi na vjetrometini straha, neizvjesnosti i boli.

A što se ljubavi tiče...
Eh, to je ona druga tema koja također teološki "klizi", ne samo od Božjega načela, već prije svega od prirode. S. Teresa jako dobro govori kako je Crkva mijenjala svoje stavove u hodu kroz povijest. U nekim trenucima ispada da je "podilazila", ali jasno je s. Teresa naznačila da Crkva prati čovjekov hod, osluškuje bazu i promovira uvijek dobro čovjeka. Međutim, što je s temom homoseksualnosti? I u homoseksualnom paru s. Teresa vidi ljubav, i to Božju. I to stoji. Ljubav je Božji dar. Pitanje je samo što je s prakticiranjem te ljubavi i do koje mjere se može ići protiv prirode? Uporno se izbjegava – osobito u javnim raspravama – napraviti prvotni "obračun" s prirodom koja nas je u startu "osudila" na muško/žensko i tako usmjerila kako bi čovječanstvo nastavilo trajati i postojati. Ono što nije prirodno, kako može biti Božje? Isključujem svaku pomisao na mržnju, osudu ili bilo kakvu diskriminaciju osoba kojima se događa sklonost prema istome spolu. No, to po prirodi ne može biti potpuna ljubav, jer joj nedostaje nadopunjavanje da bi se dogodila cjelina. (Mislim da ne trebam detaljnije, zar ne? I homoseksualni par dviju žena treba muškog donora da jedna od njih – a koja? - ostvari majčinstvo. Uostalom, da traže tu potpunost iako je "osporavaju", dokazuju zahtjevi homoseksualnih parova da imaju djecu – začetu umjetnom oplodnjom ili usvojenu. Svejedno, žele biti kopija heteroseksualne ljubavi!) Upravo u komplementarnosti muškarca i žene događa se cjelina – "jedno tijelo" – kako je Bog i zamislio i stvorio čovjeka. Tako je to po prirodi. I nije Crkva propisala usmjerenost žene na muškarca i muškarca na ženu, već priroda. A prirodu je stvorio Bog i Njegov je ritam upisan u sve stvoreno. Božji zakon najprije je upisan u prirodu čovjekovu, i to što pravnici nazivaju naravnim pravom, temelj je – među ostalim – i crkvenom pravu. Komplementarna ljubav – ta koja se nadopunjuje u muško-ženskoj ljubavi – po s. Teresi nije ideal kršćanske ljubavi. To je točno ako kršćansku ljubav kao pojam sadržajno rastegnemo do mjere da to znači svaku odsutnost mržnje, i prisutnost simpatija prema drugome. No, u spolnom moralu s. Teresa – čini se – isključuje narav uzdižući homoseksualnu ljubav na rang heteroseksualne ljubavi, što u praktičnom ostvarenju, nikako ne može biti isto. Također, pogrešno je ljubav Presvetoga Trojstva preslikavati na ljubav na ljudskoj razini, jer Trojstvo unutar sebe (odnos Oca, Sina i Duha Svetoga) ipak ne funkcionira po zakonu biologije, pa ispada da s. Teresa homoseksualnu ljubav smatra sakramentalnom.

Koji je smisao?
Često se pitam koji je smisao teoloških rasprava u svijetu koje daju elemente interesnim skupinama da mašu sadržajem kojega su čuli kako bi dokazali svoje teze ili minirali put dijaloga? Čini mi se da se to dogodilo i na ovom Festivalu u Šibeniku koji se, možda na trenutke, pretvorio u obračun pojedinih filozofa (npr. Srećka Horvata) s Crkvom u Hrvatskoj upravo koristeći jednu crkvenu osobu – dakako, iz inozemstva. S. Teresa zasigurno nije niti svjesna da je poslužila za (ipak) interesnu skupinu koja se ne umara "udarati" po vrijednostima koje zagovara Crkva bez obzira koliko te vrijednosti idu u prilog čovjeku. Pitam ovako naglas kome je nauk Crkve donio zlo, učinio ga nesretnim, ostavio na cesti, naveo da ubije, itd.? Crkva, kao ljudska organizacija, ima sve elemente ljudskosti, ali – sva sreća – nauk ne gradi na ljudskim hirovima i raspoloženju, nego na Isusu Kristu. Ono, pak, što je ljudsko u Crkvi, podložno je promjeni i prolazno je. I upravo zbog tog drugog, crkvenim ljudima (teolozima) potrebno je junačke mudrosti kad dijalogiziraju sa svijetom, da se zbog njihovih promišljanja ne umanji nauk Isusa Krista i vrijednost svakoga čovjeka za kojega je Krist umro. A tradicija? Upravo ta kršćanska tradicija za koju glasni vikači smatraju da nam je sve veći teret, pomogla je mladoj Hrvatskoj na putu osamostaljenja, sačuvala je dostojanstvo generacija naših mladih i obitelji, i bila je izvor ohrabrenja za budućnost. Tako je govorio Ivan Pavao II. kada je prije dvadeset godina prvi put zakoračio na hrvatsko tlo uvjeren da ovdje, u tada ratom ispaćenoj Hrvatskoj. No, tko se još sjeća 10. i 11. rujna 1994. godine u Hrvatskoj? Na završetku pastirskoga pohoda rekao je: "I vi, Hrvati koji danas živite ovdje, možete računati na snagu koja dolazi iz vjere... Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće utječući se bogatstvu vjere, tako i vi, kršćani Zagreba i Hrvatske, znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti."