3. Nedjelja kroz godinu; Još 40 dana...

I prošle i ove nedjelje čitamo o pozivu apostola, pozivu da provedu sve svoje vrijeme uz Gospodina. Gotovo da im zavidimo, imali su prilike 24 sati biti s Njime, ne izgubiti ni minute svoga života.
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 22. siječnja 2012. u 00:00

U životu sam imao prilike živjeti ili posjetiti više svjetskih velegradova, današnjih Niniva – Pariz, London, Istanbul – gradove koji imaju barem duplo više stanovnika nego cijela Hrvatska. I dok ovo pišem nadlijećem neke od njih avionom niskotarifne kompanije koja kao reklamu ističe: Veliki gradovi za malo novca!

Pitam se kako bi stanovnici tih gradova reagirali kad bi čuli riječi koje je Jona ponavljao u Ninivi: “Još 40 dana i Niniva će biti razorena!” Do prije koju godinu vjerojatno bi se nasmijali još jednom ludom proroku koji naviješćuje katastrofu i smak svijeta. Ali poslije tsunamija ili uragana Katrine koji je potopio New Orleans (da ostanemo samo na vodenim katastrofama) vjerojatno bi se barem malo zamislili. Veliki gradovi objedinjuju u sebi najveće bogatstvo i najveću sirotinju. Što su veći, ima u njima više toga “naj”. Danas se često u njima nalaze i najviše zgrade – moderne kule babilonske koje simboliziraju vlast i moć bogatih. Oni se ne boje katastrofa jer imaju novaca i mogućnosti da se sklone i zaštite. Ipak, jedan drugi događaj, u gradu koji bi danas bio najbliža slika Ninive, New Yorku, pokazuje da simboli svjetske i čovjekove oholosti uvijek imaju isti kraj.

Pa ipak, Bog ne mrzi velegrade ni ljude u njima. On se protivi ljudskoj oholosti i bezobzirnosti, ali štiti čovjeka i brine o njemu. Niniva je poganski grad, ogrezao u grijehu, ali Bog prisiljava Jonu, svoga proroka da pođe i upozori grad na katastrofu. Naredio mu je da se založi, propovijeda, pozove ljude na obraćenje i tako spasi grad i njegove stanovnike. Svima je poznata priča o Joni i kitu u čijoj je utrobi završio nevoljni Jona dok je bježao od Gospodina i toga zadatka. On je nastojao pobjeći i kada je grad bio spašen i tada mu je Bog jasno pokazao njegovu uskogrudnost izravno mu govoreći kako mu je bilo žao grada i ljudi u njemu to mi je eto, pružio još jednu šansu.

I u ostalim čitanjima nalaze se upozoravajući tekstovi o kratkoći vremena i približavanju Kraljevstva Božjega.

Prošlo je već skoro 2000 godina od kada je Pavao napisao taj tekst – pa ipak nije došao smak svijeta. Ali netko nam je zaista stalno tu, na dohvat ruke, a opet nedostižan do kraja. Približava se Gospodin. Svih ovih 2000 godina On se zaista približava čovjeku. I to ne samo onima koji lete avionima, ili sjede visoko u modernim kulama babilonskim svjetskih velegrada. On se približava i onima koji spuštene glave rade i žive svoju malu, običnu svakodnevicu.

Oni prvi trebaju samo malo spustiti svoju glavu i pogled, a oni drugi malo je podići da bi ga mogli ugledati. Jer zaista, vrijeme je kratko i brzo prolazi postajući sve banalnije i bezvrednije ako nemamo pravog pratioca na tome putu.

Sve ono vrijeme koje nije darovano drugome i/ili Gospodinu ostaje bezvrijedno makar se u tom vremenu ostvarilo ne znam koliko sebičnih snova ili proputovalo bježeći od sebe i svoje samoće cijelu zemlju.

I prošle i ove nedjelje čitamo o pozivu apostola, pozivu da provedu sve svoje vrijeme uz Gospodina. Gotovo da im zavidimo, imali su prilike 24 sati biti s Njime, ne izgubiti ni minute svoga života.

A ipak jedan od njih nam svjedoči da se i tu može faliti, promašiti cijeli život. Juda ga je prodao, izdao i ostavio. Petar, koga danas Isus direktno poziva, gotovo je napravio isto. Isus svima daje jednaki izazov pred sablazni križa. Odlučiti se za njega ili ipak reći: ne poznajem toga čovjeka. Isus u današnjem evanđelju čini još nešto: bira ove neuke ribare, različitog tipa i karaktera. Ne boji im se povjeriti svoju Crkvu, svoje vidljivo tijelo ovdje na Zemlji.

Tijelo koje će biti ranjeno i proganjano – izvana ali i iznutra – podjelama, grabežima, sitnim ljudskim interesima i sukobima. I danas je jedna od najveći sablazni kršćana to što su podijeljeni. Ta opasnost postojala je već od prvih kršćanskih vremena: “ja Apolonov, ja Pavlov, a ja Kristov” govorili su ovi isti Korinćani nedugo nakon Pavlova odlaska od njih
(usp. 1 Kor 1,12).

Pavao je imao snage ponovo se poput oca brinuti za njih – i tako i nama ostaviti svoje poslanice – jer je jednom spustio svoj pogled, pao (ali ne s konja kako bi htjela pobožna ikonografija) i bio osvojen od Krista, da bi kao novi čovjek osvajao druge za tog istog Gospodina. Čovjek i njegova vjera ne mogu daleko dok ne spuste – ili podignu – svoj pogled i ne susretnu se s Kristovim. Petar se s tim Kristovim pogledom morao susresti dva puta. Prvi put ovdje na obalama Galilejskog jezera a drugi put, kada je Isus konačno dopro do dubine njegova srca – na ulicama židovskog velegrada, Jeruzalema. Tada, ponižen svojom slabošću, zatajenjem, usudio se ponovo podići svoj pogled i susresti se s Kristovim.

I mi, kao ljudi i Crkva, kao skup nas grešnika, moramo puno puta spustiti ili dizati svoj pogled prema Gospodinu. Jer njegovo lice nam je otkriveno i njegov pogled uprt prema nama. Pred tim pogledom padaju sve maske i taj pogled prodire do dna našeg malog ljudskog srca. Pa i kad se nađemo u Pavlovoj situaciji pred Damaskom ili Petrovoj u Jeruzalemu. Oni, kao zaglavnici Crkve pozivaju nas svojim životom za otkrivanje Krista u svijetu i za neprestanu molitvu da svi budemo jedno Njemu.

Bruxelles, 22. siječnja 2006.