Kome ćeš šumiti, more naše sinje…

'Okoliš je zajedničko dobro, baština cijelog čovječanstva i odgovornost sviju. Ako tko posjeduje jedan njegov dio, to je samo zato da njime upravlja na dobrobit sviju.'
Autor: Ines Grbić Photo: pixabay.com srijeda, 19. srpnja 2017. u 16:52

Ne, nije riječ o plažama i otocima, ručnicima i ležaljkama, prvom i drugom redu na obali, privatnicima i lokalnim ljudima. Riječ je o teritoriju. Državnom. Doslovno i elementarno. I izaziva vapaj - (Ali) Ljudi! Pravo i koncesija jesu temelj (i paravan) ove teme. Ali, kao rijetko što drugo, trenutna praksa koncesija na hrvatskom pomorskom dobru, ugrožava i dokida čovjekovu slobodu. Tko više spominje i misli na pravni poredak i javni moral. To su uopćeni pojmovi i velik je naš prag tolerancije njihovog kršenja.

Koncesijsko odobrenje u Hrvatskoj je najdirektnije i najosobnije dotaknulo praksu, pojam i pravo Slobode – kretanja. Tema koncesije nije tek pitanje pojedinca, lokalne zajednice, nekog (pogrešnog) financijskog postupka, nego najveće civilizacijske vrijednosti - slobode. Ljudi su se tijekom povijesti (uspješno) od tlačenja oslobađali, da bi se opet dragovoljno i zakonskim pokrićima, (u)činili robovima i podlagali kojekakvim tutorima.

U Hrvatskoj je turizam nosivi dio BDP-a. Hrvatska ima najveći udio turizma u BDP-u u Europi, 18 % i  godišnje od turizma uprihodi devet milijardi dolara. No, trenutna praksa, u odnosu na manji dio korisnika turističke usluge, eliminira ogromnu većinu domaćih i stranih ljudi, gostiju, koji su platiše potrošači, a neosnovano i bespravno bivaju isključeni iz pojedinih javnih okruženja, ako nisu korisnici hotela na priobalju pod koncesijskim odobrenjem.

Koncesija - koji pravni celofan, ''gospodarski'' zastor, a način na koji se trenutno u Hrvatskoj provodi, eufemizam za 'okupaciju' državnog teritorija. Pomorsko dobro jest javni prostor i zakonom zaštićeno opće dobro, no te su složenice postale (otrcana) fraza, nitko ih ne doživljava kao vrijednost i bitne. Snagu ima samo jedna, rijetko korištena riječ – teritorij. On se intenzivno spominje jedino u ratu, koji se zbog teritorija i vode.

Kada na svojoj koži, u svom ili ''tuđem'' mjestu, kao domaćin, prolaznik ili putnik, doživite zabranu prilaska na određeni, Ustavom RH zaštićeni javni, priobalni dio na kojem se nalazi privatni turistički objekt, onda ljudsko tijelo, duša i (raz)um sadašnju praksu koncesijskog odobrenja u Hrvatskoj dožive i definiraju kao mirnodopsko (bespravno) osvajanje teritorija bez vojnika i ispaljenog metka. To je otimanje javnih prostora koji neustavno i protuzakonito, uime trgovačkog obrta, postaju nečiji privatni posjedi. To je, ne jeftina prodaja – nego bešćutna, nevrijedna predaja najvrjednijega što svaka država kao svoj najveći resurs ima – prostor sam.

Branitelji uniforme ni oružja nisu imali, kad su hrvatsku stranu Jadrana golim tijelima branili. Sada je, itekako odjeveni ljudi, s kravatama i odijelima, tako neosviješteno, lagano, na razini osobnog i društvenog grijeha (i pojam neodgovorno je mek i fraza), bez straha od Boga i ljudi, a tek osjećaja za drugoga (to je metafizički pojam), kao maslačak (ot)puhnu, na dlanu pružaju tzv. privatnicima, koji se svojom (ne)ovlaštenom otimačinom i samom Bogu rugaju. Jer prirodna, javna dobra, koje države svijeta Ustavom kao nacionalno blago štite, darovi su Stvoritelja koji je krajolike, okoliš, svima dao za boravak, življenje, bez naplate. Oholice koji su umislili da su bogovi, i pogled na Sunce i zvijezde bi naplaćivali i za svoje elite ogradili. Kao da ih oni napajaju i održavaju, kao da su ih oni stvorili.
 

