Bruno Krajcar: Moj spas je u Bogu – ispovijest o smrti majke, kćerke i Božjoj ozdravljajućoj ljubavi

Bruno Krajcar, umjetnik i skladatelj u ovim božićnim danima za portal glasistre.hr progovorio je o svojim obiteljskim tragedijama, Božjoj milosti i intervenciji u svom životu te življenju ljubavi i povjerenju u Krista i njegove planove za naše živote.
Autor: glasistre.hr/Laudato/M.S. Photo: Milivoj Milošek petak, 28. prosinca 2018. u 10:57
Bruno Krajcar. Nomen est omen. Negdje mora biti zapisano da mu je ime predznak za dobrotu i blagoslov. On je umjetnik, skladatelj, dobri duh Pule i Istre. Čovjek plemenitih namjera. Otac, suprug, prijatelj. U ovim božićnim danima s istarskom javnosti putem portala glasistre.hr odlučio je podijeliti svoje najdublje osjećaje i traume, svoj odnos s Bogom i kćerkicom Lucijom koja je kao zadnja u nizu teških obiteljskih tragedija smrtno stradala u prometnoj nesreći 2005. godine. Krajcar u ovoj ispovijesti, na trenutke teškoj, emotivno razarajućoj, otvoreno progovara i o pjesmama koje život znače. U dahu, bez prekida, u jednosatnoj ispovijesti Krajcar je svoj monolog, tek s povremenim intervencijama, započeo Božićem, kritikom, nerazumijevanjem općeg stanja duha…
 
- Božić je ono što je danas najmanje vidljivo, iako su ga svima puna usta zbog jeftinog konzumerizma. Božić je proslava nečijeg rođendana. Zamisli da sad odemo kod tog nekog na feštu, a uopće ga se ne sjetimo. Božić je slavljenje rođenja Isusa Krista. A vidiš li negdje jaslice, vidiš li negdje Isusa Krista spasitelja, zbog čega naša kršćanska civilizacija postoji? Deklarativno brojimo godine od rođenja Isusa Krista. U 2018. smo godini, dakle 2018 je godina proteklo od kada se Isus rodio. Slavimo, puna su nam usta Božića, a nigdje slavljenika. Sve je okrenuto komercijalnom. Gledamo reklame s popustima, suludo hrlimo u trgovačke centre. Eto, u to se Božić pretvorio, istaknuo je Bruno.
 
Odricanja i žrtve
 
- Prvi put sam tu drastičnu komercijalizaciju svega i svačega doživio u Americi 2005. godine, na njihov Haloween krajem listopada, dok mi dan poslije slavimo Dan Svih svetih i Dušni dan. Izlozi su tamo bili puni maškara, a već drugi dan su ih zamijenile predbožićne lampice, sjaj i blještavilo. Tada mi je to bilo šokantno, kod nas još nepoznato. Danas svjedočimo da sa Zapada najbrže prihvaćamo ono što ne valja. Materijalni duh prevladava nad duhovnim vrijednostima. Ako čovjek želi napredovati u duhovnom, potrebna su odricanja, žrtva, posvećenost, traganje za smislom života. Kao društvo i civilizacija u tome kiksamo, griješimo, zaključio je Krajcar.
 
Razmišljajući o ovom svijetu rekao je kako uviđa neke tužne stvari koje se ljudima događaju, kad čovjek postane broj i sredstvo za postizanje cilja i kad smo jedni prema drugima premalo ljudi.
 
- Pogledam Sabor i što mogu vidjeti? Ja i kad se ne slažem s nekime, ne osjećam prema njemu nešto loše, nemam poriv za poniženjem, ne daj Bože osvetom. A oni u Saboru… Kad se ne slažu, ponižavaju se, međusobno se degradiraju. Kao da u njima animalno prevladava nad ljudskim, suobličujemo se životinjskom svijetu, gle sad grotesknosti, koji je nekad više ljudski nego ovaj naš. Ni opasna i ranjena životinja ne može čovjeku napraviti ono što mu može napraviti drugi čovjek u mržnji. Zapažam puno takvih stvari koje me rastužuju. No, opet, postoji druga stvarnost, dobri ljudi koji su okrenuti prijateljstvu i pravim vrijednostima. I to je ono što drži ovaj svijet i daje nadu u njegov opstanak, upozorio je Bruno.
 
