Uz Bleiburg: '... Između tih koji nisu dovoljno platili i tih što su morali preplatiti' (Wojtila)

Ti ljudi nemaju ime, te kosti nemaju groba, komunisti satiru do bezdana, a naša je sloboda puna pukotina.
Autor: Ines Grbić Photo: wikimedia.org subota, 25. svibnja 2019. u 08:54

Totalitarnim režimima smatraju se fašizam, nacizam i komunizam. Od njih troje, komunizam je najdugotrajniji, a posljedice njegovog pogubnog djelovanja zaštićenije su i u svakom segmentu, od definicije sustava, izvršitelja zločina do uporabe simbola, nesankcioniranije od preostala dva režima. Mussolinijev fašizam trajao je 20 godina (1922.-1943.), Hitlerov nacizam 12 godina (1933.-1945.), Staljinov komunizam 25 godina, (1928.-1953.). Uzimajući u obzir razdoblje od Lenjinove diktature proleterijata 1917. g. do raspada SSSR-a 1991. g., komunizam je, skoro do kraja 20. st., trajao 74 godine.
 
Inozemni znanstvenici kažu da su komunistički režimi u 20. st. u masovnim zločinima ubili više od sto milijuna ljudi, više nego bilo koji drugi režim. Među izvršiteljima toga istrjebljenja, u svjetski top deset najvećih zločinaca u svijetu, odgovornih za najviše egzekucija, ubraja se i komunistički diktator Tito i SFRJ (1945.-1987. g.: 1,17-2,2 milijuna ubijenih, 3,7 milijuna ljudi u logorima i torturama ispitivanja), Staljin i SSSR (oko 40 milijuna ubijenih), Lenjin (do 13 milijuna), kambodžanski Pol Pot (2 milijuna), na vrhu je kineski Mao Ce Tung (više od 30 milijuna ubijenih). U Drugom svjetskom ratu, započetom od fašista i nacista, ubijeno je 50-60 milijuna ljudi. Svjetske statistike ni među prvih 30 zločinaca u svijetu ne navode Antu Pavelića i NDH. Nas u Hrvatskoj pak mlate s NDH i Pavelićem kao s najvećim zlom svijeta.
 
(Ne)civilizacijski je fenomen u kojemu živimo, da se najdugovječniji svjetski totalitarizam - komunizam, u percepciji javnog mnijenja i odredbama zakona uspio i uspijeva nametnuti moralno čišći, od osude i sankcije zaštićeniji, od druga dva totalitarizma kraćeg trajanja i manjeg broja žrtava, fašizma i nacizma. Mussoliniju se pripisuje odgovornost za 250 000 žrtava, a Hitleru smrt 17-25 milijuna nevinih ljudi. Na svjetskoj razini, mislim da je to, između ostaloga, i jer je u spomenu i alarmu 'jači' nacistički zločin nad šest milijuna jednog naroda, Židova, u 'kraćem' periodu koncentriranog zla, od razdobljem 'rastegnutog' zločina crvene zvijeri nad stotinu milijuna pripadnika malih, po svjetskoj relevantnosti 'beznačajnijih' pripadnika drugih naroda. Iako, nisu Rusi i Kinezi baš minorna pojava. No, svakodnevno smo svjedoci da smrt svake žrtve ne vrijedi isto. U komunizmu je zločin s razine vlasti bio način življenja, uvriježena višedesetljetna praksa.
 
Uz to, (post)komunisti u Hrvatskoj komunizam su identificirali s antifašizmom, prisvojivši sebi borbu protiv fašista u Drugom svjetskom ratu. Tu su i pragmatični, egzistencijalni razlozi, jer očevi, posjednici državnih moći, upravljačkih struktura i društvenih privilegija koje su stekli u komunizmu, štite svoje nasljednike bespravno stečenih prava, a djeca štite obitelj i očeve. Oni svoje kolo materijalno osigurane sreće ne žele zaustaviti, unatoč tome što počiva na nesreći drugoga.
 