Konkretan primjer

… koji se, tuge li i nevjerice, i u svom medijskom predstavljanju uspio provući kao nova, dodatna turistička investicija, od koje koristi lokalna zajednica baš i nema, jer sav promet zatvoreno počinje i završava u tih par sto četvornih metara dotičnog objekta. Pod credom ''ulaganja'', našim se primorskim mjestima oduzimaju, otrgnu srce i infrastrukturni sadržaji uz plažu koji su bili, a zakon kaže da uvijek i trebaju biti, dostupni svima. Jer su javno, u ovom slučaju, pomorsko dobro. Takvih je slučajeva i s lovištima i drugim kopnenim ''rezerviranim rezervatima''. Toga je u Hrvatskoj prilično, ali nisu kao sustavni alarm predstavljeni. O zabranama dolaska na pojedine plaže saznaje se preko novinskih redakcija, koje pozivaju čitatelje da to jave, kao još jednu 'zanimljivost'. Javno uzburkano, sve je počelo s hrabrim i zajedničkim, o stvarnim posljedicama osviještenim javnim otporom jedino Bračana za plažu/prostor Zlatni rat.

Moje prvo ovogodišnje kupanje u Starigrad-Paklenici proteklo je u stanju zbunjenosti, upitnika i nijemog šoka. Mislili smo da je loše i najgore to što plaćamo ulaz na javne površine, plaže, gdje se godinama nalaze odavno podignuti, sada privatizirani turistički kompleksi? Ne. Kamo sreće da ulaz  možemo kartom platiti? Došao je trenutak da molimo, 'Daj da ti mogu barem platiti - ulaz'! Jer, može i gore. Može biti u cijelosti zabranjen prilaz do plaže i bivanje na njoj. Štoviše, može se zabraniti i samo kupanje u priobalnom moru, u srcu i najmanjeg mjesta kojem je taj prirodni sadržaj jedina ili najveća, najfrekventnija žila kucavica za sve koji u tom mjestu borave, a ne samo za korisnike hotela, koji se, važno je istaknuti, prema zakonskom određenju, nalazi na prostoru uz javno pomorsko dobro (priobalje, plaža).  

Osobno, nikad se nisam sunčala na plaži ispod hotela Alan, od kojeg je prepoznatljivom i ''starom'' ostala samo njegova zgrada, više ne ni ime. Draže mi je osjetiti tišu, ''živu prirodu'' bez intervencije u njoj, šljunak i manju frekventnost ljudi, na plaži pokraj te. Ali, kao i mnogi drugi, plivala sam uz krajnje bove, granicu za kupače priobalnog mora, ispod Alana, prema zapadnoj strani mjesta. Uputih se tako i ovog ljeta, ne znajući što se dogodilo i u što se upuštam. S pučine mi prilazi brzi gliser i engleski mladić, novi ''domaćin''. Kaže mi da tu ne smijem plivati, jer tu se kreću njihove jedrilice. U što sam se uvjerila. 'Možete/morate plivati tamo i tamo' rekao je pokazujući na rubne krajeve, lijevo i desno od tih petsto metara duge plaže i toliko dužinski dubokog mora, sada faktično britanskih. U tim njegovim skroz raširenim rukama, koje te izmještaju na krajeve, bila je sva simbolika i stvarnost značenja koncesijskog odobrenja: (s)tjeran si u kut, na margine javnog prostora koji dobiva novog 'vlasnika', koncesijskog skretničara. Sada plivam(o) na dijametralno drugu stranu, prema istoku, Kuli i Selinama. Otvoreno more, i nema bova. Nije meni mene, nego mi baš žao svega drugog naroda. Kojem su plaža i more podno Alana, zbog svojih sadržaja i položaja, bili bez alternative, najdraža opcija i preferencija.

Hotel Alan od 1968. g. nalazi se u središtu Starigrada, uz Jadransku magistralu. Podno njega je kamenom popločana plaža, jedina u S.-Paklenici gdje su tuševi, teren za odbojku, kafići i elementarni, najjednostavniji infrastrukturni sadržaj koji zadovoljava potrebe prosječnog, 'običnog' domaćeg i stranog gosta. Kakva je ogromna većina onih koji Hrvatsku posjećuju.

