Dora Ormuš: Ovo zlato nosi ime 'Ad maiorem Dei gloriam'

Na Državnom prvenstvu u boksu za žene i mlađe seniore, koji je nedavno održan u Kutini, mlada Koprivničanka Dora Ormuš osvojila je naslov državne prvakinje u kategoriji mlađih seniorki do 60 kg. Osim što je uspješna boksačica Dora je uključena i u rad svoje župe.
Autor: Laudato/Josip Bartulić Photo: Dora Ormuš nedjelja, 18. lipnja 2017. u 09:42

Na državnom prvenstvu u Kutini ostvarili ste veliki uspjeh. Kakvi su dojmovi?

Dojmovi su se do sad polako slegli. Međutim, članovi moje obitelji i dalje su ponosi na mene, kao i prijatelji. Oni su mi ovaj uspjeh učinili utoliko bitnijim i dražim. I dalje ne vjerujem koliku podršku imam sa svih strana. Sad sam opet u rutini – škola, crkva i trening.

Kakav je bio turnir, je li konkurencija bila jaka?

Nadala sam se da će me ždrijeb parova „pomaziti“, ali ipak sam već prvi dan imala meč kako bih izborila finale. Priznajem, bojala sam se da će to možda biti moj prvi, a ujedno i zadnji dan prvenstva. Protivnicu sam poznala, no naučila sam nikoga ne podcjenjivati pa tako nisam ni ovaj put. Nokautom u prvoj rundi sam savladala protivnicu. Idući dan je bio dan odmora, pripreme za subotu, za finalni meč. Cijelo vrijeme me pratio neki osjećaj nespremnosti i brige. Ipak sam imala šansu osvojiti zlato na prvom državnom prvenstvu u boksu u životu. Subota je bila dan kad sam se najviše uzdala u Božju providnost i molitvu. Tad sam mogla ući u ring kao pobjednik i dati sve od sebe ne brinući o ishodu. Čekala sam proglašenje, sudac je bio spreman podići ruku pobjednice, a u trenu kad se moja ruka našla u zraku  bila sam iznenađena što sam ja ta boksačica u plavom kutu koja kući nosi zlato. Svaku konkurenciju smatram jakom, jer kao što sam već spomenula, nikoga ne želim podcjenjivati niti sebe precjenjivati.

Pripremate li se već za neka nova natjecanja?

Pripremam se za nadolazeće mečeve, nadam se jednom turniru izvan Hrvatske, a ostali mečevi i turniri kako će dolaziti. U svakom slučaju, uvijek treniram kao da idući dan imam meč.

Koliko se truda i vremena nalazi iza ove titule, koliko ste dugo u boksu?

Boksom se bavim skoro 4 godine. Bilo je tu razdoblja intenzivnih treninga, onih kad nisam ništa radila ili dolazila samo na treninge snage. Za ovaj turnir sam uložila puno truda i žrtve. Stalno sam morala paziti na kilažu kako bih bila u kategoriji. Fizičke pripreme su bile podnošljive, dok su one psihičke najgore. Ulazak u ring nikad nije jednostavan, a psiha uvijek odradi svoje. Od devetog mjeseca sam se pripremala za prvenstvo. Najveći problem je bio odreći se svih onih finih stvari poput čokolade, torte, pizze i takvih poslastica.

Dora aktivni ste u radu svoje župe. Koja je Vaša uloga?

U župi Bl. Alojzija Stepinca aktivna sam od svoje krizme. Trenutno sam koordinatorica i animatorica srednjoškolaca te animatorica krizmanika i sedmih razreda. Također, pjevam u župnom zboru mladih.

Kako ste uspjeli spojiti rad u župi i bavljenje boksom?

Zapravo je rad u župi taj koji mi je pomogao u boksu. Animatorstvo me naučilo odricanju, pomaganju, poniznosti i vjeri. Da nije bilo moje zajednice, ljudi koji su prihvatili boks kao moj odabir i poticali me, sumnjam da bih se ikad odlučila otići na prvenstvo. Vrijeme koje ulažem u župu za mene je blagoslovljeno, tim više što sam morala uskladiti školu, mise, trening, jednu, drugu i treću katehezu, probe zbora i tako dalje. No, sav taj trud za Božju stvar se isplati. Vjerovala sam najviše u molitvu zajednice za mene kad sam bila na državnom. Ovo zlato nosi svoje ime,, a to je: Ad maiorem Dei gloriam.

Recite nam još koji su planovi za budućnost?

Mislim se nastaviti baviti boksom, a osim toga čeka me fakultet. Najteže se mirim s činjenicom da vjerojatno neću moći trenirati u klubu i uz trenera koji mi je prije svega prijatelj i podrška. Još biram između nekima nespojivih kombinacija poput nutricionizma i komparativne književnosti, ali ne sumnjam u Božju ruku na svom putu.