To se reflektira i na uporabi simbola, pa su crvena petokraka, komunistički simbol i zastava zemlje pod kojom su ubojstva Hrvata počinjena, i u srbijanskoj i JNA agresiji 1990.-ih godina, 'izbrendirani' do državne tolerancije i prava na slobodu izražavanja, a svastika, pozdrav 'Za dom spremni' i drugi simboli pod kojima je učinjen manji broj i povijesno daljih zločina od komunističkih, kriminalizirani su, društveno neprihvatljivi i kažnjivi. Tako se jugoslavenska zvjezdana zastava zemlje od top deset svjetskih zločinaca može vijoriti u Hrvatskoj i inozemstvu. U Bleiburgu su njome valjda htjeli podsjetiti čijim poklonicima su ljudi 1945. tamo bili predani.    
 
Inače. Neprimjerenom smatram uvriježenu konstataciju koja se kao naljepnica ponavlja uz spomen Bleiburga, da su tamo ljudi ubijeni bez presude i suda. Ne zvuči li to i ne sugerira da su ti ljudi zaslužili smrt, trebali su biti ubijeni, ali eto, nisu imali za to službene, pravne norme. Samo im je to još komunističkom presudom gdje su sudac i tužitelj jedan kadija, trebalo i službeno potvrditi. Koja je logika I TO uspjela nametnuti kao prihvatljivu 'obranu' žrtava u Bleiburgu? Za nigdje drugdje, za nikoje druge žrtve u nekom ratu, a kamoli poraću, nisam čula da se kaže 'Tamo su ljudi ubijeni bez suda i presude'.
 
Kažemo li da su poljski časnici, policajci, intelektualci u Katiynskoj šumi ubijeni bez suda i presude? Ili novije, za muslimane u Srebrenici? Niti za žrtve u Domovinskom ratu, u Vukovaru, Škabrnji, ne kažemo da su ubijeni bez suda i presude. Za igdje drugdje žrtvu, vojnika i civila u ratu, a kamoli za ljude u predaji, nakon završenog rata? Nisam čula da se za neku vojsku i civile jednog naroda govori da su „ubijeni bez suda i presude“. Zakoni ratnog djelovanja i nevinost ničije žrtve nije upitna, osim ljudi s Bleiburga i križnih putova. U Hrvatskoj se uspio i taj dodatak 'sud i presuda' patentirati, nasuprot uobičajenome kad se samo konstatira čin ubojstva, masakra (nedužnih) ljudi. Bleiburgu ne pripada ni kvalifikacija genocida nad Hrvatima, nego stradanje, zločin. Već je masakr i pokolj teže  izreći. Na križnim putovima Hrvata u prvim danima 'slobode' nije dovoljno da je čovjek samo ubijen, nego mu slobodarski suci posthumno poručuju: 'Smrt si ionako zaslužio, samo nisi za to dobio službeni papir'. 'Ko kaže da u Hrvatskoj nema smrtne kazne?   
 
Ljudi čija je pogibelj počela na Bleiburgu ni u smrti ne mogu imati čistu, neutralnu kvalifikaciju svoje egzistencije. Svoga čovještva. Ti ljudi nemaju ime, te kosti nemaju groba. Komunističkoj Sotoni nije bilo dovoljno zatući njihovo tijelo, nego sada treba zatući i sjećanje na njih, spomen da se to uopće dogodilo. Sva 'čvrstoća' žrtava i zadnja potvrda njihovog postojanja je u rečenici: 'Moj je tata, djed, brat, stric, majka, baka, sestra, tu došao, odatle se nije vratio…'. To je njihov pečat i dokaz da su postojali - do jučer u šapatu usmena predaja. To su ljudi, koji bi, valjda, jer samo im je falio već znani sud i presuda, da su preživjeli, IONAKO bili osuđeni na smrt, kako su to osloboditelji selektivno i u etapama, kao legitimni poslijeratni razoružani cilj, poslije i činili. Za zgražanje nad tim zlodjelom, i zgražanje da se nad takvim postupanjem netko ne zgraža.
 
Iz nacističkih logora vidjeli smo potresne, najsurovije prizore sasušenih ljudskih tijela, kosti prirasle uz kožu. Pohodimo ta spomen područja nepojmljivog stradanja. A žrtve komunističkih zločinaca, proces njihovog mučenja i uništavanja, vidjeli nismo! Sve je kod njih po efektno brzom postupku, konspirativno pripremljeno, podmuklo izvedeno, tajno i zataškano. Nacisti su do danas ostavili tragove svojih zvjerstava i mučilišta u logorima, zastrašujuće prizore plinskih komora, žica i elementarnog iz svakodnevice okrutnog zarobljeništva. A komunisti satiru do bezdana. Oni za svoje žrtve nisu ostavili vidljivog traga, osim dokumenata koje se uništava ili se njihovo objavljivanje naziva revizionizam i relativizacija, zaključava ih se ili ignorira. Tu su i slojevi našeg tla ispunjenog kostima po kojima hodamo, ali nedostupne forenzičarima.
 
