Treći dan - Obilazak Bazilike Svetog groba, kapele svete Jelene, brda Sion i Zida Plača

Posjetili su najznačajnija mjesta kršćanske povijest poput Crkve sv. Groba, kapele sv. Jelene, Lavljih vrata, ribnjaka Bethesd, brdo Sion i Zida Plača.
Autor: fra Jozo Grbeš, OFM Photo: facebook/Laudato utorak, 21. ožujka 2017. u 08:24
Vjernici hrvatske župe Sv. Jeronima iz Chicaga, ovih se dana nalaze na hodočašću u Svetoj Zemlji. Povod je 90. obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji.

U četvrtak 16. ožujka, hodočasnici su obišli neke od znamenitosti Jeruzalema poput Bazilike Svetog groba, kapele sv. Jelene, Lavlja vrata, ribnjak Bethesd, brdo Sion i Zid Plača.

U nastavku Vam donosimo izvještaj s trećeg dana hodočašća.

Danas obilazimo. Najzanimljiviji grad na svijetu po svojoj povijesti. Spominje se još u biblijskoj knjizi Postanka, prije otprilike 4 000 godina. Jedinstven, fenomenalan i mučan je put ovoga grada kroz povijest. Ujutro dolazimo do ''Kapele bičevanja'' i ''Kapele osude'', gdje započinjemo ''Via Dolorosa'' (Put muke), uzimamo križ i nosimo ga ulicama Starog Grada, slijedeći stazu kojom je Isus išao do Kalvarije.

Molimo postaje Križnog puta, hodajući ulicama Jeruzalema, izmjenjujući se nositi križ. Moleći, prolazimo pored prodavača, trgovina, hrpa smeća, prljavštine na ulicama, kratko rečeno kaosa u tom zbijenom gradu. U Jeruzalemu je, čini mi se, osjećaj, miris i izgled isti kao u Isusovo vrijeme.

Svjetina, vika, pljuvanje, nepoštovanje, prljavština svuda naokolo. Tako je lako osjetiti i razumjeti Veliki petak. Opet nas peto evanđelje uči i potvrđuje kako je bilo točno ovako i u Isusovo vrijeme. Zaista vidimo da se ništa nije promijenilo.

Ovaj dan, proveden u Jeruzalemu, izgledao je kao Veliki petak, oblačan, tmuran, depresivan dan. Zanimljivo je, da je svaki drugi dan, ovdje lijep i sunčan. Po završetku Puta muke, slavimo svetu misu odmah do groba Kristova. 

Bazilika Svetog groba je mjesto Isusovog raspeća, smrti i uskrsnuća. Najsvetije mjesto cijelog kršćanstva. Dodirnuli smo kamen na Kalvariji, gdje je Isus bio razapet. Tišina. Šapat molitve. Zaštićen staklom, stoji kamen, koji se raspukao, kada je zemlja uzdrhtala u vrijeme Isusove smrti. Silazimo s Kalvarije i dodirujemo kamen pomazanja, gdje je Njegovo mrtvo tijelo pomazano i pripremljeno za pokop. U blizini, nalazi se svijeća koja stalno gori, a predstavlja mjesto gdje su Marija i jeruzalemske žene stajale i gledale u propetog Krista.

Stojimo, u tišini, sa strahopoštovanjem, razmišljamo što su njihove oči vidjele i srca podnijela.
Nekoliko koraka dalje, posjetili smo prazni Isusov grob. Riječi su suvišne, tišina ovdje sve govori. Blizu se nalaze i grobovi gdje su bila bačena tijela kriminalaca. Stotinjak metara odavde, nalazi se mjesto gdje je Marija Magdalena srela uskrslog Krista. Kako je samo lijepo razmišljati o nevjerojatnoj radosti tog susreta, na mjestu gdje se zaista dogodio. Peto evanđelje nam govori na svakom mjestu kuda prolazimo.

