Hans Zollner: "Papa Franjo otvorio je srce za patnike"

Kako pomoći žrtvama seksualnog nasija? Što je važno u procesu izlječenja od trauma prouzrokovanih zlostavljanjem? Koje su zakonske i moralne granice i odgovornosti djelovanja u slučaju sumnje na seksualno zlostavljanje? To su neka od pitanja na koja je u razgovoru za Laudato.hr odgovorio Hans Zollner, a s nama je podijelio i svoje utiske sa susreta pape Franje i šest žrtava spolne zloporabe od službenika Crkve. Susretu je osobno prisustvovao.
Autor: AD/Laudato Photo: AD/Laudato četvrtak, 23. listopada 2014. u 14:36

Prošloga je tjedna u Zagrebu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove gostovao Hans Zollner: njemački isusovac, profesor psihologije, prorektor i ravnatelj Instituta za psihologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Papa Franjo je Hansa Zollnera prošle godine imenovao članom Papinske komisije za zaštitu maloljetnika, a njegova aktivnost za zaštitu djece ostvaruje se i kroz ravnanje Centrom za zaštitu djece na Gregorijani.

Studirao je filozofiju, teologiju i psihologiju u Regensburgu, Innsbrucku i Rimu.

Na interdisciplinarnom i interkonfesionalnom simpoziju FFDI-a „Religije i nasilje“ Hans Zollner progovorio je o temi „Ophođenje sa žrtvama nasilja i seksualnoga zlostavljanja“. Kako pomoći žrtvama seksualnog nasija? Što je važno u procesu izlječenja od trauma prouzrokovanih zlostavljanjem? Koje su zakonske i moralne granice i odgovornosti djelovanja u slučaju sumnje na seksualno zlostavljanje? To su neka od pitanja na koja je u razgovoru za Laudato.hr odgovorio Hans Zollner, a s nama je podijelio i svoje utiske sa susreta pape Franje i šest žrtava spolne zloporabe od službenika Crkve. Susretu je osobno prisustvovao.

Molimo Vas, sažmite svoje predavanje održano na simpoziju „Religije i nasilje“:  o čemu ste govorili hrvatskoj publici?

U svome predavanju pokušao sam govoriti o tome kako se nositi s problemom seksualnoga zlostavljanja maloljetnika i što možemo ponuditi kao pomoć žrtvama te što bi trebalo činiti da im se pomogne.

Rekao sam da, generalno govoreći, postoji jedna stvar koja je najvažnija u pomoći žrtvama, a koju svi mogu učiniti u slučaju da susretnu žrtvu zlostavljanja, a to je: slušati, slušati, slušati. To zvuči poprilično jednostavno i lako, i u jednu ruku i jest tako, ali s druge strane slušanje je vrlo zahtjevno. Kada slušate žrtvu seksualnoga zlostavljanja, vi preuzimate tu patnju i bol, anksioznost i gnjev osobe koja je pred vama. Samo sjediti i slušati što žrtva govori zaista nije tako lako jer morate slušati tužnu i tragičnu priču. No, to je početni korak u procesu izlječenja. Nakon prvoga koraka osoba koja je pretrpjela zlostavljanje trebat će intenzivnu podršku i pomoć. Nema garancije da će zaista nastupiti proces izlječenja, ali nakon pozornog slušanja žrtvi treba ponuditi terapiju, grupe podrške, zajedničku molitvu i slavljenje svete mise. Ono što je najvažnije je postojanje stabilnoga, čvrstog odnosa povjerenja jer takav odnos može pomoći u početku procesa izlječenja.

Govorili ste i o susretu pape Franje i žrtava seksualnog zlostavljanja, osobno ste prisustvovali tom susretu?