Utjecaj tih nečovječnih i bezbožnih sudova, do danas s najviše akademske i ex predsjedničke razine opravdavajućih hirova, hrvatsko poraće čini razarajućim, a našu slobodu punu pukotina. Ma što pukotina. Jama. Na području bivše Jugoslavije otkriveno je 1800 masovnih grobnica: u Hrvatskoj 940 (u Zagrebu 40), u Sloveniji 600, u BiH više od 100... U tom broju nije 148 masovnih grobnica iz Domovinskog rata, koncentracija crvenih točki na karti Hrvatske, u području linije Karlobag – Karlovac – Virovitica, što su četnici sanjali zapadnom granicom Velike Srbije.
 
Ako ćemo o mirisima, Hrvatska miriše na mučeništvo. Progon Crkve u Hrvata najveći je od sveg stradanja klera u bivšim komunističkim zemljama Europe. Ubijeno je 663 hrvatskih svećenika i redovnika. Trećinu njih, 206 svećenika, komunisti su ubili u dobi između 31 i 40 godina, a njih 136 između 21 i 30 godina. Valjda su svi bili naoružanih skladišta i za odstrel legitimna meta.
 
Ako išta, Bleiburg je za Hrvate 'egzistencijalna periferija' (termin pape Franje). Ako igdje, u i oko Bleiburga čovjek je sustavno ponižavan. Od samog čina 1945. g., višedesetljetnog prešućivanja, nekažnjenih počinitelja, da i danas, tako uvjerljivo, ljudi koji sebe nazivaju demokratima i liberalima, poštovateljima prava i slobode, čvrsto i nesmetano opravdavaju genocid započet na Bleiburgu u predaji hrvatskih vojnika i civila.

Liberalizam bez etičke odgovornosti, bez rasuđivanja što je moralno dobro, a što zlo, sv. Ivan Pavao II. naziva primitivnim liberalizmom. A moralno zlo je da dio akademske zajednice i krugova u Hrvatskoj koji se naziva inteligencija, brutalno fizičko uklanjanje osoba, masovne likvidacije - na živo čovjeka na čovjeka pobacati i zakopati, smatra podrazumijevajućim, opravdanim podmirenjem povijesnih računa i postratnih obračuna. Tako u Hrvatskoj izgleda marksistička vizija završne faze razvoja oslobođenog čovječanstva, što je Partija provodila. Tako komunisti ostvaruju društvo pravde i jednakosti.
 
Ako im je već odbojna kršćanska pouka i Isusova riječ: 'Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima', mogli bi ti avangardni revolucionari i filozofi osluhnuti Kantov moralni kategorički imperativ: 'Djeluj po onoj normi za koju bi istovremeno htio da postane opći zakon. Djeluj tako da čovještvo u tebi ili drugoj osobi bude cilj, ne samo sredstvo.'
 
I sam iskusivši zlo komunizma, u čijem se znalačkom odupiranju pokazao i njegov poljski narod, a  prema njegovim riječima, 'sada se radi o tome da se te žrtve ne učine uzaludnima', sveti i veliki papa Ivan Pavao II. u svojoj knjizi ''Sjećanje i identitet'', tkalački istančano promišlja trendove i totalitarizme u najkrvavijem stoljeću u povijesti čovječanstva koje je nas dopalo živjeti. To je 20. st.!
 
'Zlo 20. st. nije bilo zlo u malom izdanju, 'zanatlijskom'. Bilo je to zlo gigantskih razmjera, zlo koje se služilo državnim strukturama kako bi ostvarilo svoje zlokobno djelo, zlo poduprto od sustava', kaže  Ivan Pavao II. Svibanj je Wojtilin mjesec rođenja (18. svibnja 1920.). U ovom tekstu, u kontekstu Bleiburga i goropadnog nastojanja da žrtvi hrvatskih mučenika zatru i otmu kolektivno sjećanje njihovog naroda, naslanjam se u krilo pouke toga umnog i mudrog Pape zapisane u spomenutoj knjizi u izdanju Verbuma.
 