Nadoda je kako je, premda je živio u partijskom sustavu, odgojen u katoličkoj obitelji i katoličkom duhu.
 
- Nitko od mojih nije bio u Partiji, živjeli smo skromno. U staroj kući zajedno tri brata, tata, mama i stara teta od moje mame. Rasli smo u skromnom gradskom okruženju, s puno glazbe, međusobnih druženja i punom kućom različitih ljudi. Od mame i tate sam vidio njihovu otvorenost prema svima. Oni su gledali čovjeka kao čovjeka. Između ljudi nisu gradili zidove, nego mostove. To mi je od djetinjstva ostalo od dobrih, sada pokojnih roditelja. Poštovali smo svoju tradiciju, korijene, a cilj je bio biti dobar, pošten, iskren. To je poteklo od kršćanskog odgoja i deset Božjih zapovijedi.

Rano sam počeo svirati. Već sa 16 godina potpisao sam svoj prvi profesionalni ugovor s agencijom Lira kao barski pijanist. Rastao sam nesputan od svojih roditelja, u okruženju glazbenika. Da, bio sam vjernik, ali sam često vjeru prilagođavao sebi. Kao da uzmeš neki aparat i uputstva za rad. Postoji deset takvih uputstava, a ti koristiš samo one koja ti se čini zgodnima, a ostalo napraviš po svome. Živiš po svojim pravilima, pa se onda čudiš problemima. Naprosto je to bilo spontano, životno, nije me opterećivalo i uzimao sam ono što mi je odgovaralo. Sve je u mom životu nekako bilo lijepo. S očeve strane sedam stričeva i jedna teta, puno zrmana i druženja, svi živi i zdravi, none i nonići, podijelio je Krajcar.
 
Obiteljske tragedije
 
- U životu nije bilo nikakvih tragedija, nikakvih stresova ni trauma. Čovjek uđe u komfornu zonu i sebi prilagođava Božje zakone. Ma to su bile i te, mlade, adolescentske godine. Ne razmišljaš o smislu života, o smrti. Kad čuješ da se nekome dogodi neka tragedija, to nekako prođe pokraj tebe. To se ne događa tebi, nego nekom drugom. To je daleko od tebe. Ponekad nešto poslušaš o tome, ali to ustvari ne čuješ. U drugom si filmu. I onda se u jednom trenutku mog i našeg kolektivnog i obiteljskog života, a život nosi i piše romane sa sadržajem na koji ne možeš uvijek utjecati, događa teška tragedija. S njom, ispada, započinje i spirala teških događanja, bolesti i smrti u našoj obitelji, započeo je Bruno intimniji dio razgovora.
 
- Najprije 1999. prva velika tragedija. Smrtno je stradala moja kunjada. Istodobno mi je supruga bila trudna i čekali smo rođenje drugog djeteta. Moja mala Lucija rođena je 1998., a Marijana 1999. godine. U nepune dvije godine u obitelji su se događale situacije koje su izazivale uzvišene osjećaje kod rođenja djece i neviđenu bol i tugu kod smrti dragih i bliskih osoba. Za mene je olakšavajuće bilo da sam se u svemu važnom u životu, bilo to radosno ili tužno, izražavao kroz pjesme. Na prvim akordima na gitari koju sam naučio od svoje braće imao sam potrebu izražavati se kroz pjesme. To me prati do danas. Glazba je važna u mom životu, kroz nju lakše izražavam svoje emocije koje onda nisu samo trenutak prolaznosti, već kroz njih nešto ostane kao trag u vremenu i sjećanje na lijepe ili teške životne situacije. Kaže se da je povijest učiteljica života, a ja mislim da su to i pjesme. Iz povijesti, nažalost, slabo učimo, ponavljamo stalno iste greške, i kao ljudi, i kao civilizacija. Meni je pjesma životni suputnik, kroz pjesme koje pišem, a odraz su nekog ili nekih trenutaka, postaju spomenar u koji mogu kad imam potrebu zaviriti. Pjesme su poveznica onoga što živimo danas sa životom u prošlosti i s pogledom i vjerom u budućnost. U tome je ljepota glazbe. Bogu sam jako zahvalan na talentu koji mi je podario i na tome da sam još kao osnovnoškolac shvatio da želim bit skladatelj. Iako sam u tim godinama lutao, ludirao vozeći motor s kojeg sam jednom stradao, jedva ostao živ, slomio obje ruke i tako s gipsom i na lijevoj i na desnoj krenuo u srednju. U pitanje je tada došla moja pijanistička karijera koja mi se osmjehivala, rekao je Bruno.
 
