Bog i Njegova „reprezentacija“

Sutra, možda kad se probudiš, kad ti se vrate riječi ove kolumne, kad se sjetiš svih koje podcjenjuješ, omalovažavaš, obezvrijeđuješ, kojih se kloniš, s kojima ne voliš biti u društvu, od kojih okrećeš glavu, sjeti se...ti najmanji među nama, ti su najveći, ti posljednji po svojim sposobnostima, napretku i djelima, ti će biti ispred tebe na putu za nebo.
Autor: s. Marija Pia Tadijanov Photo: galleryhip.com ponedjeljak, 31. kolovoza 2015. u 11:27

Svi dnevnici, naslovnice, stranice facebooka, ovih su dana ispunjeni velikim igračima, nogometašima koje klubovi kupuju i koji su predmet pregovaranja najjačih svjetskih timova.

Prije nekog vremena, trebala sam čitati na misi, no, smetnuvši to s uma prije mise, a prisjetivši se na početku mise, nespremna sam stala na ambon i počela čitati 'krivo' čitanje. Vjerujem da se Bog i tom nezgodom poslužio jer su mi čitane rečenice odzvanjale u ušima i točno bile odgovor na neka moja razmišljanja. Čitala sam iz knjige o Sucima o Gideonu. Na Božji poziv da bude prorok i govori što mu Bog kaže, on se usprotivio našom ljudskom logikom; on je iz najmanjeg plemena koje nema nikakvog utjecaja. I baš on, takav kakav je, bez nekog velikog djela iza sebe... I još čitajući, dolazio mi je na pamet Marijin veliča: „...silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne...“.

Prije kojeg tjedna, prišao mi je momak u svojim dvadesetima. Imao je fizičke i mentalne nedostatke, govorio mi je o Božjem zahvatu u svom životu i osjećaju da je pozvan. Slušajući ga, uhvatila sam se u podcjenjivanju, u skeptičnom stavu o Božjoj milosti da ga je doista pozvala. I prošla je situacija...ali se vratila u moj ispit savjesti... Riječi predbacivanja su tekle: ja za koju su svi mislili da ne ću ni u čem uspjeti, nigdje se snaći, u samostanu ni tjedan dana 'izdržati'. Zar se tako postavljam ja za koju ni sestre nisu bile sigurne jesam li za samostan, ja kojoj su nadležni pristupali s skeptičnošću zbog prevelike radosti, lude vjere da je Bog jednostavno tu i da Mu mogu govoriti, zbog mačine bolesti i Božjeg liječenja mojih rana što je naizvan često izgledalo kao samo čudna ponašanja... i ja od koje je Bog doista učinio čudo: smirio nemirno srce, zavio i njegovao rane koje su krvarile, umirio i u svoje ruke uzeo moje emocije, koji je od moje avijatičnosti doveo svijest do jasnoće... usuđujem se sumnjati u Božje čudo u tuđem životu, Božji zahvat u naizvan nesposobnome za poziv. I posramih se...

Idućih dana, na pamet su mi dolazili: Mojsije, čovjek koji je izveo narod iz ropstva, ali koji je imao problem s mucanjem, David koji je bio najmlađi od svoje braće, Isus koji se rodio u Betlehemu, najmanjem među kneževstvima Judinim (Mih 5,2), iz obiteljskog stabla prepunog grešnika, varalica, preljuba...

Gledajući tako ovih dana mnoštvo vijesti o najsposobnijima, najkvalitetnijima, najnaprednijima, najobećavajućima i najboljim nogometašima i njihovim novim klubovima koji su ih kupili milijunima, počinjem se smijati Božjim otkupljenicima onima koji su najmanji, najnesposobniji, najjadniji, odbačeni, oni koje nitko ne bi kupio ni za kunu. I među takve i sebe ubrajam.

O, da. Od neznatnih uzvisuješ svoje knezove, svoje proroke, podižeš svoje izabranike i da očito bude Božja milost (2 Kor 4,7), a ne naša sposobnost. Pred licima ljudi, Ti Svemoćni podižeš svoje malene, od suhih kostiju, uvele smokve, napukle trske, zalutale ovce, izgubljene drahme...odabireš i činiš svoje učenike.

Sutra, možda kad se probudiš, kad ti se vrate riječi ove kolumne, kad se sjetiš svih koje podcjenjuješ, omalovažavaš, obezvrijeđuješ, kojih se kloniš, s kojima ne voliš biti u društvu, od kojih okrećeš glavu, sjeti se...ti najmanji među nama, ti su najveći, ti posljednji po svojim sposobnostima, napretku i djelima, ti će biti ispred tebe na putu za nebo i odluči: „Danas ću ljubiti! Ljubiti one koje najmanje ljubim!“. To je put svetosti! Tek tada ćemo porasti i u našoj ljubavi prema Bogu!!!