S poticajem da pročitate to blago gdje Papa tumači kako sjećanje oživljava svijest vlastitog identiteta, u ovom tekstu, dozvolom nakladnika Mira Radalja, Verbumovog direktora, na čemu od srca zahvaljujem, s vama, poštovani čitatelji, dijelim bisere Wojtile koji nam je poručivao: 'Crkva koja ne čuva sjećanje na svoje svjedoke, svoje mučenike jučer i danas, ne može zahtijevati čast da bude nazvana Kristovom Crkvom.'
 
Papa kaže da ne postoji sloboda bez istine. Znajući koliko smo u Hrvatskoj od istine distancirani, mi kao narod kvalitativno institucionalno još nismo slobodni. Wojtila kaže: 'Sloboda postoji samo u mjeri u kojoj ostvaruje istinu o dobru. Ako sloboda prestane biti povezana s istinom te je započne iskazivati u ovisnosti o sebi, tada postavlja pretpostavke za štetne moralne posljedice čije su dimenzije ponekad goleme. U tom slučaju, zlouporaba slobode izaziva reakciju koja poprima oblik ovog ili onog totalitarističkog sustava. I to je jedan od oblika izopačenosti slobode čije smo posljedice iskusili u 20. st.'
 
Wojtila ističe da je domoljublje 'bez kolebanja' vrednota u okviru četvrte Božje zapovijedi koja nas obvezuje da častimo oca i majku. Domovina zaslužuje čašćenje i poštovanje koje se duguje roditeljima, obuhvaćeno pojmom pietas. 'Domovina je majka, duhovna baština koju nam je domovina predala do nas dolazi preko oca i majke… Na temelju poljske povijesti, iz iskustva znamo koliko je misao na vječnu domovinu poticala spremnost na služenje zemaljskoj domovini, hrabreći građane da se suoče sa svakom vrstom žrtve, često i herojske, u korist domovine. Sveci koje je Crkva tijekom povijesti uzdigla na čast oltara, a osobito u novije vrijeme, o tome svjedoče na vrlo rječit način.'
 
U tom kontekstu jasno je Wojtilino čvrsto uzdizanje kardinala Alojzija Stepinca, kao i činjenica da je Ivan Pavao II. papa koji je proglasio najviše svetaca (482) i blaženika (1338). Papa u mučeništvu vidi hrabro, nepotkupljivo svjedočanstvo za istinu, čovjeka slobodnog od popuštanja i kompromisa s moćnicima ovoga svijeta, vrhunac ostvarenog humanizma, autentično nasljedovanje Krista u spremnosti polaganja vlastitog života u vjernosti Bogu i njegovim zakonima, zalog plodnosti Crkve.

Wojtila je pun poštovanja za žrtvu i snagu u otporu naroda komunizmu koji je sustavno, kako planski proizvodio, tako i planski ubijao ljude i nijekao Boga. Cijelog života, duboko utisnute u sebi nosio je riječi koje smatra dijagnozom i proročkima. Naime, jedan belgijski svećenik, studentu Wojtili u Rimu je rekao: 'Gospodin je dopustio da iskustvo zla komunizma pripadne vama. A zašto je to dopustio? Mi smo, na Zapadu, toga pošteđeni, možda zato jer ne bismo bili u stanju podnijeti sličnu kušnju. Vi ćete, naprotiv, uspjeti!'. Kao Papi, jedan mu je istaknuti europski političar rekao: 'Dođe li komunizam na Zapad, nećemo mu se moći oduprijeti. Ne postoji snaga koja bi nas mogla pokrenuti za takvu obranu.'
 
Zapadne zemlje ne bi podnijele komunizam zbog svog materijalističkog, pogodbenog, hedonističkog mentaliteta, permisivnih zakona u ime lažnih sloboda, horizontalne korisnosti bez vertikale s Bogom u odnosu na spasenje duše i vječni život. Zapad, nekad duhovni div, sada je duhovni patuljak i gnjil. Iako je komunizam pao, 'ne znači da je stvarno odbačen kao ideologija i kao filozofija. U određenim krugovima Zapada njegov se zalaz još uvijek drži štetom te se oplakuje njegov nestanak', bez okolišanja će Wojtila.
 