Dodao je kako je na sreću ipak uz manje posljedice mogao nastaviti svirati, i nakon te nesreće krenuti naprijed, ali s puno većom zrelošću i odgovornošću za svoje postupke.
 
- Tragedija 1999. kad je umrla kunjada prvo je direktno suočavanje sa smrću bliske osobe s kojom si još jučer navečer pričao, a drugi dan te osobe više nema. Suočavao sam se i prije sa smrću svojih nonića, ali to su bile logične, biološke smrti, prirodni odlasci ljudi s više od 80 ili 90 godina. To me nije previše uzdrmalo u životu. Ali smrt kunjade, da. Teški trenuci, s puno emocija. Počinješ krvariti iznutra. Tražiš optimizam. S njim, vjerom i glazbom koja se kod nas u obitelji očito genetski prenaša tražiš izlaz, snagu za dalje. Uslijedio je i moj razlaz s prvom suprugom. A da jedna tragedija ne dolazi sama pobrinula se trihineloza od koje smo oboljeli otac, majka, nećak, srednji brat i ja. U Istri je tada bila gotovo pa epidemija trihineloze od koje je oboljelo stotinjak ljudi, a oboljeli smo od kobasica kupljenih u dućanu. Jedva smo ostali živi. Najprije smo tri tjedna bili na zaraznom, prvih sedam dana to su bolovi kao da te netko reže nožem. Potom slijedi šest mjeseci strogog mirovanja. Kod mene su bile posljedice miopatija mišića, aritmija i slabljenje srčanog mišića. Preživjeli smo je, ali problem je što te trihinele, koje su još uvijek prilična nepoznanica, u organizmu žive 25 godina. Doduše, učahure se, ali ostaju u mišićima..., rekao je Bruno.
 
Sve to je bilo tek ''zagrijavanje'' za ono što ima dođi od nemilih događaja u njegovom životu.
 
- U zgusnutom vremenskom rasporedu našeg života događale su se sve gore stvari. U 2003. godini u prometnoj nesreći stradala mi je mama. Smrtno. Opet se ponavljaju teške emocije kao kad je umrla kunjada. Prođu dvije godine i u prometnoj nesreći stradava mi kćerka Lucija, moj niti sedmogodišnje anđeo. Tri dana bila je u bolnici u komi. Ne mogu opisati, ne postoje riječ za osjećaj kad se na ekranu pojavila ravna crta, kad se njen ovozemaljski život ugasio. Tada se Lucija preselila na drugi svijet. Iako su liječnici odmah rekli da joj zbog ozljeda nema spasa, čvrsto sam vjerovao da se čudo može dogoditi. Nije se dogodilo čudo onako kako sam to želio, ali se dogodilo na drugi način. U tom trenutku sam osjetio neku milost, osjetio sam da je moja Lucija živa, doživio sam spoznaju vječnoga života i nestao je strah od smrti. Iako je bol bila neizmjerna, u mojoj se nutrini dogodila velika prekretnica. Što god da mi se više dogodi u životu, znam da smrt nije kraj i da je moj Bog, Isus Krist Bog živih. Isus koji je pobijedio smrt najveća je nada čovjeku. Svi mogu negirati Boga, Krista, njegovu ljubav i žrtvu, ali doći će trenutak kad ćemo se s njime gledati licem u lice. Bogu se nigdje ne žuri. Bog je silno velik, ima veliku ljubav za čovjeka, ali mi to ne shvaćamo, zaključio je Krajcar.
 