Dva kata ispod, duboko u zemlji, nalazi se kapela sv. Jelene. Za tu lokaciju se smatra da je svetica pronađen križ na kojemu je Isus bio razapet. Tamo sv. Jelena pronašla tri križa, a da bi ustanovila koji je Isusov, dovela je bolesnika kojega je dotakla komadom drva od sva tri križa. Dodir jednog od komada drva križa ga je ozdravio i po tome je bila sigurna, da je to bio pravi Kristov križ. Kakva snažna pouka, koja nas navodi na razmišljanje o iscjeliteljskoj moći Kristovog križa.

Ovdje valja spomenuti i hrvatskog franjevaca fra Bonifacije Drkolica iz Dubrov­nika, koji je vezan za ovo Sveto mjesto. Jedan je od najzaslužnijih Kustoda, tj. čuvara Sv. Zemlje uopće. Bio je jedan od vi­đe­ni­jih ljudi svoga vremena na opće­crkvenom pla­nu. S položaja provincijala dubro­vač­ke franjevačke provincije iza­bran je za Kusto­da Sv. Zemlje. Bilo je to jed­no od težih vremena za prisut­nost zapad­noeu­­ropskih kršćana u Sv. Zemlji.

Nakon što su Turci 1551. istjerali franjev­ce iz njihova sjedišta u samostanu na Sionu, Bonifacije je za njih kupio napušteni gruzij­ski samostan unutar jeruzalem­skih zidina. Iz te se jezgre razvio og­romni kompleks sa­mostana Presv. Ot­kupitelja, da­našnje sjedište Ku­sto­dije i jeruza­lem­ske katoličke župe. Sudjelovao o na Tridentinskom sa­boru, a bio je  imenovan biskupom u Stonu. Umro je 1582. Među mno­gim radovima koje je poduzeo valja svakako spome­nuti obnovu bazilike Sv. groba 1555. godine.

Svoje znanje i is­kustvo o svetim mje­stima pohra­nio je u knjizi Liber de perenni cultu Terrae Sanctae. Ona je i danas od prvorazredne vri­jednosti za poznavanje ondašnjih prilika. U tom djelu je opis obnove Isusova groba. Zbog prijetnje da se nad njim sagrađena kapelica uruši radovi su bili nuž­ni. Nakon mnogih muka i troškova oko dobivanja dozvole od turskih vlasti ona je sru­še­na, a pritom su izašli na vidjelo ostaci stijene u kojoj je Isusov grob bio isklesan te nak­nadnog uređenja koje Bonifacije pripisuje sv. Jeleni Kri­žarici, majci rimskog cara Konstantina.

Na kraju, svi zajedno smo se fotografirali, na stepenicama ispred crkve. Poslije toga slijedio je ručak na otvorenome u jednom od falafel-shawarma mjesta u Starom gradu.

Odlazimo zatim do Lavljih vrata ili kako je poznat kao Ulaz Svetog Stjepana u stari grad. Naime ovdje je ubijen prvi kršćanin, Sv. Stjepan, po nalogu Savla koji je kasnije postao Sv. Pavao. Nakon ulaska u stari grad, ulazimo u crkvu Sv. Ane, gdje se po tradiciji drži da je rođena Djevica Marija. Tamo smo zapijevali  “Zdravo Djevo” i “Do nebesa nek se ori”, dvije najpoznatije hrvatske duhovne pjesme te se prisjetili hrvatskog svećenika Patera Perice koji je skladao ove dvije veličanstvene pjesme koje Hrvati vole pjevati. Ovog dobrog isusovca iz Dubrovnika ubili su partizani 1944. na Daksi zajedno s još pedesetak uglednih Dubrovčana.

Ova crkva je poznata kao najakustičnija u Svetoj zemlji za koju se zapravo, može reći da je kao jedan glazbeni instrument, koji sviraju ljudski glasovi. Izgrađena je u dvanaestom stoljeću i kad u njoj stojiš, slušaš glasove i vidiš te kamene zidove, možeš jedino stajati sa strahopoštovanjem.