Svatko tko je želio doći na tu plažu, osobito obitelji s djecom, jer je za njih najpodatnija ta uređenost osnovnih, ne nekih ekskluzivnih sadržaja, platio je sportske, rekreativne i ugostiteljske usluge koje je tu koristio. Još prošle godine, kao i prethodnih otkad je nekadašnji Turisthotelov Alan privatiziran, ulaz na tu plažu se dnevno naplaćivao. Osobno ili iznajmljivači za svoje goste apartmanski paušalno. Na to smo se navikli, nimalo prigovarali. U priobalju su se svi mogli kupati. Do (zabrane) ovoga ljeta.

Hotel Alan, dio brenda Bluesun Hotels and Resorts u vlasništvu Sunce koncerna i Jake Andabaka, na pet godina sad je zakupila britanska agencija Neilson, specijalizirana za aktivni odmor. Britanci će u zakupu provoditi od svibnja do listopada (eto baš u sezoni), a ostatak vremena će poslovati kako žele u BSH-u. Čak. Možda to znači da će se tada svatko, po zimi, osim turista kojih tada nema, moći prošetati tom malom javnom promenadom gdje ste u direktnom bliskom vizualnom kontaktu s veličanstvenim zalaskom sunca. Dugogodišnji, najveći i prepoznatljivi turistički identitet Starigrada, natpis Hotel Alan, koji je na vrhu te zgrade kao domaćin pozdravljao svoje posjetitelje, među kojima su brojni i iz hrvatske unutrašnjosti, maknut je. Sad se taj hotel i getoizirano mjesto, u kojem pravo na pristup i boravak imaju jedino Britanci u Neilson aranžmanu, zove Alana Beachclub, jer, prema riječima Uprave, Engleze Alan asocira na starijeg, fizički neaktivnog i društveno neangažiranog gospodina, suprotno onome što oni promiču. Oni su pak toliko društveno angažirani, da su zbog svog kapaciteta od 400 hotelskih gostiju, 'eliminirali' cijelo jedno domaće i inozemno društvo (Općina Starigrad-Paklenica godišnje ostvaruje 90 000 dolazaka i 500 000 noćenja), udaljivši taj broj ljudi od pristupa moru i obali podno Alana, koji su hrvatsko, državno, nacionalno, opće javno dobro. I ti su ljudi na tom mjestu razne usluge plaćali.

Britanci su i ovdje došli s mislima na svoj kraj, jer tko je vidio shvatiti, prihvatiti i poštovati autentični naziv Alan, naziv planinskog velebitskog vrha i prostranih travnjaka, odakle seže prekrasan pogled na more i otoke. Britanci će Alan sportski, brdski, biciklistički istraživati, zbog toga su i došli, ali to ime kao brend svog zakupa, u Engleskoj asocira na dosadu i zato ga u Hrvatskoj ne mogu prihvatiti.

Čak i sadašnja Uprava javno u medijima kaže, 'U Hrvatskoj ovakav oblik zakupa nije baš čest'. Kako i kome može biti javni interes osigurati plažu za koju stotinu hotelskih gostiju, a onemogućiti je, ne samo za sve domaće (kao da smo mi važni), nego za sve stotine tisuća ljudi koji borave uzduž cijelog Jadrana. Gosti u hrvatskom privatnom smještaju ostvare 50 % noćenja, a u hotelskom 20 %. Obiteljski iznajmljivači našem turizmu uprihode 1,3 milijuna eura. To je hrvatsko mikropoduzetništvo među deset top destinacija u Europi. Koncesijska odobrenja pak ugrožavaju, otimaju javne resurse ne samo domaćim ljudima, nego baš i gostima iz sektora obiteljskih iznajmljivača.
 

Hrvati (se) predali - Plavu zastavu, a Britanci podigli bijelu

Britanci su Alana Beachclub, već na prilaznom parkiralištu, za goste koji nisu u hotelu i sve domaće koji na svome postadoše stranci, ogradili kao zid velikom željeznom ogradom. Dovezli su 18 šlepera sportske opreme, 300 plovila, učinivši tu malu starigradsku uvalu u kojoj su boravile velike i male, domaće i inozemne generacije, marinom jedrilica koje isplovljavaju na obližnju pučinu. A dogodi im se da dođu baš i na ''drugu stranu'', blizu izopćenih kupača, koji smo se od njih kao novih gospodara ''pošteno'' udaljili i skrušeno priznali njihov morski teritorij.