Snaga u blagoslovu
 
- Bog me blagoslovio jer imam Marijanu, Lucijinu sestru koja ima 19 godina i od 2010. suprugu Luciju i još troje male dječice, Veroniku, Mihaela i Katarinu. Bol za kćerkom Lucijom ostaje, ali s njom živim ispunjen radošću i ljubavlju. I boriš se svaki dan. Bitno je stanje duha. Postoje ljudi koji su zdravi, imaju sve, puno novaca, a zalaze u drogu, prevaru, zlo... To je dokaz da materijalizam čovjeka ne usrećuje. U to se stalno uvjeravamo, zaključio je Bruno.
 
Objasnio je i kako je tražio krivce za smrt svoje kćeri Lucije, krivio mnoge, postavljao bezbroj pitanja, koliko se toga treba posložiti da se dogodi takva tragedija... No zbog spoznaje da ono što se dogodilo ne može promijeniti, da to što se dogodilo nije kraj i ta neka sigurnost koju je Bog dao, pomoglo mu je da prihvati realnost.
 
- Ima jedna lijepa molitva: 'Molim te, Bože, daj mi snage da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i daj mi mudrost da razlikujem to dvoje'. Bog mi je dao milost da prihvatim što se dogodilo i da idem dalje. I za sve one koji su možda krivi za to što se dogodilo i za sve ono loše što mi se dogodilo, Isus mi je dao priliku da ih blagoslivljam. Vjeruj mi, to može samo Krist, potaknuo je Krajcar.
 
- Čovjek mora raditi na sebi, čitati Bibliju, čitati literaturu koja nadahnjuje. Ja sam to radio, čitao sam posebno Tomislava Ivančića. Snaga je u jednoj riječi. Blagoslovu. Počeo sam blagoslivljati ljude. Tamo gdje bih se nekad ljutio, sada bih opraštao. Na primjer, najbanalnije, vozim auto i netko se ispred mene krivo prestroji i skoro me udari. Umjesto ljutnje, prođem, oprostim, idem dalje. Dobio sam sasvim drugačiju perspektivu o tim stvarima. Drugačije sam počeo gledati na nepravde. Pobuniš se u sebi, možda i svašta pomisliš, no u tebi je snaga blagoslova i opraštanja. I takav dalje kročiš životom. Toliko puta se, kad su nepravde posrijedi, uvjeriš u snagu blagoslova. Pobijediš u sebi taj početni impuls zahvaljujući prijašnjem iskustvu. Zazivam blagoslov i predajem razne situacije u ruke Božje i na čudesan način se stvari oko tebe mijenjaju. Nestvarno postaje stvarno. Uči te strpljenju, što ja po prirodi nisam, ponizno je zaključio Bruno.
 
Nove dimenzije
 
- Ono što se dogodilo Luciji i nama s njom otvorilo mi je nove dimenzije života. Imao sam potrebe povući se u osamu. Kad krvariš od bola imaš potrebe biti sam... A ta milost koju sam doživio, nekome to može zvučati nestvarno. Kao, ono, Bruno je prolupao. Svjestan sam i toga. U mladosti sam susretao ljude s mojim iskustvima, ali ih tada nisam ozbiljno shvaćao. To je kao kad čovjek u glazbi otkriva nove žanrove, otvori nove svjetove. To je ta milost spoznaje vječnog života, da nema smrti. Kad to doživiš, imaš strašnu snagu biti pozitivan, okrenuti se vedrijoj strani života i s optimizmom gledati na sve što se događa oko tebe. Ja sam siguran da će na kraju sve biti dobro. Ovaj životni put je kratak, prolazan, ali može biti jako lijep ako ga živiš s Bogom. Prava sloboda nije u prostoru, već u duhu. Iako na slobodi, često živimo brojna ropstva, zaključio je Krajcar.
 