Svoj izbor za Papu Poljaka vidi u svjetlu duhovskog poziva autentičnog kršćanskog 'svjedočanstva Crkve' iz Poljske, odgovoran izbor od značenja za Europu i svijet. 'U ovom kontekstu moglo bi biti korisno razmišljati o doprinosu koji je srednjoistočna Europa danas u stanju dati oblikovanju ujedinjene Europe. Najznačajniji doprinos koji nacije toga područja mogu ponuditi jest obrana vlastitog identiteta. Nacije srednjoistočne Europe očuvale su svoj identitet te su ga, štoviše, učvrstile unatoč transformacijama koje im je nametala komunistička diktatura. Za njih je uistinu borba za očuvanje nacionalnog identiteta bila borba za preživljavanje. Danas se dva dijela Europe, zapadni i istočni, približavaju. Taj fenomen, jako pozitivan, nije lišen opasnosti. Čini mi se da je glavna opasnost za istočnu Europu potamnjenje vlastitog identiteta. U razdoblju samoobrane protiv marksističkog totalitarizma, taj dio Europe je izvršio hod duhovnog sazrijevanja zahvaljujući kojemu bitne vrijednosti za ljudski život nisu podcijenjene kao na Zapadu. Tamo je, primjerice, još živo uvjerenje da je Bog vrhovni Jamac čovjekova dostojanstva i njegovih prava. U čemu se, dakle, nalazi opasnost? Nalazi se u nekritičkom popuštanju utjecaju negativnih kulturnih modela, raširenima na Zapadu. Za srednjoistočnu Europu, kojoj se takve težnje mogu prikazati kao vrsta 'kulturne promocije', danas je to jedan od najozbiljnijih izazova. Držim da je, upravo s ove točke gledišta, u tijeku veliki duhovni sraz o čijem će uspjehu ovisiti lice Europe koja se oblikuje na ovom početku tisućljeća' dijagnosticira Karol Wojtila, kao da je sada tijelom na pozornici svijeta i u odnosima među nama.   
 
Nasuprot 'civilizaciji novca' i prosuđivanju 'isplativosti' nacije samo u sferi ekonomije, prevlast koju jednako nameću, Papa kaže, marksistički totalitarizam i zapadni liberalizam, Wojtila uzdiže stvarnost i pojam 'kultura', kao osobiti integrativni element nacije i način na koji živjeti 'autentičan ljudski život', 'postojati i biti čovjek'.
 
U Wojtilinom hvalospjevu njegovoj poljskoj naciji, možemo i mi sebe zamisliti u odnosu na naš hrvatski narod. 'I kad nam je bio oduziman teritorij i kada su ljudi bacani pod zemlju, nije se ugasio osjećaj za domovinu. To nadilazi teritorij i granice, riječ je o duhu i kulturi… Naša nas povijest uči da su Poljaci uvijek bili spremni na velike žrtve kako bi sačuvali to dobro ili kako bi ga ponovno stekli. O tome svjedoče grobovi vojnika koji su se borili za Poljsku u domovini i izvan nje. Vjerujem da je to iskustvo i svake zemlje i svakog naroda u Europi i u svijetu.'
 
Ive Livljanić, prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici, rekao je da su mu Papini najbliži suradnici prenijeli kako je, kad je bila oslobodilačka akcija Oluja, Ivan Pavao II. molio da mu se na zemljopisnoj karti sve pokazuje, kako ide akcija, kretanje oslobađanja teritorija, dokle se došlo. Toliko nas je volio, poštovao naš status žrtve, borbu za izlaskom iz ropstva i okupacije. Čudesno je bio sjedinjen s nama. 'To je nevjerojatno. Papa! Ne ministar vanjskih poslova, nego Papa, suveren, u moralnom pogledu, najvažnije države svijeta. Toliko nas je pratio. I kad je bila akcija Bljesak. Tajnik Svete Stolice za odnose s državama Jean Louis Tauran, s kojim sam često razgovarao, prenosio mi je: ‘Znate, Sveti Otac se zanima za sve. Ali, budite mirni, sigurni, ja ga izvješćujem kako treba’. Kad sam odlazio na službu veleposlanika u Čile, na našem oproštajnom susretu 1998. g. u Castel Gandolfu, Papa mi je rekao: ‘Vi Hrvati imate u Čileu vrlo značajnu hrvatsku zajednicu'. 'Bože, pa taj sve zna o nama', pomislio sam. Tako me to dirnulo. Pratio nas je i puno znao', rekao je prof. Livljanić 2016. g. na susretu u zadarskoj knjižari Vebum.
 