Domaću starigradsku staru brodicu na vezu mještana podno Alana zamijenili su novi bijeli sportski gliseri za patrolu i vuču vodo-skijaša. Uz drveni mul koji je bio mjesto radosnog skakanja u more djece i odraslih, stacionirana je plutajuća gumena površina na kojoj mladi britanski zaposlenici, svi u prepoznatljivim tamno plavim majicama, komuniciraju s toki vokijem. Najduži kameni rub na plaži i ulaz u more zaobljen je i pokriven zelenim tapetom za glatko poniranje velikih britanskih sandolina, kajaka i katamarana. Krošnjama mladih maslina sada konkuriraju bijeli suncobrani i plastične ležaljke. Sve sam to vidjela iz mora, mog prvog (i zadnjeg) dana na tom nekad bilo-sad se spominjalo, zapadnom pravcu plivanja, koji je prošao u znaku opreza i izbjegavanja dasaka i jedrilica.  

Ali ono što me najviše, osobito i najdublje dohvatilo i pogodilo, bio je trenutak kad sam na kraju drvenog mula koji zalazi u more, primijetila, uvidjela - da se na tom bijelom jarbolu više ne vijori Plava zastava, koja se na toj plaži prvi put zavijorila 2011. g., uz proslavu i pedeset godina starigradskog turizma. Nego, podvelebitski vjetar vijorio je bijelu zastavu agencije s natpisom narančastih slova, Neilson. Mi se predali, a Britanci bijelo objesili. Sve je u tom svijetu koncesija zamjena teza i fakata.

Nekad, do prošlog ljeta, ''čak'' punih pet godina, Plava zastava, simbol međunarodnog ekološkog programa zaštite mora i okoliša, što je diljem svijeta cijenjeno obilježje koje je turistima jedan od orijentira pri odabiru i poštovanje destinacije. Znak za hrvatski kristal, naše čisto more – toga znaka očuvanog hrvatskog pomorskog dobra, na drvenom mulu starigradske nominalno javne, a faktično privatne plaže, više nema.

Zastava sveopćeg, svjetskog turističkog i za državu pohvalnog znaka, u značenju 'Ovo je čisti morski biser', koju su ponosno na javnoj svečanosti postavili predstavnici hrvatskih državnih tijela i ministarstva, ustupila je položaj znaku jedne strane agencije, osorno omeđivši teritorij i najtužnije poručivši – Ovo je sada moje, Ovdje vladam ja! Koja banalna a moćna promjena i vizualni ''bilježnički pečat'', koja i kolika potvrda novog statusnog identiteta! Dovoljno je da Britanci znaju da je to čisto održavano more, drugi nitko i ne treba znati.
 

Zanimljiv je i mentalitet tih britanskih gostiju

Oni se uopće ne kupaju u tom dijelu samo njima dostupnog priobalja. Njima adrenalin, zdravlje i ugodu pričinja tijelo u plastičnoj brodici i umjetno slatkom hotelskom bazenu, a ne u slanoj ljekovitoj pučini. Oni su u prslucima i jedrilicama i nemaju potrebu ni poriv okupati se u moru čiju površinu režu perajom i motorom sportskih plovila, a ne dotiču svojim tijelima. Draže im je igrati tenis i po žegi, na igralištima usred ranih prijepodnevnih toplotnih sati. Zatim. Iako su ogradom i zelenim platnom zaštićeni, razgraničeni i od obližnjeg kampa, ti se britanski gosti javno na turističkim platformama žale i negoduju što se nalaze u neposrednoj blizini kampa pokraj 'njihovog' hotela. Da je to veliki nedostatak Alana Beachcluba. Gdje god su Neilsonci, oni su navikli biti sami, jedini. I kažu kako se oni, Britanci u Hrvatskoj, zbog blizine ljudi u kampu i kampera, boje za svoju i sigurnost svoje djece. Strah ih je pogleda drugoga, 'stranca'. Tako govore Englezi, koji u svojoj zemlji promiču i žive rasnu i međukulturalnu toleranciju, getoizirane muslimanske četvrti i prihvat (ne)evidentiranih useljenika, među kojima su i teroristi koji im na gostoprimstvo uzvraćaju bombama i masakrima.

