31. nedjelja kroz godinu; Savršenstvo bez mane

Samo tako, kad znam da sam i govorio i činio u Njegovo ime, moći ću s psalmistom otpočinuti: “Ne ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni” (Ps 131, 2).
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 05. studenog 2017. u 09:36
Prije nekoliko mjeseci došao mi je na ispovijed jedan mladi momak, bogoslov. Pričao mi je o problemima s kojima se i sam borim te mi izrazio svoju veliku bojazan da kao takav neće biti dobar svećenik te se ozbiljno pita može li nastaviti tim putem. Moram priznati da me je isprva, a da toga nije bio ni svjestan, jako postidio. Boreći se sa sličnim, možda i težim stvarima, ja sam nastavio i nastavljam taj put, odbacivši sliku savršenog ili barem polusavršenog svećenika kakvu sam i sam imao i kakvu znam da mnogi imaju.

Čitajući današnja čitanja pitam se što zapravo Gospodin očekuje od svojih svećenika, On koji nas pozna bolje od nas samih i jako dobro zna naše malenosti i slabosti? Dok ponovno čitam ove tekstove koje nam Crkva danas daje, osjećam se zahvalno i ganuto jer dana nam je eto jedna nedjelja da zajednički kao pastiri i stado, ali i kao svećenička Crkva o tome razmišljamo. Mnogi vjernici zapravo nikad nisu shvatili da uistinu imaju udjela u tom općem, ili kako ga Novi zavjet naziva kraljevskom svećeništvu: “kao živo kamenje ugrađujte se u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu... A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” (1 Pt 2, 5-9). Bilo bi mi zanimljivo čuti nekog “iz naroda”, kako se on ili ona osjećaju u svom općem svećeničkom pozivu kada Gospodin ovako oštro opominje?!

Ipak, po sakramentu svetog reda samo neki između nas uzdignuti su na dostojanstvo ministerijalnog svećeništva. Gledajući to kroz današnje evanđelje možemo reći da sada mi sjedimo na Isusovu mjestu jer u sakramentima u Isusovo ime govorimo: Ja te krstim; Ja te odrješujem; Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv.

Ono što me zapravo tješi jest činjenica da u ovim čitanjima Gospodin ne traži od mene da budem savršen, bez mane, super čovjek i svećenik. Ako se držimo ovih tekstova, možemo zapaziti da On traži najmanje tri stvari:

proslavite Ime moje

na to upozorava onodobne svećenike vrlo direktno današnje prvo čitanje uzeto iz proroka Malahije. Moram priznati da su mi bile potrebne godine da otkrijem kako je to važan dio moje svećeničke zadaće. Ne mogu ja nikoga, pa ni sebe, spasiti nikakvim svojim velikim karitativnim, intelektualnim ili ne znam kakvim drugim pastoralnim radom. Moja prva zadaća bila je i uvijek će ostati slaviti Boga, njegovo sveto Ime, molitvom, slavljenjem, liturgijom. Dok to ne činim, usuđujem se reći da nema smisla sve drugo što činim!

biti kao majka

tako opisuje sv. Pavao sebe i svoje suradnike dok su naviještali evanđelje Solunjanima. Sjetite se malo svećenika koje ste imali kao župnike, katehete, zborovođe, možemo poći i dalje, biskupe, nadbiskupe i pape. Po čemu najviše pamtite one koji vam prvi dolaze na um? Ja svoje po dobroti. Ovdje ću izdvojiti jednog od svojih župnika iz djetinjstva o Augustina, našeg Guštu kako su ga svi od milja zvali. Nije bio ni najučeniji, ni veliki propovjednik, imao je svojih ljudskih slabosti koje sam tek kasnije otkrio, ali bio je izuzetno dobra i draga osoba, imao je to nešto majčinsko u sebi. Što sam stariji, sve više uviđam da sve moje znanje i naučavanje bez iskazivanja dobrote i požrtvovnosti, opet to moram reći, ne vrijede ništa i nemaju smisla.

činiti, a malo govoriti

tako bismo mogli sažeti sva ova vrlo direktna Isusova upozorenja pismoznancima i farizejima. Istini za volju ni jedni od ove dvije grupe ljudi nisu bili onodobni svećenici, ali ipak, dodirne točke sa svećeništvom kroz povijest i danas nije teško naći. Da ne bih sam sebi skočio u usta, i ja moram ovu propovijed privesti kraju, prestati govoriti i početi činiti.

Samo tako, kad znam da sam i govorio i činio u Njegovo ime, moći ću s psalmistom otpočinuti: “Ne ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni” (Ps 131, 2).