Ja glasnik ću bit Božji

Bol svač’ja moja bol.
Autor: Izidor Poljak/Laudato/M.P. Photo: Josip Ninčević nedjelja, 17. svibnja 2015. u 19:59

Ja glasnik ću bit Božji i ko cjelov mira
tom zemljom ja ću poć
i ljudstvo dizat k nebu, nebeskih bacat zraka
u tamnu, zemsku noć.

I zborit ću o Pravdi, Dobroti i Ljepoti,
o vječnoj ljubavi,
da svima jedan Bog je, što sve nas dobar stvori,
i da smo braća svi.
 
Pa kada k meni dođe, makar tkogod bio,
i otrcan i gol
i s mnogo rana teških, ja trpjeti ću s njime:
bol svač’ja moja bol.

I otrt ću mu suzu i vedriti mu lice
i rani melem bit
i dat ću sve mu svoje, a neću l’ sveg tog moći,
bar s njim ću suze lit.

Pa stanu l’ na me braća vikat: Crucifige!
ko na zlotvora kog,
ja slušat ću mirno, gdje me sude – neka!
Sam tako umr’je Bog.

Il prohtije li zloba da kamenjem se baca,
ko Stjepan ja ću stat,
zvat pravde Božje neću, za svoju ću braću
tek molbe Nebu slat.