Uznesenje Blažene Djevice Marija; Čeznite za onim što je gore

Vjera u Marijinu pomoć i zagovor ostaje uvijek vjera na njezin način. Vjera bez puno objašnjenja. Vjera čvrsta, vjera srcem, vjera koja se potvrđuje tek pod križem i iza križa.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: commons.wikimedia.org petak, 15. kolovoza 2014. u 08:15
Velika Gospa, Marijino uznesenje na nebo. Na jednom mjestu u svojim poslanicama apostol Pavao nas poziva: “Čeznite za onim što je gore” (v. usp. 1 Kor 12,31). Isus biva uznesen na nebo, Marija biva uznesena na nebo, sveci i anđeli raduju se u nebeskoj slavi. Naše najveće svetinje iznad nas su. Koliko god mi na sve načine želimo pokazati i uvjeriti se da je zemlja naš dom, ovakvi nas blagdani podsjećaju na ono iznad nas. Mali čovječe podigni svoju glavu prema Božjem prostranstvu koji je i tebi namijenjeno.
 
Koliko god ovu zemlju – i kao planet i kao domovinu i kao zavičaj – doživljavamo svojim domom, ona se jednako tako može nazvati i mjestom borbe, mjestom opasnosti. A u borbi opstaju samo jaki. Nama se uglavnom čini da ovdje na zemlji opstaju jaki u zlu, oholosti, grabežu. Takve pamte do neke granice ali postepeno tonu iz ljudskog pamćenja u tame ljudske prošlosti. Ono od čega se živi, što daje volju za životom i borbom, jest prije svega ljubav, pažnja, kada ti netko pokaže da te cijeni i voli.
 
U svakom vremenu u svijetu se odvija bitka između dobra i zla onako kako je čitamo danas u Knjizi Otkrivenja. Zlo izgleda tko moćno, jako, bez mogućnosti da mu se suprotstaviš. Dobro, naprotiv često je u liku žene trudnice ili tek rođene bebe, dobrohotno, bezazleno, ali nemoćno. Slika je to Marije, slika je to Crkve, slika je to običnog čovječjeg života. 
 
No zlo ima granicu koju ne smije prijeći. Marija, Crkva, mali čovjek imaju onog koji im daje potrebnu pažnju i ljubav za život, imaju onog koji ih brani.
 
U tome je Marijina tajna. Imala je vjeru da nije tek slučajno odabrana, nije tek igračka u Božjim rukama. Unatoč svim opasnostima i nesigurnostima svog vlastitog života i života svoga Sina, sve do najgore kušnje Njegove muke i smrti, vjerovala je i živjela. Tu je Marijina veličina. Iako izabrana, nije bila posebno zaštićena, nije joj se puno objasnilo od Božjega plana. Pa i Isus, ne trudi joj se puno objašnjavati. Zašto ste me tražili? Ženo, što ja imam s tobom? Tko su majka moja, braća moja? Na sva ta pitanja Marija je morala nalaziti odgovore u vjeri, u srcu, ne u razumu.
 
Svu njezinu malenost i osjetljivost nalazimo u njezinom susretu s Elizabetom. Još i danas postoji put kroz jeruzalemske maslinike i vrtove, od današnjeg muzeja Yad Vashem do Ain Karema, jeruzalemskog predgrađa gdje se po tradiciji zbio ovaj susret dviju majki. Radost majki ista je tad i danas, dok blagoslivljaju Boga nad novim životom, nenadmašnim Božjim darom.
 
U mnogim će se našim Crkvama danas svečano slaviti i kititi Marijine slike i kipovi. Dok ju na taj način veličamo, ne zaboravimo da je Marijina slava na nebesima kod Boga, a ti kipovi, ljudskih su ruku djelo. Mi hoćemonećemo imamo trajnu potrebu za materijalnim da vidimo i opipamo. Možda je to jedan od razloga Marijina uznesenja na nebo. Zato nigdje na svijetu ne možemo naći relikviju Marijine kose, kosti ili odjeće, kao što je to slučaj s mnogim svecima. Vjera u Marijinu pomoć i zagovor ostaje uvijek vjera na njezin način. Vjera bez puno objašnjenja. Vjera čvrsta, vjera srcem, vjera koja se potvrđuje tek pod križem i iza križa.
 
Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 15. kolovoza 2004.