Agencija Neilson inače svoje objekte u svijetu ima na osamama, izolirani od svih i svega, no, u Starigradu-Paklenici netko im je krivo predstavio položaj lokacije Alana, koji je u središtu naseljenog mjesta, okružen uslužnim objektima, dućanima, benzinskom pumpom i obiteljskim kućama. No, da je Neilson posegnuo za vlastitom izgradnjom svog kompleksa na nekoj osami uzduž našeg Jadrana, kakvih lokacija ima, u tom bi slučaju, umjesto sadašnja dva milijuna eura uloga u Alanu, trebao barem dvadeset milijuna eura. Nije li lakše doći na gotovo i ubirati novac na lokaciji koju su naši preci infrastrukturno podigli i uredili, nego početi negdje od brdskog miniranja terena. Ekskluzivna osama enormno više košta.

U starigradsku Alanu došlo je raditi 30 babysitterica i 40 trenera raznih sportova, Engleza. Mi se hvalimo time da program na šest teniskih terena u Starigradu vodi bivši trener Andya Murraya. Omjer britanskih i hrvatskih zaposlenika, zasad je 70:150.  Dok hrvatski ljudi odlaze u Englezima susjednu Irsku i spava ih po deset u kontejnerima, mladi Englezi angažirano na pola godine dolaze raditi u jednu malu napuštajuću zemlju, u mjesto koje ni izgovoriti ne mogu. Oni žele naše osame i infrastukture, na njima, štoviše, znaju kako mogu i uspijevaju puno zaraditi, svoje ljude dovesti i zaposliti. Njima se sviđa naše more, rijeka, šuma, brdo i planina, naša frekvencija i izolacija, da i direkt uz prometnu Jadransku magistralu, omiljeni tenis usred dana igraju na umjetnoj podlozi, umjesto na svojoj pravoj i poznatoj engleskoj travi.

Godišnji proračun glavnog hrvatskog turističkog promotora, Hrvatske turističke zajednice, iznosi 260 milijuna kuna. Za što? Za ne moći popuniti naše kapacitete vlastitim agencijskim snagama, za ne znati živjeti turizam kao sredstvo kojim čuvamo i zapošljavamo svoje ljude na svom prostoru, nego ga činimo još jednim u nizu alata za spekulativni kapital.
 

A što sv. Ivan Pavao II. i papa Franjo kažu o načelu ovakvih koncesija?

O sveopćoj namjeni dobara piše i papa Franjo u enciklici Laudato si, u kojoj svestrano tematizira brigu za zajednički dom. Ističe da se vjernici i nevjernici slažu da je zemlja zajednička baština čija dobra moraju svi uživati, a prava biti stvarna, a ne iluzorna. 'Kršćanska tradicija nikad nije priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno i nedodirljivo i isticala je socijalnu funkciju svakog privatnog vlasništva' poručuje papa Franjo i podsjeća na snažni nauk sv. Ivana Pavla II. koji je rekao: 'Bog je dao zemlju svemu ljudskom rodu da bi uzdržavala sve njegove članove, ne isključujući nikoga niti privilegirajući nikoga'. Wojtila ističe da čovjeka nije dostojan razvoj koji ne poštuje osobna i socijalna ljudska prava, ekonomska i politička, prava naroda i nacija. Nije Božji plan da njegova dobra uživa samo nekolicina. To ozbiljno dovodi u pitanje nepravedne navike jednog dijela čovječanstva, rezolutan je sv. Ivan Pavao II. i poručuje: 'Crkva brani pravo na privatno vlasništvo, ali isto tako jasno uči da nad svakim privatnim vlasništvom postoji socijalna hipoteka, kako bi dobra služila sveopćoj namjeni koju im je Bog dao'.