Pojasnio je kako su ropstva svakakva: navike, predrasude, klišeji, stereotipi, izostanak hrabrosti i kukavičluk…
 
- Robujemo konzumerizmu, hrani, alkoholu, drogi, robujemo mišljenjima ljudi, a važno će biti na kraju samo što misli Bog. Ropstva su brojna, ali duhovna su najgora. Netko te, simbolički, zatvori u nekoj ćeliji, ali ti ipak imaš slobodan duh i imaš svoju spoznaju života. Meni su biografije svetaca nadahnuće. Čovjeka često koči i ograničava nepotreban strah što će biti. Treba samo krenuti, pustiti život neka poput rijeke slobodno teče svojim tijekom i dobre će se stvari događati. U životu krećem od sebe. Ne gledam na tuđe mane i greške. Ljudi često zatvaraju svoja prijateljstva, jer u nekom drugom primijete neku manu. Fokusiraju se na nju i ta im mana ne dozvoljava da u tom čovjeku vide sve ono lijepo što on u sebi nosi. Zato ima puno svađa i mržnje. Moj životni moto je da u svakom čovjeku pronađem nešto dobro, pronađem Krista koji je i brat i prijatelj, i Bog i Kralj, podijelio Bruno.
 
- Nema obitelji i čovjeka koji nemaju neku svoju tragediju, ali ljudi sve svoje križeve i patnje moraju prihvatiti s nekim optimizmom. Svi ljudi su stvoreni na sliku Božju, i bez obzira smatra li se netko vjernikom, svaki čovjek u sebi ima Boga. To je savjest. Čovjek kad napravi nešto loše nema mira. E to mu je Bog udahnuo kad ga je pozvao u život. Kad to shvatiš, onda ta suzna dolina postane jedan put na kojem prepoznaješ puno lijepog cvijeća, mirisa… Suzna dolina je prostor ranjavanja. Ne samo tijela, nego i duše. Svi smo mi ranjeni, samo neki bolestima i neimaštinom, neki gubitkom voljenih osoba, patnjama, nepravdama… Sve su to razlozi za suze u suznoj dolini koju Bog pretvara u dolinu radosti kad mu omogućimo da nam pomogne. Dobro je imati svoj stav, integritet, svi smo mi jedinstveni. Neko vrijeme sam u svojim lutanjima i traženjima čitao istočne filozofije. I onda shvatiš da je Bog velik, da ne radi kopije od ljude, da ne radi reinkarnacije. Bog je stvaratelj i najsavršeniji kreativac i svatko od nas je po njemu poseban, jedinstven, istaknuo je Bruno.
 
Nakon trihineloze imao je problema sa srcem. Liječnici su mu savjetovali da što više boravi na planinskom zraku što ga je nagnalo da kupi jednu štalu u Lanišću koju je planirao malo urediti te se povući u osamu i komponirati. Živio je brzim tempom te se htio u izolaciji baviti ozbiljnom glazbom za što mu je trebalo i vremena i koncentracije, no, kako sam kaže, tada to nije uspio.
 
- Jedino razdoblje kada sam se baš u potpunosti posvetio glazbi bilo je 2006. godine nakon smrti Lucije. Tada mi je puknula i Ahilova tetiva i takav sam bio prikovan za krevet punih šest mjeseci. Čitao sam poeziju Mate Balote i napisao album od klasike do jazza. To je bilo kreativno razdoblje u mojem životu kojem je prethodila suzna dolina. Život uvijek ide dalje i donosi nešto novo. Bez obzira što je zbog svega što mi se i što nam se kao obitelji dogodilo, i zbog toga je izgledalo nemoguće da ponovno proživim kako čovjek zaslužuje, nadao sam se, osjećao sam da mi Lucija govori da se otvorim životu i da pokušam stvoriti novu obitelj i imati još djece. U međuvremenu sam dobio i crkveni razvod, bilo je djevojaka koje su mi se sviđale i kojima sam se ja sviđao, bilo je puno simpatija, ali me ništa nije dovoljno privuklo, rekao je Bruno.
 
