Papa članovima Rimske kurije: Kršćanski život je hod, srce koje je u pokretu

Papa Franjo primio je u audijenciju 21. prosinca kardinale i poglavare Rimske kurije povodom božićnog čestitanja.
Autor: IKA/Laudato/M.P. Photo: IKA subota, 21. prosinca 2019. u 15:56

Citirajući svetog Johna H. Newmana, kardinala, poželio im je da ih svetkovina Gospodinova Rođenja 'nađe sličnije Onome koji je u ovo doba za nas postao dijete; da nas svaki novi Božić nađe sve jednostavnijima, skromnijima, svetijima, dobrotvornijima, spokojnijima, sretnijima, punijima Boga… Ovo je vrijeme nevinosti, čistoće, miline, radosti, mira.'
 
Za Newmana je promjena bila obraćenje, to jest neka nutarnja preobrazba. Kršćanski život je, naime, hod, hodočašće, primijetio je Papa dodavši kako nije riječ očito o zemljopisnom putovanju nego simboličkom: to je poziv otkriti gibanje srca koje se, ma koliko to paradoksalno zvučalo, treba pokrenuti kako bi moglo ostati stameno, promijeniti se kako bi moglo biti vjerno.
 
Sve ovo ima posebnu vrijednost u našem vremenu, primijetio je Papa, jer ono kroz što prolazimo nije jednostavno epoha promjena, nego je promjena epohe. Nalazimo se, dakle, u jednom od onih trenutaka kada promjene više nisu linearne, nego su epohalne; tvore izbore koji brzo transformiraju način života, odnose s drugima, komuniciranja i razrade misli, povezivanja između naraštaja i razumijevanja i življenja vjere i znanosti.
 
Obrađujući u svom govoru članovima Rimske kurije temu promjene, koja se uglavnom temelji na vjernosti onom depositum fidei i predaji, Papa se osvrnuo na provedbu reforme Rimske kurije.
 
Ponovio je kako se u toj reformi nikada nije kanilo postupati kao da prije ničega nije bilo; naprotiv, cilj je bio istaknuti dobre stvari koje su učinjene u složenoj povijesti Kurije. Da bi se izgradila budućnost koja ima čvrste temelje, koja ima korijene i zato može biti plodna, potrebno je valorizirati njezinu povijest, istaknuo je Sveti Otac.
 
Apeliranje na sjećanje ne znači usidriti se u samo-očuvanju, nego podsjećati na život i vitalnost puta u stalnom razvoju. Memorija nije statična, već je dinamična. Po svojoj prirodi podrazumijeva kretanje. I predaja nije statična, dinamična je: tradicija je jamstvo budućnosti, a ne čuvarica pepela, rekao je Papa te kao glavnu zadaću Crkve istaknuo evangelizaciju.
 
Posrijedi su, primijetio je, veliki izazovi i nužne ravnoteže, koje mnogo puta nije lako postići, zbog jednostavne činjenice da u napetosti između slavne prošlosti i kreativne i budućnosti u pokretu jest sadašnjost u kojoj postoje ljudi kojima nužno treba vremena za sazrijevanje; postoje povijesne okolnosti kojima se treba upravljati u svakodnevnom životu, jer tijekom reforme svijet i događaji ne stoje na mjestu; postoje pravna i institucionalna pitanja koja je potrebno rješavati postupno, bez čarobnih formula ili prečaca.
 
Konačno, postoji dimenzija vremena i ljudske pogreške, na koje se ne može niti je pošteno ne računati, jer su oni dio povijesti svakog pojedinca. Ne voditi o njima računa znači raditi stvari apstrahirajući od povijesti ljudi. Vezano uz taj teški povijesni proces uvijek postoji iskušenje da ostanemo prignuti nad prošlošću (čak i koristeći nove formulacije), jer je to sigurnije, poznatije i, svakako, manje konfliktno. Međutim, i to je dio procesa i rizika od pokretanja značajnih promjena.
 
Papa je na kraju upozorio i na napast zauzimanja stava krutosti rekavši kako proizlazi iz straha od promjena. Iza svake krutosti krije se neka neravnoteža. Ukočenost i neravnoteža međusobno se hrane u začaranom krugu. I danas je ova napast krutosti veoma aktualno, primijetio je.