Neposredno do crkve nalaze se ruševine ''Ribnjak Bethesda'' gdje je Isus liječio paralizirane, o kojima možemo pročitati u Ivanu Evanđelju. Ovi bazeni su bili sabirališta kišnice, koja je bila ljekovita i gdje su u starom Jeruzalemu bolesnici dolazili na liječenje. Tu je Isus izliječio čovjeka, koji je bio bolestan 38 godina. Stojimo i gledamo u ostatke tih bazena, Isus je hodao ovim istim stazama. Teško je taj osjećaj uopće riječima opisati, bilo kojeg svjetskog jezika.

Vozimo se do dijela grada koji se zove grad Davidov te do crkve koja se zove crkva Sv. Petra Galicantu, što u prijevodu znači ''pijevac je zapjevao''. Naime crkva je napravljena na ruševinama palače koja je pripadala velikom svećeniku Kajfi. Ovdje su Isusa držali preko noći, s četvrtka na petak te mjesto gdje je Petar zanijekao Isusa tri puta. Veliki pijetao koji stoji na vrhu crkve obilježava ovaj događaj. Odmah do crkve nalaze se ''Svete stepenice''. One su bile dio glavnoga puta u starom Jeruzalemu i po njima je Isus doveden do i odveden od Kajfine kuće. Gledamo u njih šutnjom. Tišina je jedini naš govor. Ovo su stepenice po kojima je moj Gospodin hodao. Ovo je mjesto gdje je Isus proveo zadnju noć svoga zemaljskog života, u tamnom prostoru, mučen, duboko u zemlji očekujući da ljudi na vlasti odluče o njegovoj sudbini. Ovaj trenutak može promijeniti naš život. Tišina i šutnja su najbolji opis osjećaja svih ljudi ovdje. 

Nakon toga uputili smo na brdo Sion, dvoranu napravljenu na mjestu gdje se prema tradiciji nalazila ''gornja soba'' ili mjesto Posljednje večere. Ova dvorana je fascinantno mjesto susreta, ustanovljenja euharistije, posljednjeg susreta Krista i njegovih učenika. Ovdje je krenuo u svijet događaj koji je dotaknuo svaki dio Zemlje, svaku kulturu, svaki jezik, siromašne i bogate, znane i neznane.

Iza toga odlazimo na mjesto Marijina usnača, gdje se nalazi statua Marije koja je ''usnula''. Ovdje se nalazi franjevački samostan još od 1335. Godine. „Sionski samostan“ je vezan za sami osnutak Franjevačke kustodije svete zemlje. U tom je samostanu boravio naš sv. Nikola Tavelić do svoje mučeničke smrti 1391. kada je ubijen pred vratima Jaffe u Jeruzalemu. Po­glavar toga samostana poslao je u Rim izvještaj o njegovu mučeništvu, a to je poslužilo kao glavni dokumenat u procesu njegove kanonizacije. Nikola je prvi službeno proglašeni svetac hrvatskog roda, a ujedno i prvi kanonizirani svetac Kustodije Sv. zemlje. 

Prošetali smo se zatim židovskim dijelom Jeruzalema i tako došli do Zapadnog zida ili Zida plača. Prošli smo osiguranje i proveli neko vrijeme kod zida, koji je u biti sinagoga na otvorenom i za Židove najsvetije mjesto. Prema židovskoj tradiciji, to je mjesto gdje je Bog zatražio od Abrahama da prinese svoga sina Izaka kao žrtvu na kamenu. Na tom je kamenu sagrađen Veliki Jeruzalemski Hram u vrijeme kralja Heroda. Važno je također i za kršćane, jer je Isus bio prikazan u tom hramu poslije rođenja, a u kasnijim godinama je dolazio moliti. Hram su Rimljani potpuno razorili  70. godine poslije Krista te Židovima više nikada nije bilo dozvoljeno sagraditi novi hram. Zapadni zid ili Zid plača je jedini ostatak tog velikog i poznatog Hrama. Židovi ga smatraju svetim kao mjesto gdje Bog prebiva s njima na poseban način već tisućama godina.

Danas na mjestu hrama stoji velika džamija, napravljena 691. godine, kada su Muslimani zauzeli Jeruzalem s velikom kupolom koja je pozlaćena, koju je financirao jordanski kralj Hussein s 8.2 milijuna dolara 1993. godine.