Idi i najprije se izmiri s bratom

Nemoguće je imati dobar odnos s Bogom koji ti je daleko, a loš odnos s onima koji su ti blizu.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com petak, 10. ožujka 2017. u 10:49

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 5, 20-26)
 
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: ''Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.
 
Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.' A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: 'Glupane!' bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!' bit će podvrgnut ognju paklenomu.
 
Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.
 
Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.''
 
 
 
Koračajući kroz korizmu, uočavamo kako Crkva pred nas stavlja svakodnevno odlomke iz evanđelja koja nas pozivaju na poboljšanje, koja nas pozivaju da budemo bolji. Ali ne u smislu vanjštine i samih djela, nego da se popravljamo u dubini svoga biće te tako budemo dobre osobe.
 
Tako ona pred nas stavlja Krista, dobrog učitelja, da nas on pouči o dobroti koja treba prebivati u nama. Vidimo kako on govori svojim učenicima o zapovijedi 'Ne ubij!' i o kaznama koje slijede onoga koji se ogriješi o tu zapovijed.
 
Onomu koji je počinio zločin, njemu će se suditi. Tako djeluju i sudovi danas u svijetu. No, Isus ide dalje od toga. On ide u dubinu bića. Kaže da 'tko bratu rekne: 'Glupane!' bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!' bit će podvrgnut ognju paklenomu.'
 
Čuvši ovo, možemo se našaliti i reći kako je možda bolje onda uteći se onom sudu koji će suditi naša djela, a ne toliko naše riječi. I može se ovaj Isusov nauk činiti pretežak i nemoguć. Ali Isus jednostavno ne staje na vanjštini i na djelima koja vide drugi ljudi. On želi ući u nutrinu našega bića.
 
On želi vidjeti i on vidi sve ono što mi skrivamo od drugih. Vidi i čuje sve one riječi koje mi možda nismo ni izgovorili nego smo ih pomislili u svome srcu, a odišu ružnoćom. Zašto on ide tako daleko? Sigurno ne zato kako bi nas stalno podsjećao na ta stanje. On ide tako daleko kako bi nas ozdravio u našem korijenu.
 
Stoga on ne traži da samo naša djela budu pravedna, nego i naše misli i naše srce čisto od svakoga zla, pa i od ružne misli o drugome. Tako on želi napraviti sklad između naših djela i našega ponašanja. Sklad vanjštine i nutrine čovjekova bića.
 
Jer, u protivnome, naša djela ne će imati onakvu vrijednost koju imaju kad nam je srce i kad su nam namjere čiste. Stoga je nemoguće žrtvovati Bogu, a biti zavađen sa svojim bratom. Nemoguće je imati dobar odnos s Bogom koji ti je daleko, a loš odnos s onima koji su ti blizu. Možda nije uvijek u nama problem i možda je taj brat uistinu zao, ali u našem srcu ne smije biti mržnje prema njemu.
 
U svome srcu moramo opraštati svim ljudima, koliko god se to činilo teško i nama ljudima nemoguće. Ali naša pravednost mora biti stvarna, a ne samo prividna pravednost.
 
Vidite ovo: iako su naša srca i naše misli u tom smislu nevidljive, dobrota takvog nevidljivog srca i nečujnih misli čini našu pravednost vidljivom pred Bogom.
 
Zato nas sakramenti Crkve ozdravljaju kako bi smo mogli biti u miru i s Bogom i s ljudima. Oni nas i usmjeruju pravome putu koji vodi u kraljevstvo nebesko.