Novi početak
 
- Puno sam se molio i razmišljao o tome. Pula je kršćanski grad utemeljen na žrtvi prvih kršćana. U Areni su kršćani davali svoje živote, u Areni se prije nekoliko godina slavila beatifikacija blaženog Miroslava Bulešića. To su krajnosti koje se dešavaju u jednom prostoru. Puno se toga dogodi i promijeni, a ambijent ostaje. I tada i sada, nevezano o kulturi i režimu u kojem živimo, pojedinac je onaj koji stvara svijet, svoje okruženje. Traži se, prihvaća izazove. Ono što mi je davalo snagu kroz cijelo to razdoblje i zbog čega sam Gospodinu neizmjerno zahvalan je i moja kćer Marijana, rekao je Bruno.
 
- Trudio sam joj se biti što bolji otac. S njom sam 2007. snimio najdraži duet u svom životu. ''Srićna je ura, blažen dan“. U to sam vrijeme čak razmišljao o svećeničkom pozivu koji se u meni budio... Na kraju, ipak sam osjetio da mi je život predodređen za nešto drugo. Kroz tišinu, razgovore i molitvu, prevagnula je želja i potreba za novim obiteljskim životom. I onda dolazi 18. srpanj 2010. Ljeto. Imao sam neke veze, ali se nisam vezao. O Bože, znao sam pomisliti, kako ću znati da je to ta žena, kako prepoznati ženu svog života? Tko je ta srodna duša? To je najteže, podijelio je Bruno svoju zabrinutost iz toga dijela svog života.
 
Nakon te zabrinutosti došao je i trenutak kad mu se Gospodin osmjehnuo i Bruno je ''jednostavno znao''.
 
- Jedne nedjelje u crkvi Svetog Franje gdje godinama sviram, a prije toga sam stao pored posmrtnih ostataka blaženog Otona, Puležana za kojeg nažalost mnogi Puležani ne znaju, sretnem prijateljicu. Uz nju su bile dvije mlade djevojke. U jednu sam se zagledao. Upoznali smo se. Ispružila mi je ruku i rekla – Lucija. U tom trenutku nešto se u mom srcu dogodilo. To nije bila slučajnost. Ne, nije to slučajnost. Kad Bog želi biti anoniman, onda mi to nazivamo slučajnošću. Drugi dan sjeli smo zajedno s nekim društvom i rekao sam joj, uz puno smijeha, ''Ti znaš da ćeš biti moja žena“. Uskoro je to zaista i postala! Prohodali smo u kolovozu 2010. , zaprosio sam je nakon mjesec dana, a 26. prosinca iste godine oženili smo se na otočju Brijuni. Bog nam je podario troje prekrasne djece, Veroniku, Mihaela i Katarinu. Život je, tragedijama usprkos, pun prekretnica i izazova, zahvalno je rekao Bruno.
 
Bljesak, sekunda…
 
- Svaki put kad čujem hitnu pomoć doživim stres. To mi je asocijacija na prometnu nesreću i moju, našu Luciju. To je bljesak, sekunda u kojoj mi sve opet prođe kroz glavu. Kad hitna prođe, pomolim se za tog nekog tko je u njoj, za njegovu obitelj. Znam da se u tom trenutku događa nešto što se i meni dogodilo. Treba shvatiti da mi ljudi nismo izolirani otoci, nego smo braća i sestre, međusobno ovisimo i trebamo se. Bogu sam zahvalan što sam nakon smrti Lucije 25. travnja 2005. godine mogao otići na hodočašće u Svetu zemlju sa svojim ocem. To mi je jako pomoglo. Uz to, ljeto na barki, ribarenje i tišina mora, rekao je Bruno.
 
Dodao je kako mu prijatelji i rodbina iz inozemstva pružaju veliku podršku i igrali su ključnu ulogu u najtežim trenucima njegova života.
 