Da, odmah po ustanovljenju Papinske komisije za zaštitu maloljetnika u ožujku ove godine, papa je izrazio želju za susretom s ljudima koji su bili žrtve seksualnog zlostavljanja od službenika Crkve. Šestero ljudi, iz Engleske, Irske i Njemačke, u srpnju se susrelo s papom u Domu sv. Marte. Svatko od njih imao je individualni susret i razgovor sa Svetim Ocem.

Mogli smo čitati o tom susretu u medijima, no recite nam Vaše osobne dojmove? Kako su tekli ti razgovori sa Svetim Ocem?

On je slušao. Ponekad je pokušao nešto reći, intervenirati, no to je ovisilo o načinu na koji su se ljudi sami predstavljali. Iz tog susreta bilo je vidljivo da upravo taj pristup pozornoga slušanja može biti odlučujući. Na primjeru ljudi koji su se godinama borili s traumom zlostavljanja jasno je koliko je pritiska i dalje u njihovim životima, ali je u razgovoru s papom Franjom također postalo jasno da čak i nakon dugoga niza godina može doći do procesa pomirenja.

Ponekad ljudi imaju potrebu govoriti i izbaciti sve traume iz sebe, a ponekad imaju potrebu stvarnoga dijaloga, što se kod nekoliko ljudi dogodilo u razgovoru sa Svetim Ocem. Ja sam bio prisutan za vrijeme razgovora dvoje Nijemaca s papom Franjom jer sam bio prevoditelj i moram reći da je bilo vrlo impresivno. Papa je zaista potpuno otvorio svoje srce, svoje oči i uši, bio je potpuno prisutan i koncentriran na svakog pojedinca, sa svakim je osobno razgovarao više od pola sata, onoliko koliko je trebalo. Znam iz prve ruke od dvoje Nijemaca, ali i od ostalih da je učinak ovoga susreta bio zaista odličan jer su se svi osjećali dobrodošlo, a što je najvažnije iskusili su da je Sveti Otac uistinu prigrlio njihovu patnju, da je patio s njima, gledao u mrak njihove boli s njima.

Papa je, kao najveći autoritet u Katoličkoj crkvi, u Vatikanu, dvjesto metara od Bazilike svetoga Petra uistinu bio s njima u njihovoj usamljenosti, u njihovoj ljutnji i sumnjama, u njihovim strahovima. Bio je tamo, i ta prisutnost je zaista imala ozdravljujući učinak na svim razinama, pa tako i na duhovnoj. Oboje Nijemaca kojima sam prevodio za vrijeme susreta otišli su iz Crkve, oboje su rekli da godinama nisu uopće bili u stanju moliti. Pokušavali su vjerovati u Boga, ali nisu pronalazili načina da razgovaraju s Njim. Oboje su mi nakon susreta s papom Franjom rekli da su znatno napredovali, da sada vide svjetlo na kraju tunela te da razmišljaju o povratku Crkvi i da mole.

U predavanju ste također rekli da apelirate na bolje informiranje o mogućnostima djelovanja u slučaju da se otkrije bilo koja vrta zlostavljanja, pogotovo kod onih koji rade s djecom. Što savjetujte?

Ako je vaša profesija rad s djecom u bilo kojem obliku, ako radite s djecom kao učitelj, medicinska sestra, odvjetnik, ili u bilo kojoj drugoj profesiji u kojoj redovito kontaktirate s djecom: morate se informirati. Morate znati što napraviti u slučaju da otkrijete da je dijete zlostavljano. To se ne odnosi samo na zakon, nego i na pitanja: s kime da se posvjetujem, kome da se obratim ovdje u svome gradu, u svojoj biskupiji? Gdje se mogu informirati?  I što da učinim kada vidim da dijete reagira na čudne načine i nema više povjerenja u mene? Treba također znati koje su granice naše zakonske dužnosti. Uvijek treba znati koje su točno vaše odgovornosti po zakonu, ali i iznad te odgovornosti regulirane zakonom uvijek morate znati odgovoriti na pitanje: što trebam napraviti u slučaju da posumnjam da se djetetu nešto loše događa.