Živjeti život dostojanstveno

Ignacio je rođen 17. kolovoza 2008. godine, u glavnom gradu Chilea, Santiagu. Babice su savjetovale njegovoj majci da se emocionalno ne veže uz dijete jer će vjerojatno umrijeti za nekoliko sati što se, čudom, nije dogodilo.
Autor: catholicnewsagency.com/Laudato/D.V. Photo: catholicnewsagency.com petak, 22. svibnja 2015. u 15:03

On boluje od spinalne mišićne atrofije koja mu onemogućuje samostalno disanje tako da je stalno prikopčan na respirator o kojem mu ovisi život. Zbog svog zdravstvenog stanja ne može pomaknuti većinu svojih mišića te je prisiljen komunicirati jednostavnim zvukovima. Svakodnevno prima fizikalnu terapiju kako bi poboljšao svoje motoričke sposobnosti i disanje, a dva puta tjedno radi sa govornom terapeutkinjom. Većinu vremena provodi u krevetu uz čitanje i gledanje televizije, a najradije provodi vrijeme u igri s majkom.

Dječakovo je zdravlje toliko krhko da ga njegova majka rijetko napušta iz vida i gotovo nikad ne izlazi iz kuće strahujući kako bi se u njezinu odsustvu mogao zaraziti bakterijom ili virusom. Štoviše, troškovi za njegovu njegu su toliko visoki da su morali prodati i ono malo što su imali i preseliti se kod svojih roditelja. Constanza Saavedra i njen suprug Gonzalo posvetili su svoj život brizi za svoje jedino dijete.

Za mnoge ljude je ovo potresna i tužna priča, ali za dječakovu majku je njezin sin najbolje što joj je život donio i njezin razlog za životnu radost. Ona svjedoči kako je zaista sretna te osjeća ispunjenost jer je dobila čast imati tako prekrasnog dječaka, kao što je Ignacio, za svog sina.
„Unatoč svom zdravstvenom stanju“, kaže njegova majka, „on je nevjerojatno veselo dijete“, te dodaje kako je „jako inteligentan, zna čitati i jako dobro komunicira obzirom na okolnosti, a njegova mala glava ne poznaje nikakve granice.“

Njegova majka je po zanimanju liječnica opće medicine, ali je nakon njegova rođenja prestala raditi u svojoj struci kako bi se posvetila svom sinu. To iskustvo smatra najvažnijim i najljepšim medicinskim izazovom u svom životu te kaže kako se ne osjeća nimalo frustriranom, već joj je to iskustvo omogućilo da pomogne i drugima koji su u sličnim situacijama. Ona ističe kako njima kao obitelji ništa ne nedostaje i kako uživaju u životnoj avanturi koju im je omogućio njihov sin.  

Danas svjedoči kako za nju abortus nikad nije bio opcija i kako bi to za nju bila najveća pogrješka u životu. Ona, međutim, naglašava kako u njenoj zemlji nedostaje podrška majkama da učine isto kao i ona i želi pokrenuti promijene po tom pitanju. Njeno je uvjerenje kako „ne možete odrediti cijenu dječjeg života“ i kako se ne bi smjelo događati da obitelji budu prisiljene živjeti na ulici samo zato što su im zdravlje i dobrobit djece bili ispred svega drugog i zato smatra kako bi vlada trebala preuzeti odgovornost i omogućiti svaku vrstu pomoći za takve majke, njihovu djecu i obitelji.
 
Pokrenula je Facebook stranicu „Svjedočanstva za život“ na kojoj objavljuje i skuplja životne priče koje su preživjele rizične trudnoće kao i ona i odlučile prihvatiti slične rizične obiteljske situacije.

Svoje shvaćanje života izrekla je na slijedeći način: „Svaki ljudski život ima svoje dostojanstvo. Čime se definira dostojanstvo? Zdravljem? Kada bi se zdravljem definiralo dostojanstvo tada bi na svijetu bio velik postotak ljudi bez dostojanstva. Svi stariji ljudi, svi koji ovise o nekom, djeca, bolesni, siromašni svi bi bili bez dostojanstva. Zato, tko može definirati dostojanstvo? Druga je stvar kvaliteta života. Za mene se kvaliteta života određuje onim što možeš, a što ne možeš učiniti. Ali, prije svega, bit je u tome koliko uživaš u životu samom, koliko se raduješ ustajanju iz kreveta iduće jutro i da li imaš želju nastaviti živjeti, a moj sin stvarno uživa u životu.“