'Načelo podređenosti privatnog vlasništva sveopćoj namjeni dobara i samim time pravo sviju na njihovo korištenje, jest zlatno pravilo društvenog ponašanja i osnovno načelo cjelokupnog etičko-društvenog poretka' piše papa Franjo u Laudato si. Svijet nam je darovan i zato na stvarnost ne možemo gledati utilitarno, da su 'učinkovitost i produktivnost u potpunosti usmjerene na postizanje pojedinačnog profita'. To nije opcionalno ponašanje, nego temeljno pitanje pravednosti, poručuje papa Franjo i upozorava: 'Nastavljamo tolerirati da se neki drže većim ljudima od ostalih, vrjednijima od drugih, kao da su rođeni s većim pravima'. Jedni tonu u ponižavanje, a drugi se  isprazno razmeću tobožnjom nadmoći. 'Okoliš je zajedničko dobro, baština cijelog čovječanstva i odgovornost sviju. Ako tko posjeduje jedan njegov dio, to je samo zato da njime upravlja na dobrobit sviju. Ako to ne činimo, na svoju savjest svaljujemo teret nijekanja egzistencije drugih ljudi. Zato su se novozelandski biskupi pitali što znači zapovijed 'Ne ubij', kad dvadeset posto svjetskog stanovništva troši dobra u tolikoj mjeri da siromašnim narodima i budućim naraštajima otima ono što trebaju da bi preživjeli' opominje papa Franjo u Laudato si.

Papa kaže da iskrivljeni način shvaćanja ljudskog života i djelovanja proturječi stvarnosti do te mjere da je uništava. Važna je i transparentnost u procesu donošenju odluka (koncesijski ugovori su tajna). Papa Franjo apelira: 'Nedostaje nam svijest o našem zajedničkom podrijetlu, našoj međusobnoj pripadnosti i budućnosti koja se dijeli sa svima. Ova temeljna svijest omogućit će razvoj novih uvjerenja, stajališta i stilova života. Pred nama je veliki kulturni, duhovni i odgojni izazov, a to će zahtijevati da krenemo dugim putem obnove'. To podrazumijeva zahvalnost i besplatnost, priznanje da je svijet dar Očeve ljubavi potreban velikodušne i nježne skrbi, a ne sredstvo vlastite nadmoći za osobnu ''slavu'' i neodgovornu vladavinu lišenu socijalne i ekološke svijesti i etike.
 
Preporučam o ovoj važnoj temi pročitati razgovor za portal Laudato sa sucem Mislavom Kolakušićem: Mislav Kolakušić: 'Zakon o koncesijama duboko zadire u pravo vlasništva i slobode kretanja'.
 
Sudac Kolakušić jedan je od rijetkih stručnjaka koji hrabro, sržno, elementarno, u bitnome pravno i u konkretnoj životnoj primjeni, razotkriva stvarnu pozadinu mnogih nezakonitih provedbi, ponašanja i praksi u Hrvatskoj. Zahvaljujemo mu na britkom tumačenju što se nalazi u zakonima o koncesijama i pomorskom dobru. Treba razlikovati dva pravna termina. Koncesijsko odobrenje se daje na razdoblje od pet godina, i odnosi se na postavljanje ležaljki, sandolina i ostaloga na području javnog pomorskog dobra. Tko ima koncesijsko odobrenje, prema hrvatskom zakonu, ne smije ograničiti opću uporabu obale. Dakle, ne može ograničiti kretanje svih ljudi po plaži, kupanje i šetnju u priobalju, navlačenje malog broda na obalu.

Koncesija se dodjeljuje na rok od 5 do 99 godina te djelomično ili potpuno ograničava opću upotrebu obale. Skupo se plaća i u odnosu na koncesijska odobrenja je rjeđa. Nažalost, njen učinak ograničene javne upotrebe nekog područja provodi se i u slučaju koncesijskog odobrenja. Poteškoće koje građani i izvanhotelski gosti imaju na hrvatskim plažama vezani su uz kršenje zakonskog propisa o koncesijskom odobrenju. To se osobito ugrožavajuće osjeti u malim hrvatskim mjestima i sredinama, gdje nema puno alternativnih plaža, odnosno izbora gdje se kupati, nego se od opće upotrebe izuzimaju prirodno i infrastrukturno najizgrađeniji, najljepši i identitetski najsnažniji javni prirodni krajolici koji su i zakonom zaštićeni hrvatski nacionalni resursi i javno dobro koje treba pripadati svima.