Što hoćeš da ti učinim?

A ja? Znam li što me muči? Imam li hrabrosti nazvati to pravim imenom?
Autor: Anja Novak/Laudato Photo: pixabay.com nedjelja, 28. listopada 2018. u 17:16

U žamoru ljudi oko sebe, okruženi svakodnevnicom, okruženi glasovima koji viču, očima koje gledaju i uočavaju, ljudima koji nas prepoznaju i jednako tako onima kojima nismo baš dragi... Svatko od nas hoda ovim svijetom noseći na duši svoju teškoću, svoju muku. I ponekad je ta muka toliko jaka, da nas čini potpuno opterećenima samo na nju.

Negdje davno u Jeruzalemu živio je Bartimej, u nekom kutku izvan grada, sam, slijep... Posve usredotočen na svoju muku – slijep. Kako neobičan čovjek. Znao je točno što ga muči. I u žamoru ljudi oko sebe, okružen svakodnevnicom, glasovima koji viču – prepoznao je da prolazi Onaj čije srce ima biti probodeno za njegovo spasenje. Viče, vapije: Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! Usredotočen na svoju muku, zna i prepoznaje onoga koji ga može od nje izbaviti.

'Što hoćeš da ti učinim?' Bartimej ne dvoji, jasno i odlučno traži i vjeruje.

A gledam sebe, u svojoj muci, kada izmislim čitavu filozofiju i analizu života oko nje, povučem se u sebe i živim u toj filozofiji sam, u kutku nekoga grada, ne primjećujući da svakodnevno kraj mene prolazi onaj koji mi nosi nadu! Koliki samo žive zakočeni, u muci, a da nisu ni svjesni što iz zapravo muči – ne znaju tražiti. Bartimej nije vidio fizičkim očima, ali njegovo je srce bilo slobodno. Ozdravlja i kreće na put novoga života.

A ja? Znam li što me muči? Imam li hrabrosti nazvati to pravim imenom, tražiti Mesiju za dar ozdravljenja, a onda dobivši novi život – krenuti na taj put... Sokoli me primjer Bartimeja. Krenuti iz vlastite slomljenosti i slabosti u susret Spasitelju uvijek je dar.

'Nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga.' (Heb 5,4). A Krist Gospodin je vječni svećenik u našemu odnosu prema Bogu (Heb 5,1), kaže Pismo. Bartimej me iako tako jadan u očima ljudi potiče da krenem u sveto traženje Gospodina, da svim snagama vičem ne bi li razmaknula svijet oko sebe i začula spasonosni glas koji je za mene proboden i predan da me spasi.

Ostavljam stoga, baš kako je i Bartimej zbacio svoj ogrtač, svoje analize i filozofije i dopuštam da me Gospodin oslobodi moje duhovne sljepoće. Tako ću u žamoru ljudi oko sebe, u svakodnevnici, okružena glasovima koji viču, mirno hoditi ovim životom u svjetlu vjere, ozdravljena hodajući stopama svojega Spasitelja, dok moja duša svijetli i sve jasno vidi obasjana Božjim svjetlom. Jer 'išla sam plačući noseći sjeme sjetveno', a sada se vraćam radosna 'noseći snoplje svoje'.

Gospodine, koji naviještaš spasenje i otkupljenje svojemu narodu, koji donosiš nadu, novi život, Ti kojemu je sve moguće – molim Te smiluj mi se. I sama nekada ne znam što me muči, ne prepoznajem svoju muku koja me koči, stoga te molim, ohrabrena Bartimejevim primjerom, da mi pomogneš da spoznam svoju muku i da ti je predam, povjerim da je izliječiš. Tada, spremna da hodim putevima novoga života. Amen.