'Ja sam sin nacije koja je doživjela najveća iskustva povijesti, koju su njeni bližnji više puta osudili na smrt, ali koja je preživjela i ostala ono što jest. Ona je očuvala svoj identitet i, unatoč dijeljenjima i stranim okupacijama, sačuvala je svoj nacionalni suverenitet ne oslanjajući se na sredstva fizičke snage, nego jedino na kulturu. Što govorim u pogledu prava nacije na temelju kulture za njenu budućnost, nije odjek nekog 'nacionalizma', nego odražava stabilan element ljudskog iskustva i humanističkih perspektiva razvoja čovjeka. Postoji temeljna suverenost društva koja se očituje u kulturi nacije. Riječ je o suverenosti po kojoj je, istodobno, čovjek suveren na najviši mogućni način', te je riječi Karol Wojtila izgovorio u UNESCO-u o temi identiteta nacije afirmirane po kulturi. Kaže da su to s odobravanjem primili predstavnici zemalja Trećeg svijeta, a 'neki zastupnici zapadne Europe, tako mi se činilo, pokazali su se suzdržanijima. Moglo bi se zapitati - zašto?'. Papa plemenito dopunjuje živim iskustvom s terena, kako se za vrijeme svojih apostolskih putovanja u Latinsku Ameriku, Afriku i Aziju 'uvjerio da s iskustvom povijesti svoga naroda, sa sazrelom sviješću o vrijednosti nacije, nisam bio nikako stran osobama koje sam susretao. Naprotiv, iskustvo moje domovine uvelike mi je olakšavalo susrete s ljudima i nacijama na svim kontinentima'.
 
Kao i pojedinci, i nacije su obdarene povijesnim sjećanjem, kaže Wojtila. Štoviše, od pisanja svoje osobne povijesti, 'važnije je pisati povijest nacije' ističe. Povijest koja je 'objektivizirana i pismeno utvrđena, jedan je od bitnih elemenata kulture koji odlučuje o identitetu nacije u dimenziji vremena'.
 
Pitajući se 'Može li povijest poteći protiv toka savjesti?', ono što hrvatski narod kronično doživljava, Karol Wojtila odgovor sabire u stihovima svoje pjesme u kojoj otkriva svoj borbeni i plemeniti karakter duše i stava kako promišlja pojmove nacije i domoljublja.
 
Misleći domovina
 
Slobodu neprestano valja osvajati, nije moguće tek posjedovati je.
Dolazi kao dar, održava se rvanjem. Dar i rvanje upisuju se u skrivene karte, te, toliko javne.
Za slobodu plaćaš čitavim sobom – to, dakle, nazivaj slobodom, jer možeš, plaćajuć stalno, uvijek iznova posjedovati sebe.
Uz tu naplatu ulazimo u povijest i dotičemo njene epohe: Kuda prolazi pokoljenjodjelnica između tih koji nisu dovoljno platili i tih, što su morali preplatiti? S koje smo mi strane?
 
Povijest slojem događaja zakriva borbe savjesti. Drhte u tom sloju pobjede i padovi. Povijest ih ne prekriva, već ispoljava…
Slab je puk miri li se sa svojim porazom, i kad zaboravlja da je bio poslan da bdije sve dok ne dođe njegov trenutak. Trenuci se ti vječno vraćaju na velikom brojčaniku povijesti.
Eto liturgije povijesti. Bdjenje je riječ Gospoda i riječ Puka, koju ćemo primati uvijek nanovo.
Ti trenuci prelaze u psalam neprestanih obraćenja: idemo da bismo sudjelovali u Euharistiji svjetova.
 
Zemljo, koja ne prestaješ biti česticom našeg vremena.
Učeći se novoj nadi, idemo kroz ovo vrijeme prema novoj zemlji.
I uznosimo te, davna zemljo, ko plod ljubavi naraštaja, koja je nadrasla mržnju.