- Imam jednu veliku milost što u New Yorku imam velike prijatelje, obitelj ih smatram, ocem i majkom, braćom i sestrom, Eleonoru i Branka Turčinovića, i njihovu djecu, Dennisa i Michaela. Njih mi je u najtežim trenucima Bog poslao da mi s ljudske strane daju snagu, prijateljstvo, dom. Bog djeluje preko ljudi, tada je bio uz mene i preko njih. Kod njih sam proveo tri mjeseca. S njima je počela moja životna renesansa. I danas je svaki dan nova borba. Meni je najljepši dio dana kad se ujutro ranije probudim i odvojim malo vremena za molitvu i misu. Od smrti moje Lucije imam potrebu svaki dan ići na misu. Kad sam shvatio da smrt nije kraj i da je Isus koji nam se na svakoj misi daruje pobijedio smrt, odlučio sam stalno ili što češće ići na mise, jer sam tada s Isusom i s Lucijom. Tu smo baš povezani. Tada nema smrti. Različite su crkve po Puli gdje odem. Crkva svetog Franje mi je najdraža, ali gdje me put nanese, tamo ću u crkvu poći. I to mi je možda i najljepših pola sata u danu. Tada smo zajedno. Isus, Lucija i ja, pokojna mama Nina, tata Mario...To je moja ovisnost.
 
Nevenka Ferlin sjajna je osoba. To je majka mojeg prijatelja, radijskog voditelja Roberta Ferlina. Ona je u trenutku Lucijine smrti kao šefica odjela na traumatologiji bila uz mene. Stisnula mi je ruku i obilježila život. Taj trenutak kad sam osjetio njenu empatiju i snagu ne zaboravljam. Lucijina mama i ja izmjenjivali smo se uz njezin bolnički krevet. Kad je došao trenutak Lucijinog odlaska, uz mene je jedino bila Nevenka Ferlin. Ja sam se nadao čudu, da će Lucija preživjeti. Nažalost, nije, rekao je Bruno.
 
Pjesma za Piu
 
- No, istodobno se dogodilo drugo čudo, ali u drugom obliku. Čovjek se upita – zašto se to baš njoj i nama dogodilo. To su tajne koje ćemo tek jednom saznati... Svoje teške trenutke zabilježim pjesmom. Dosta pjesama je nastalo nakon smrti moje kćerke Lucije. Pjesma koju sam najbrže napisao, riječi i muzika samo su izlazile iz mene, nastala je neposredno nakon njene smrti. No, istodobno nikad nisam pisao u većoj boli. Pjesma se zove ''Anđele“. Pisao sam je u jecaju, suzama i patnji, iskreno je rekao Bruno.
 
- 'U srcu mom tvoje ljubavi plam, daje mi snage za još jedan dan. I topi mi bol, tvoje svjetlosti sjaj, kad dođe moj tren ti samo prstić mi daj. Moj mali Anđele…'. Napišeš to, snimiš, i pustiš to drugima. Često se pitaš, jer sve ovo je ogromna intima, i najradije bih to zadržao za sebe, pa se pitam treba li to podijeliti s javnošću. A onda shvatiš da bi i pjesme i ovo moje razotkrivanje ljudima u njihovim tragedijama moglo pomoći i olakšati da nose svoje patnje i križeve. Zajedno suosjećamo, poistovjetimo se, oni dobiju neku utjehu i nadu, rekao je Bruno.
 
Imam prijatelje iz Ljubljane, Zlatka i Janu koji su prošle godine u prometnoj nesreći ostali bez svoje jedine kćerke, Pije. Ne mogu ni izreći koliko suosjećam s njihovom tragedijom. Preko njihove patnji i boli Bog mi je dao priliku da napišem pjesmu za Piju, iako je nisam poznavao. Stavio sam se u poziciju Zlatka i Jane i napisao pjesmu kao da mi je Pia kćer. Snaga glazbe je velika. Snaga vjere najveća. I kad je Isus Krist u središtu života, kad je Bog na prvom mjestu sve je na pravom mjestu. I zato svima želim da ovoga Božića upoznaju Isusa, da s njim proslave njegov rođendan, najvažniji rođendan čovječanstva.